Nikad nemojte nastaviti raditi posao u kojem ne uživate
„Da, rođena sam u Varaždinu i to krajem travnja i točno u podne. Varaždin kao rodni grad zapravo je obilježio moj život i iako sam razmišljala u jednom dijelu života da ostanem u Zagrebu ili mu se vratim, ipak odluka bila ostati u Varaždinu”, k’o iz topa je ispalila novinarka, urednica, PR-ovac i predavačica, Jelena Blaži. Zavirimo li u svijet ove svestrane osobe može nas iznenaditi puno toga raznovrsnoga čime se stigne baviti Jelena Blaži kojoj je 24 sata na dan premalo, kako nam je kazala.
Gordana Igrec
Gdje radiš?
Od samih početaka emitiranja cjelodnevnog programa od 1999. radim na VTV televiziji u Varaždinu. Počela sam kao novinar-početnik, a sada sam već više od desetljeća urednica informativnog programa, a poseban je „gušt“ i tjedna emisija „Kulturni magazin“ koja se bavi kulturnim temama s hrvatskog sjevera. Na Sveučilištu Sjever izvodim vježbe na nekoliko kolegija na diplomskom studiju, u čemu uistinu uživam, baš kao i u PR-ovskom poslu vezanom u Varaždinske barokne večeri, jednom od nacionalnih hrvatskih festivala. U par se dana u godini svi ti poslovi sjedine, pa se radni dan protegne podosta, ali taj balans i različitost u poslovima zapravo je i svojevrsni adrenalin da se sve napravi u roku.
Koliko godina si u novinarstvu?
Punih 23. Rekla bih da su protekle u trenu i ponekad uistinu ne mogu vjerovati da je prošlo toliko godina, ali koje su donijele i puno zanimljivih trenutaka i neizmjerno novih iskustava i znanja.
Kako uspijevaš uskladiti privatne i poslovne obaveze?
U poslom kojim se bavim često se isprepliću poslovno i privatno, jer u novinarstvu i nema radnog vremena. No, zahvaljujući velikoj podršci mog supruga Tomislava balansiram i žongliram s obvezama iz dana u dan. Nadam se uglavnom uspješno.
Što najviše voliš čitati? Koje pisce?
S obzirom da se trenutno bavim s pripremom teme za obranu svoje doktorske disertacije, većina knjiga koje čitam su stručne. Volim pratiti trendove na tržištu knjiga, pročitati nove naslove, poslušati savjete i knjižničara u varaždinskoj knjižnici „Metel Ožegović“. Navika koju imam još od studenskih dana je imati knjigu u torbi. Danas to ipak nisu knjige već online izdanja, pa je tablet s knjigama stalno u torbi, a u njemu razne knjige raznih žanrova, pa kad se dogodi da negdje trebam pričekati ili uhvati slobodnih koju minutu umjesto eto prilike za čitanje, baš kao i navečer prije spavanja. Jedna od navika koju imamo i suprug i ja da čitamo nekoliko knjiga u isto vrijeme, pa su knjige svugdje oko nas.
Zašto voliš novinarski posao?
Zato je pruža različitost iz dana u dan. Niti jedan dan nije isti, uvijek postoje nova iznenađenja i nove mogućnosti za nova poznanstva, nove spoznaje i nova znanja.
Jesu li se kritireiji u novinarstvu srozali?
Jesu, a kada se uzme i u obzir položaj novinara prije nekih 20-ak godina i danas itekako je vidljiv pomak ne nabolje. Žao mi je zbog toga, jer novinari nastoje raditi svoj posao najbolje što mogu, što i nije lako.
Kako je živjeti u Varaždinu? Bi li negdje drugdje voljela živjeti?
Varaždin je, kao što sam rekla moj rodni grad i iako postoje stvari koje bih voljela da se promijene u gradu, ostajem ovdje jer nekako je to postala i ostala sigurna luka. Varaždin nazivaju i malim Bečom, a Beč mi se nekako čini i idealnim gradom za život. Jednostavno volim se vraćati u glavni austrijski grad kad god se pruži prilika u taj grad i jednostavno ima „ono nešto“.
O čemu maštatš? Što bi još voljela napraviti u životu?
Pod broj 1 doktorirati. Tome je sve nekako podređeno uz obitelj i u kratkoročnim planovima. O dugoročnim trenutno ne razmišljam, jer u ovo vrijeme u kojem živimo nekako mi se čini da je najvažnije živjeti „iz dana u dan“.
Do kojih vrijednosti držiš u životu?
Prvenstveno: predanosti i odanosti te poštovanju. Čini mi se da toga ima sve manje u našoj svakodnevici.
Koji ti je životni moto?
Živimo zapravo u teškim vremenima i čini mi i moja životna mota mogu ujediniti s ove tri mudre misli: “Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, a najviše od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga.” (Franjo Asiški); „Keep your eyes on the stars, and your feet on the ground“ (Theodore Roosevelt) i „Tko hoće nešto učiniti nađe način, tko neće, nađe opravdanje (Pablo Picasso). Najkraće rečeno-hrabro iz dana u dan s prioritetima i nastojanjem prihvaćanja svih izazova života.
Da nisi novinarka čime bi se bavila?
Voljela bih nastaviti svoju akademsku karijeru nakon novinarskih dana, a što nam život nosi ne znamo. Možda se jednom odlučim i na nešto posve drugačije. Volim stjecati nova znanja i tko često kad uhvatim priliku poslušam i online predavanja s raznim temama, stručna predavanja sa stranih sveučilišta u uvijek otkrivam nešto novo. Ne živimo više u vremenima kada jedan posao radiš do mirovine kao naši roditelji, pa tko zna možda me poslovni put odvede u nekom drugom smjeru. Novinarstvo nije posao u kojem se stječu materijalna dobra niti velike plaće, što god netko mislio o tome, to je poziv koji osjetiš i slijediš. Jedan od citata koji sam nedavno pročitala zapravo je najbolji sažetak onoga čemu bi trebali težiti kada je riječ o poslu, a veli: „Nikad nemojte nastaviti raditi posao u kojem ne uživate. Ako ste sretni u onome što radite, svidjet ćete se sebi, imat ćete unutarnji mir. A ako to imate, zajedno s tjelesnim zdravljem, imat ćete više uspjeha nego što ste mogli zamisliti. (Johnny Carson)
Kako provodiš slobodno vrijeme?
Slobodnog vremena zapravo priznajem imam jako malo. Prije pandemije suprug i ja smo svake godine odlazili smo na putovanja i svake godine posjetili barem jednu destinaciju na kojoj nismo bili. Sada se to promijenilo, a na pripremu doktorata odlazi i svo preostalo slobodno vrijeme nakon kućanskih poslova. S obzirom da imamo i „ladanjsko imanje“ nedaleko Varaždina najbolji način za punjenje baterija je sjesti na terasu s pogledom na Varaždin na svježem zraku opustiti se od svega. Stoga i jedva čekamo da zatopli pa da možemo upravo tako blizu, a tako daleko od grada roštiljiti i družiti se obitelji, kumovima i prijateljima, jer to je ono što nam je i najviše svima nedostajalo u ovo vrijeme ograničenja, a upravo taj socijalni kontakt je iznimno važan za očuvanje mentalnog zdravlja. Malo slobodnog vremena „ukradem“ i za virtualni svijet, ne više kao prije za punjenje ormara, već za ideje kako urediti životni prostor, a pravom su se blagodati za opuštanje, ali i učenje u ovo vrijeme pandemije pokazali razni online tečajevi, rasprave i razmjene znanja i novih iskustava. Uglavnom, kad bi dan trajao i više od 24 sata sigurno bi mi bilo premalo .
