MALI ŽENSKO-MUŠKI RAZGOVORI S PJESNIKOM MILODAROM TOMLJENOVIĆEM

Pjesnik je kvalitetan zanatlija duha

Pjesnika Milodara Tomljenovića primjetila sam na Facebooku preko objavljivanja njegovih pjesama. I krenula tim tragom. Pa sam tako od njega doznala da je  pomorski strojar rođen u Rijeci, a danas u mirovini živi na visini od 850 metara nad morem u malom mjestu Benkovac Fužinski. Mjesto se nalazi između Fužina i Zlobina na trasi stare Karolinske ceste Bakar – Karlovac izgrađene u vrijeme Habsburške Monarhije. Sve ostale zanimljivosti o Milodaru Tomljenoviću doznala sam u razgovoru za portal Akademija Art. Kako Milodar piše lijepu ljubavnu liriku odlučili smo razgovor objaviti na Valentinovo, Dan zaljubljenih.

Gordana Igrec

Od kada pišete poeziju?

Prvi moji pjesnički radovi počinju krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Bili su to sporadični pjesnički zahvati pisani neredovito. Tijekom nekoliko godina skupilo se više od pedeset pjesama. Nisam mislio da bi one mogle ugledati svjetlo dana u tiskanom obliku budući da nisam smatrao se pjesnikom, već nekim tko hoće pjevati, pisati pjesme. I kako to biva igrom slučaja pjesme su došle u ruke jednog profesora književnosti kojem su zapele za oko. Držao je da su vrijedne. U časopisu Kraljica Mora izašlo je 7 pjesama i popratna kraća  recenzija, vrlo snažna i osnažujuća. Tako se moj pjesnički kotač pokrenuo snažnije i brže.

Koliko ste, dakle, zbirka do sada izdali?

Tiskane su do sada 3 zbirke pjesama. Prva, „Svemirom svjetla nama je biti“, druga, „Ljubavlju duša skita“, treća, „Vječnost u cipelama“.  

Kakvu poeziju pišete? 

Teško je definirati vlastito pisanje poezije. Konačno poezija je stvaranje, a stvaranje je, bilo koje, uvijek izraz bivstvene cjeline umjetnika, kreatora te dakle i pjesnika. Naravno da postoje naglasci koji daju određenu snagu i simboliku pjesme jer su više prisutni ili se češće ponavljaju. Slijedom toga mogu reći da su moje pjesme misaone uz podršku ljepote i snage riječi. Ja držim da dobra poezija mora ispuniti uvjet jedinstva različitosti misli, emocija, forme i događanja. Ove četiri sile trebale bi uvijek biti prisutne u različitim omjerima što uvjetuje odabir pjesme, njezin motiv i nakana. Tako pretežu misaone i do njih odmah i ljubavne. Nađe se i pokoja domoljubna, itd.

Što je za Vas poezija?

Što je poezija? Poezija je stvaranje; pjesnik rađa jedno novo biće, dotad bez jave ali jamačno postojeće negdje u mogućnosti. Stvaranje može ishoditi iz različitih egzistencijalnih slojeva i njihovih visina. Koliko god je čovjek kompleksno biće toliko to jest i poezija ili umjetnost uopće. Sama stvarnost jest vječno stvaranje, jer je ona, stvarnost, beskonačna punina vizija, odlika i vrednota. Čovjek kao mikrokozam Stvarnosti čini istu stvar. Ali je važno s kojeg položaja, s koje uzvisine života, srca i misli stvara, gdje kopa kvalitetne rude, kako ih topi u plemenite metale i kuje u oblike ljepote. Prava umjetnost je stvaranje iz svjesnog jedinstva čovjeka i stvarnosti. Umjetnik, a u ovom slučaju pjesnik, kreira pjesmu koja ulazi u poredak i sklad svijeta, još jedan čarobni oblik ljepote, svjetlosti i zvuka. I ako je život radost i ushit to bi trebala biti i poezija, slikarstvo, kiparstvo, dapače svako kreiranje. Poezija svakako stoji na emocijama ali još i više u svijesti, a najviše u onom duševnom i spiritualnom. Svijest je medij za riječ, za boju, za simbol, za ljepotu i snagu, za vibracije srca i tijela. Pjesma je moćna kada uspije najviše i najvrednije sile, spoznaje i forme ljepote spustiti u biće te ga tako i uzvisiti barem na kratko. Pjesma je poput iznenadnog susreta s lijepom, zanosnom, mudrom, snažnom djevojkom ili djevojke s mladićem, dakle susret koji nam oduzme dah i koji nas protrese do srži. Tad se zbiva transfer istinite stvarnosti u čitatelja. Tad pijemo ljepotu i živimo snagu ploda stvaranja. Tada smo zbiljski u sebi i u univerzumu. Danas postoji i preteže pisanje pjesama kao i stvaranja iz ego položaja. To je danas dominantno, ekstremni individualizam koji sve ino deformira i relativizira do neupotrebljivosti. Puno je pjesništva zarobljeno unutar raznih ego tripova. Pjesništvo je to kvalitetnije što je više odmaknuto od samoživosti jastva. Natkriliti konačne stvari, konačne emocije, misli, stanja, jest onaj važan zahvat. Vezanost za konačno sve čini konačnim, uskim, sitnim. Konačna bića izraz su Beskonačnosti. To je ujedno i uzor i matrica za svako stvaranje, pa i pjesničko. Snagom riječi i svih njezinih mogućnosti učiniti da pjesma uzdigne i poveže dušu čitatelja sa samom bivstvenom cjelinom, po meni jest dobra poezija, dobra umjetnost i dobro stvaranje. Pjesnik je tad kvalitetan zanatlija duha.

A proza?

Proza je, naravno, stvaranje poput pjesništva. Ako je pjesma sažeta proza onda je proza prošireno pjesništvo, grubo rečeno. Pjesništvo ima slikovito rečeno 50 % opojne moći, a proza je blaža ali itekako opijajuća. Kvalitetna proza je novi oblik života kojeg živimo s čitanjem koje traje i koje nas uvlači u štivo, bajka ili drama, jedno kraljevstvo sa svime što mu pripada. Proza i poezija su brat i sestra. Proza duže traje, poezija je eksplozivna. Proza sporije teče dočim poezija jest vodopad. Prva je rasprostrta, a druga je šiljak, udar. Ne bih previše mjerio prozu i pjesništvo jer istječu iz istog izvora – Riječ. Esencija riječi omogućuje i jedno i drugo. U prozi ima poezije kao što u poeziji ima proze. Iako proza slijedi više svakodnevni govor prateći gramatičku strukturu, a poezija metričku, ritam i rimu unutar različitih forma, krajnji učinak je podjednako moćan i obilan. Ako je proza priča i događaj, poezija je opijanje riječima, njenim slikama i zvukovima.

Pišete li i prozu?

Prozu kao novela, pripovijetka ili roman još nisam pokušao napisati. Ali jesam knjigu netom dovršenu naslova „Prema Duhu“. Rekao bih da je to jedan inovativni pokušaj da na jedan intuitivni pjesničko-prozni način iznesem vrlo snažne misli i unutrašnja kao i vanjska iskustva o ljudskom opstanku uopće i o upućenosti čovjeka prema sve višim i višim šiljcima egzistencije čiji temelj je zemlja a vrhunac univerzalna svijest, ono božansko. Također imam i hrpu eseja koje tek moram formirati u knjigu.

Koje književnike najviše volite čitati?

Tu ima i pjesnika i pisaca. Inspirativni pjesnici su Rilke, Marina Cvjetajeva, Emily Dickinson, Tin Ujević, Baudelaire, Arthur Rimbaud, itd. Ima puno sjajnih pjesnika. Od pisaca volim Dostojevskog, zatim je tu neizbježni Hermann Hesse, pa veliki Tolstoj, ima i filozof koji je vrijedan čitanja kao Nietzsche, sjajan je pisac i Krleža. Zaista ima sva sila snažnih pisaca.  

Koliko je Facebook dobar za predstavljanje vlastite poetske riječi? Nije li, naime, FB „dvosjekli mač“?

Ovo  je pitanje kompleksno. FB kao jedan društveni fenomen idealno je ustrojen za široke mase. To je nekakav narodni korzo po kojem se šeta ili trči, gore i dolje, amo i tamo. Rekao bi da FB svakome omogućuje da bude dio masovnog digitalnog bića. Gotovo da je postao tržnica i stadion za svakojaka nadmetanja i pokazivanja. On je mjera narodne ćudi, daleko od hladnih hodnika raznih akademija i kabineta. Mislim da FB izvrsno pogoduje da se bezlična prosječnost razmnožava u beskonačnost. Na žalost sve se na FB stvara u robu i pitku ili nečitku informaciju. No s druge strane postoje brojni različiti portali koji su interno kvalitetni i oni omogućuju jednu bliskost koja je i korisna i dobrodošla za istomišljenike i one koji dijele slične ili iste vrijednosti, svrhe i ciljeve. Povezivanje ili kontakti među ljudima su takoreći na dlanu, nikad bliži i pristupačniji. U cilju spoznaje novih trendova i općih zbivanja koji se tiču svakodnevice FB je pogodak. No nedostaje mu elitnost, što i jest razumljivo jer to su narodne zidne novine. Kad je u pitanju poezija i ini oblici umjetnosti, slikarstvo ili muzika, FB je vrlo koristan oglasnik. Pravo javno glasilo. Kao takav usko specijaliziran informativan medij on nema veliku snagu promoviranja umjetnosti. A to zato što, po meni, on pokazuje stanje mase, jer konačno brojni pojedinci tvore njegov sadržaj. A kakvi pojedinci takav i FB. Dvosjekli mač upravo su svi koji su na FB. 

Do kojih vrijednosti držite najviše u životu?

Vrijednosti su brojne i različite. Stoga mora postojati i njihova hijerarhija i to zato što je život razvoj, rast i uspon ili pad i rasulo, a može i vrtnja u krug. Njihova hijerarhija je ujedno i nivoi jedinstva različitosti. Ne može sve biti iste visine i snage. Poniženje je stavljati u istu ravan hrabrog borca i kukavicu, znalca i neznalicu. I neznalica ima svoje vrijednosti, ali koje i kakve? Je li su to vrijednosti koje pozivaju na viši stupanj postojanja ili su tu da osnaže zatečeno neznanje, da pojačavaju isti tip egzistencije? Najviše vrijednosti su za mene one koje afirmiraju najvišu stvarnost, dakle su to vrijednosti i moći Istine, Ljubavi, Dobrote. A ove vrijednosti idu isključivo uz duh i dušu, uz Boga. Prave vrijednosti traže pravu dušu i pravu volju i pravu viziju.

Vaša životna maksima?

Može li se život ugurati u životnu maksimu? Život, beskonačan, različit, vazda u mijeni. Svu beskrajnost života predstaviti jednim geslom, nekom sentencom, nekim načelom. To znači druga načela zasjeniti ili umanjiti, konačno i zanemariti. Postojanje je kompleksno i neograničeno. Stoga naš život mora imati važnu integralnost koja je jedinstvo različitih načela. Čovjek je duša koja živi od duha i s duhom. Kad si jedinstvo s Duhom spoznao si sebe. Eto jedne nabrekle sažete spoznaje vodilje. 

Što nam novoga spremate?

Osim već prije navedene knjige, imam nekoliko zbirka koje su pri dovršetku, gotovo ispunjene. Valja ih još polirati. Kao što znate vrlo je teško naći izdavača koji će vaše djelo financirati. Poezija je i inače posao slabo plaćen. Da pišem kuharicu više bih imao novčane koristi. Treba se s time nositi. 

Odakle crpite inspiraciju?

Inspiracija je čitava stvarnost, i unutrašnja i vanjska, i vidljiva i nevidljiva. Valja se uskladiti s njom i onda međudjelovati – pisati, slikati, muzicirati, stvarati bilo što. Po meni inspiracija ili nadahnuće dolazi upravo našim otvaranjem za stvarnost što ima klimaks u jedinstvu, zajedništvo za istine i sile i svojstva s kojima smo okruženi i koje ne samo da nas prožimaju nego i prolaze kroz nas. Stvarnost je punina obilja, i zato valja naćuliti osjetila i ugoditi srce i svijest za sveukupnost koju tvore bića ljepote, ideje, moći. I pjesma mora poteći kad-tad. 

Jesu li još uvijek „pjesnici čuđenje u svijetu“? 

Pravi pjesnici jesu čuđenje u svijetu. Čuđenje je emocionalna reakcija zadivljenosti koja skoči i do ushićenosti. Čuđenje je također reakcija na nešto neočekivano, iznenađenost. Svaka je umjetnost jedna avantura duše. Pustolovina različitih zgoda, uspona i padova. Pjesništvo nije izuzetak. Suvremeno pjesništvo u nepotrebnoj mjeri, po meni, nema više onu snažnu emociju. Nedostaje lira u duši. Razlog tomu je forsiranje ego-refleksije uz začin nerazumljivih i beživotnih figura. Sloboda je moć stvaranja, a ne lamentiranja iz skučene samosvijesti.    

ESEJ O LJUBAVI
Autor: Milodar Tomljenović

U nama je ljubav u povojima, ograničena je. I kao i sve druge sile i sposobnosti i ljubav mora rasti, mora se širiti i postupno zaposjedati i biće i njegov svijet uokolo njega. Sama je ljubav blaženo jedinstvo, cjelovitost svega u kojoj nestaju razlike u neopisivoj radosti. Ljubav je ekstaza jedinstva. Sama riječ ljubav ukazuje na aktivnost, na djelovanje – ljubiti, grliti, stiskati se s drugim, izvesti zajedništvo bez rascjepa i ponora razdijeljenosti. Uobičajen je put da krećemo od toga što jesmo tu i sada. A to znači da krećemo od limitirane svijesti koja ne zna istinu, da krećemo od ega a ne od duše koja je iza i iznad tijela, naših nagona i potreba i prohtjeva, naših misli. Tako je i ljubav u okruženju polusvjetla i odatle je njoj umaknuti. Jasno je da je čovjek kao biće u vlasti ega podložno svakojakim zastranjenjima i lutanjima. Pod utjecajem ega koji ljubav prigrljuje stvara se okvir za ordinarnu ljudsku ljubav koja je time već potencijalno posesivna, i koja će dati ali traži i da dobije. Zato mnoge takve ljubavi vrlo brzo pucaju jer to su ljubavi ega a ne duša. Ljubavi koje su dugotrajne ljubavi to su stoga što iza njih stoji blaženstvo duše i njena snaga. Ego nikada ne može čisto i dugotrajno ljubiti. Kad toga i ima to su odnosi požuda, deformirana ljubav gdje ropski mentalitet traži gospodara, to su odnosi ovisnosti i opsjednutosti, odnosi sirovih strasti. Ljubav po sebi nije potreba, nije požuda, nije sila koja nešto uvijek treba i traži. Ona je punina i zato ne traži nego čezne, ona nema manjka i zato za ničim ne teži. A čežnja je nevidljiva sila ljubavi, zov ljubavi ili točnije zračenje ljubavi. Ljubav se uvijek daje jedino ljubavi, zato dvije duše jedna drugu ljube. Duša se duši dariva. Duša se neće predati posesivnosti, dominaciji, strastima. Zbog nepoznavanja i nerazvijenosti vlastite osobnosti ljubav se prečesto veže s požudom, hlepnjom, sa strastima koje pretendiraju na površno uzbuđenje. Ljubav u čovjeku i bićima tek je parcijalni izraz apsolutne ljubavi Boga u svemu i ako se ne očisti i ne odvoji od nižih sila i strasti ona postaje rob i njena božanska narav ostaje zatomljena – neizrečena, neobjavljena. Ženu se ljubi radi duše u njoj, radi ljubavi duha koju nosi u svojoj duševno-duhovnoj supstanciji, a ne radi tijela i srodnosti interesa. Ovo jednako važi i za muškarca kog žena mora ljubiti radi duše. Znak da se radi o zdravoj ljubavi i da je ljubav na dobrom putu jest prije svega poštovanje drugoga. Ako zaljubljenost od početka nosi poštovanje onog koji nam je ugodan oku, čija prisutnost budi u nama uzvišene osjećaje, onda je to znak moći i sposobnosti ljubavi koja se živi s dušom i iz duše. Moderno shvaćanje ljubavi kao pronalaženje “svog” partnera kao što se pronalazi cipela koja nam odgovara i koju ćemo dugo koristiti nema veze s ljubavi. To je požuda, ispunjenje potrebe za druženjem, izbjegavanje samoće, zadovoljavanje seksualnih zahtjeva, namirivanje ugode, itd. Dokaz tomu je globalno odumiranje braka i dužih odnosa. Rijetke su velike i čiste ljubavi, rijetke poput plemenitih metala.

m@t