Dok moje pero bude imalo oštricu, borit ću se protiv nepravde i za dostojanstvo “malog čovjeka”
Pjesnikinja Helena Helly Horvat, djevojački Pohorsky, rođena je u Hercegovcu, malom pitoresknom mjestu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Prva četiri razreda osnovnu škole pohađala je u Malom Lošinju radi zdravstvenih problema, a zatim u rodnom Hercegovcu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Garešnici. U Zagrebu živi od 1979. godine, udata, ponosna je majka troje odrasle djece i baka jednog unučića, a dvije godine je u mirovini. Kako bi se sebe vjerno predstavila čitateljskoj publici odmah je u ove dane darivanja osjećaja i poklona gdje se slavi ljubav i zaljubljenost, pjesnikinja Helena Helly Horvat naš razgovor započela neobično: poklonila nam je jednu svoju pjesmu. Pa, čujmo je zajedno, a potom ako vas je privukla ova obična-neobična žena, zavirite u naš razgovor. Puno toga zanimljivog možete doznati od Helene Helly Horvat što vas može učvrstiti u vlastitim stavovima i osnažiti te ohrabiti. A sada odmah na pjesmu. Uštimajte uho, oči i dušu i krenite u avanturu.
„To što sam samo obična žena puna čuđenja
sa naramkom godina na leđima
sa mladenačkim duhom i srcem koje nikada ne stari.
Svjesna sebe i proživljenog života,
stavljajući na papir krunu svog življenja
ostavljajući u nasljeđe splet ljubavi, sreće i tuge
koje dočekala uskrsnuće duše jednog vremena“
Gordana Igrec
Lijepa pjesma, ali vi ste po struci komercijalista, zar ne?
Radila sam kao komercijalista u jednoj privatnoj firmi, gdje sam upoznala jako zanimljive ljude, bilo je lijepo dok je trajalo. Znate kako to biva u ovom našem društvu, dok radite, dajete sve od sebe, mislite da to tako treba. Ne smije biti pogrešaka, sve na vrijeme ako treba i posao nositi kući. Ovo društvo ne podnosi emotivne duše, osjećaj za malog čovjeka. Pošto sam bila na višoj poziciji od mojih suradnika, uvijek sam željela zaštiti osobe koje su radile sa mnom, ali to tako ne ide. Morate „gaziti“ a ja to nisam mogla. Razboljela sam se i ubrzo otišla na bolovanje. Kad sam se vratila rečeno mi je da se firma zatvara, ja postajem tehnološki višak. Nisam mogla „kukati“ nad svojoj sudbinom, otvorila Fb profil i tako je krenulo.
Od kada, dakle, pišete poeziju?.
U osnovnoj školi „Slavko Kolar“ u Hercegovcu, radila sam u školskoj knjižnici i pomagala nastavnici (hrvatskog jezika) u izdavanju knjiga za lektiru, i uvrštavanje knjiga u školski fond. Tada nije bilo kompjutora i sve se radilo ručno, a tu s počeli moji mali pjesmuljci. U srednjoj školi počela sam pisati poeziju i to dosta uspješno, bila u recitatorskoj grupi, folkloru, dramskoj. Tada su se dobivale knjige za nagradu, tako sam ja dobila knjigu Pabla Nerude, koju sam pročitala bezbroj puta.
Je li Facebook pogodan medij za poeziju?
Ozbiljno sam počela pisati tek u zreloj dobi, kada sa ostala bez posla. Kako ima mnogo poezije na fb, mislila sam pa zašto ja ne počnem pisati. Ipak je to bila moja velika ljubav. Iz početka sramežljivo, a kasnije sam bila zamoljena od gl. urednika portala internovine.com iz Tuzle, da objavljujem pjesme na njegovom portalu koje su izlazile svakog četvrtka. Tako je to krenulo. Dobivala sam podršku prijatelja. Kad nešto dugo godina skupljate u sebi, sjećanja, emocije, sve te neke boli koje niste mogli iskazati, sve radosti, ljubavi, stvara se želja da to podijelite sa nekime vama bliskim po osjećajima, a to su moji dragi prijatelji, čitatelji koji mi daju vjetar u leđa. Bez prijatelja i podrške, mislim da ne bih mogla sama. Ljepota društvenih mreža daje nam mogućnosti da objavljujemo na raznim portalima. Postala sam kao OTVORENA KNJIGA, dušu predavala čitateljima. To je ljepota i odušak za dušu kad napišete pjesmu. Evo nekoliko:
http://helenapoezija.blogspot.com/
http://diogenplus.weebly.com/helena-horvat.html
http://www.internovine.com/…/inde…/poezija/182-helena-horvat
http://primpo.wordpress.com/…/helena-horvat-zivote-kako-te…/
http://www.ocaravanje.com/author/helena-horvat/
http://poberun.blogspot.com/2011/03/moja-ljubav.html
http://100hiljadapesnikazapromenekikinda.blogspot.com/…/hel…
http://www.webstilus.net/…/option,com_autori/id,16383/Itemi…
http://www.poezijaonline.net/ciklus-minijatura-iz-vremena-…/
Koliko ste zbirki do sada izdali?
Pošto sam počela pisati u poznim godinama, krajem 2010. godine, pomalo sam skupljala rukopise i nadala se da će jednog dana ugledati svijetlo dana. Prve moje pjesme su objavljene 2012. u zajedničkoj zbirci ALMANAH BR. 1 u izdanju Nove POETIKE.
2012. Časopis za književnost i književne prosudbe KNJIŽEVNA RIJEKA u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, objavljeno je nekoliko pjesama.
2012. U zajedničkim zbirkama pjesama PJESMOM SE VOLIM i MOJA LJUBAVNA PJESMA u izdanju KULTure sNOVA.
U sklopu međunarodnog festivala pjesnika u organizaciji i izdanju KULTura sNOVA moja pjesma je izabrana i objavljena u zajedničkoj zbirci MORE NA DLANU.
2013. godine zastupljena u KALENDARU POEZIJE, u izdanju saveza književnih stvaralaca Zapadnog Balkana za 2012.
2013, godine u sklopu međunarodnog natjecanja pjesnika u organizaciji i izdanju KULTura sNOVA njena pjesma je izabrana i objavljen u međunarodnoj zbirci ljubavne poezije VALENTINOVO i MORE NA DLANU.
2013. godine, moja pjesma je uvrštena u poetska zbirka naslovljena Megamaxy gigant pjesma, koja sadrži stihove 76 pjesnika iz svih krajeva Hrvatske te iz Kanade, Njemačke, Makedonije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, spojene u jednu jedinu dugačku pjesmu, kažu najdužu na svijetu, u izdanju REDAK iz Splita.
Autorica sam u DIOGENU pro kultura, magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje iz Sarajeva, koja njeguje različitosti autora, pod paskom gl. urednika Sabahudina Hadžialića, koji izlazi i na engleskom jeziku i obuhvaća autore iz cijelog svijeta.
Moje najveća sreća bila je kada je moj prvijenac ugledao svjetlo dana. Bilo je to 2012. godine UG ESSEGG, Osijek, objavila mi je prvu samostalnu zbirku pjesama U ZAGRLJAJU POEZIJE, za koju je recenziju napisala Književnica iz Brčkog, Mirjana Đapo, prof. i Tea Tea Kompar, mag. knjižničarstva i prof.
A zatim 2013. godine UG BAGREM, Gradište, objavila mi je drugu samostalnu zbirku, KORAK U ŽIVOT za koju je recenziju napisao književnik Zlatko Martinko.
2014. godine UG HRAST, Gunja objavljuje treću stihozbirku Ciklus minijatura – VRIJEME POSTOJANJA za koju je recenziju napisala Medina Džanbegović, mr. književnohistorijskih nauka. Kao članica UG ESSEGG iz Osijeka, vodila sam (volonterski) mnoge promocije po gradu Zagrebu, gdje su nam dolazili pjesnici i književnici iz Hrvatske, Srbije, BiH.
Ne moram vam naglasiti da su mi bile posebno drage promocije, na kojima sam promovirala svoje knjige. Gradskoj knjižnici i čitaonici „Bogdan Ogrizović“, u Zagrebu, Gradska knjižnica, Kupola – Starčevićev trg. Gradska knjižnica „Mato Lovrak“u Grubišnom Polju, knjižnica „Đuro Sudeta“ u Garešnici, knjižnici u Hercegovcu, gdje mi je bilo posebno emotivni. Knjižnica se nalazi u sklopu Češkog doma, a tu sam se i rodila, napravila prve korake i često nastupala.
Što je za Vas poezija, ima li poezija po Vašem sudu – budućnost?
Razmišljajući da li poezija ima budućnost? Mislim da ima, ona ne može izumrijeti, ona je hrana za dušu. Naravno da nije komercijalna, izdavači je baš ne žele objavljivati, ali dok ima pjesnika živjeti će i poezija. Evo što za mene poezija:
„Poezija je hrana bez koje ne mogu.
Stih kao vino koje opija,
a ljubav poput tkanine koja
oblači moje stihove, daje im snagu.
Ponekad izblijedi od bola…
Duša oslušne, srce zavapi
a ruka stih napiše…
Istinska spoznaja moga duha,
snage i ljubavi do kraja mog života“
Kada pišete poeziju?
Ponekada me pitaju kada pišem poeziju, da li po danu ili noću?
Nema pravila. Ima dana kada ništa ne napišem, nemam inspiraciju, a ponekad mi dođe iznenada i moram to zapisati. Moram priznati da dugo nisam pisala zbog zdravstvenih problema s očima. Dugo godina imam glaukom, tako da moram slušati oftalmologa. Naravno da ću pisati, u koliko mi to zdravlje dopusti. Uvijek sam bila veliki borac.
Pišete li možda prozu?
Pišem kratke priče socijalne tematike, o borbi protiv nepravde. Eto možda jednog dana. Dok moje pero bude imalo oštricu, borit ću se protiv nepravde i za dostojanstvo „malog čovjeka“.
Pišete li za djecu?
Velika mi je želja pisati za djecu, nadam se, tj, vjerujem da hoću. Pošto imam unučića, željela bih mu ostaviti nešto za sjećanje na baku.
Što nam pripremate novoga u bližoj budućnosti?
U pripremi imam novu zbirku pjesama, koja čeka nakladnika, a uredila i napisala pogovor naša poznata književnica Ljerka Car-Matutinović. Kako je ovo vrijeme korone, sve je stalo, tako i druženja. Pišem roman, ali još je u povojima.
Koje pisce volite čitati?
Teško je izdvojiti, volim sve čitati. Recimo Mariju Jurić-Zagorku, Gabrijele Mistral, Paula Colhea, Vesna Parun, Miru Gavrana i mnoge druge. Pabla Nerudu obožavam. Ljerka Car Matutinović, Sanja Pilić, Melita Rundek, Sanja Polak, Nada Zidar Bogadi, književnice koje pišu za djecu, pošto sam mladog duha, volim i njih čitati. Naravno ima ih još.
Imate li uzor u svom stvaralaštvu?
Nemam poseban uzor, ali sigurno čitajući Pabla Nerudu, moje pisanje je krenulo.
Uzor su mi sve hrabre žene, koje se bore kroz život i nikada ne odustaju. Kad posrneš, važno je ponovo se dignuti na noge. Zacrtati cilj i njemu stremiti.
Kako gledate na žensko pismo? I na Feminizam općenito?
Žensko pismo ima poseban odnos u književnosti, a važno ga je i razumjeti. Ako pjesnikinja napiše neku erotsku pjesmu, na nju se gleda sa podsmjehom. Svi imamo pravo na izražavanje osjećaja i emocija čak i onih erotskih. Iako neki muškarci ne žele priznati ali žene su stup svakog društva, bez njih se ne može, ali stalno ih se obezvrjeđuje. Žalosno je ako žena digne glas za ženska prava odmah je Feministkinja, što je tu loše? Žene imaju manje plaće u odnosu na muškarce koji rade isti posao. Naša je dužnost da ukazujemo na sve te propuste u našem društvu. Sama sam pisala o tome. Svaka žena mora zauzeti svoj stav, braniti svoje interese. Koliko danas ima žena koje su zlostavljane, silovane, a boje se o tome govoriti. Ova pjesma je ispovijed jedne moje poznanice koju sam upoznala, koja mi se povjerila. Ona je za sve žrtve domovinskog rata, koje su imale slična iskustva. Ovo je moj glas za njih.
ISPOVIJED
Stoji tu pred Tobom, razgolićene duše, pune bola,
osramoćena, srca utihla…
Dok kleči, moleći za grijehe koje nije počinila,
za svaku izgovorenu riječ koju je teško izustila,
za bol koju nikada nije obznanila,
ali je tišti…
“Kurvom”je nazivaše,iz doma istjeraše,
ne pitajući je za razlog njenog ponašanja.
Sama…u utrobi dijete, koje mrzi,
ali ga nosi ispod srca…
Koračajući kroz blato, gladna, sama,
ali ustrajna…
U glavi joj prolazi osveta, za sve strahote,
nasilnog silovanja, čovjeka kojeg je poznavala,
vjerovala mu, svog sugrađana.
Muškarca izopačenog uma, raskolačenih očiju,
nadnaravne snage, kojem ništa nije sveto…
On još uvijek hoda slobodan, sijajući svoje opako sjeme,
osmjehujući se, bez imalo trunke grižnje savjesti,
kao da se ništa nije dogodilo,
a ona ima podsjećanje na njega.
Sina jedinca, kojega voli, ali ne smije da mu kaže,
da mu je otac zlotvor…
Sama sa svojom boli, sa sinom kojeg voli
više od sebe, životari, proseći za komad kruha,
mrzeći život koji proživljava.
Hrabra, tužna, ali ponosna na svoga sina jedinca…
© copyright Helena Horvat
Dugo ste u braku. Pa, eto bliži se Valentinovo: Koja je po vašem sudu formula dugačkog bračnog staža?
Brak je jedno poglavlje života u koje uđu mladi ljudi koji se vole i ne znaju što ih čeka. Ljubav je lijepa, ne teče samo med i mlijeko. Dođu djeca, ljubav treba dijeliti. Nije uvijek sve savršeno. Treba razgovarati, priznati svoje pogreške, nastojati ih ispraviti.
Svađe su neminovne ali to su draži braka. Važno je povjerenje i da imate oslonac u životu. Obitelj je temelj svakog društva i od obitelji sve kreće. Odgoj djece je važan, kao što je važno podržavati djecu u njihovom školovanju i stvaralaštvu. Formula za sačuvati brak ne postoji, ali postoji razumijevanje, povjerenje tada je sve lakše.
Na kraju bih se zahvalila Akademiji Art, gospođi Gordani Igrec koja mi je ukazala povjerenje. Bila mi je čast biti dio Vašeg projekta MALI ŽENSKI RAZGOVORI.
