Zabilježiti trenutke smiraja, na obali ili na kontinentu, u gradu ili na moru, trenutke naoko nevažne, koji se redaju jedan iza drugoga, poput kockica tvoreći mozaik bez izrazite simbolike ili posebnog značenja uvijek je bio izazov i slikaru i snimatelju i fotografu
Miroslav Pelikan
Ta blaga opuštenost sredine dana, kada još jutro nije posve nestalo a poslijepodne je još daleko i posve je upitno kakvo će biti i posve jasno osjećamo tu razdjelnicu i iako smo i dalje neodlučni, zabilježio je na na ovim fotografijama suvremeni hrvatski fotograf Boris Jagačić.
Pred nama su dani u kojima se ništa ne dešava,sekunde sporo teku, večer je još jako daleko i sunce je visoko, rijetki prolaznici miruju na ulici i sliče brončanim spomenicima, golubovi promatraju prazninu, pas zijeva, jedino je napet čamac vezan na obali, zateže više užadi, znajući da se vlasnik boji kako mu želi uteći i prepustiti se pučini, no to je san, to je samo san stare brodice.
Posvemašnja tišina tvori stvarnost i ispod i iznad zemlje, klepsidra miruje, vrijeme je iščekivanja, što slijedi, kako…?
U ovoj tišini mi smo bezbržni, ništa nas ne tišti, ne opominje, uživamo u beskrajnom podnevu, na toplini, u miru, ne misleći ni na što jer i misli se odjednom, odnekud pojave i prekriju nas, zateknu nas nespremne.
Vrijeme stoji, sat ne otkucava, i sunce stoji na jednoj točki, utiha, ni lepeta krila rijetke ptice na nebu, promatram fotografije Borisa Jagačića i osluškujući nadolazeći zvuk.
