Radost se jedino može pronaći izvan zona vlastite komocije i hranjenja ega
Novinara i doktora znanosti rodom iz Koprivnice Sinišu Kovačića imali smo prije nekoliko godina mogućnost gledati u ulozi voditelja Vijesti na HRT-u. Potom je samozatajno iščeznuo s malih ekrana, da bismo doznali kako je svoje “mjesto pod Suncem” išao potražiti na Katoličkom radiju. Siniša nam je odmah otvoreno rekao kako je još kao gimnazijalac sa 16 godina počeo raditi u medijima u Koprivnici, gdje je radio sve do 18. te godine kada je otišao na studij novinarstva u Zagreb. U tjednu kada mu je preminula majka Siniša je pronašao vremena da odgovori na pitanja kao rijetko koja zrela i odgovorna osoba do zakazanog roka, koji sam mu kao novinarka morala postaviti. Što više u uvodnoj riječi kazati osim da zavirite u svijet osebujnog novinara Siniše Kovačića kako biste na tren se maknuli iz žrvnja života i stopili se sa duhovnim svijetom koji nama svima daje okrijepu i nadu u bolje sutra kojem svi zajedno možemo doprinjeti.
Gordana Igrec
Što ste studirali?
Upisao sam studij novinarstva 1996. godine na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, ali sam nakon prve dvije godine, studiranje uz rad nastavio na Hrvatskim studijima gdje sam 2003. godine, pod mentorstvom prof. dr. Zlatana Gelba, diplomirao novinarstvo. Sedam godina kasnije, 2010. godine, upisao sam i doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje sam doktorirao 2020. godine na temu online novinarstva.
Kako je tekla Vaša novinarska karijera?
U medijima sam na različite načine već 29 godina, a počeo sam jako rano raditi, najprije sa 16 godina kao voditelj na koprivničkoj radio postaji Radio Dravi, a potom i kao kolumnist za Koprivničke novine. Nakon odlaska u Zagreb na studij, jedini sam među 50-ak kandidata 1996. godine uspio položiti dvodnevnu audiciju za HRT, sve testove iz općeg znanja, pisanja vijesti i čitanja pred kamerama te sam dobio priliku pridružiti se redakciji Zagrebačke panorame. I danas se sjećam svoga prvog koraka na Prisavlju, bilo je to 2. travnja 1996. godine. Na HRT-u sam se zadržao sve do 2018. godine, dakle 22 godine, tijekom kojih sam prošao sve stube – od novinara početnika, reportera, urednika, voditelja do mentora savjetnika i v. d. glavnog ravnatelja HRT-a.
Na kojoj ste funkciji na Hrvatskom katoličkom radiju?
Od veljače 2018. godine glavni sam urednik Hrvatske katoličke mreže koja objedinjuje sve medije Hrvatske biskupske konferencije, a to su Hrvatski katolički radio (HKR) koji je neprofitni radio s nacionalnom koncesijom, Informativnu katoličku agenciju (IKA) koja je vjerska novinarska agencija i mrežnu stranicu – portal Hrvatske katoličke mreže hkm.hr.
Zašto ste odlučili prijeći s HRT-a na Hrvatski katolički radio?
Odluka se nije dogodila preko noći i nakon puno promišljanja i razgovora s obitelji odlučio sam kao vjernik laik staviti sva svoja profesionalna znanja na raspolaganje Katoličkoj Crkvi i katoličkim medijima kako bi bili još uspješniji u svome poslanju, a to je evangelizacija te bitka za dobro, istinito i vrijedno.
Što Vam znači novinarski posao, posebno na Hrvatskom katoličkom radiju?
Radio je moja prva ljubav. Još kad sam kao srednjoškolac jurio na Radio Dravu voditi ili osmišljavati razne emisije, zarazila me ta moć medija. S jedne strane ste u svom radijskom studiju nevidljivi, a s druge strane radio valovi dolaze do nepregledne rijeke ljudi. Upravo ta spoznaja da putem medija možete u kratkom roku mijenjati živote ljudima, ispravljati društvene nepravde, promicati i činiti dobro, sada me na Hrvatskom katoličkom radiju iznova oduševljava i iznenađuje. Iako sam kao glavni urednik zaokupljen brojnim dnevnim operativnim obvezama, planiranima, komunikacijom s redakcijom, volim svako malo sjesti na mjesto naše tajnice i javljati se na pozive naših slušatelja i čuti njihove reakcije, potrebe, pozive podrške, konstruktivne prijedloge pa i kritike.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme usmjereno je prema obitelji i prijateljima, sportu, rekreaciji, molitvi i duhovnom rastu. Jer kao što se brinemo o fizičkom zdravlju, nikako ne smijemo zapustiti duhovno i mentalno zdravlje. Tako da kroz molitvu, osobne razgovore sa svećenicima i susrete s Bogom, bilo na misama ili pobožnostima, pronalazim mir, motivaciju za svakodnevni život i dolazim do izvora snage. Svjetovni pogled na smisao života jako je limitiran pa smatram kako se radost jedino može pronaći izvan zona vlastite komocije i hranjenja ega, u opraštanju, brizi za bližnje i pomaganju potrebitima. Nisu to neka velika djela, ali moje srce čine radosnim.
Volite li čitati?
Naravno, volim znanstvene naslove koji se tiču medija i medijske kulture, retorike, neverbalne komunikacije i psihologije. A za svoj gušt čitam uglavnom duhovnu literaturu. Kako na dar dobivam jako puno dobrih knjiga, a nemam dovoljno vremena da ih sve mogu odmah pročitati, dobar dio čuvam i nadam se da ću ih sve uspjeti pročitati u mirovini. Ali, evo, pri ruci mi je trenutačno knjiga austrijskog psihijatra Raphaela Bonellija “Nesavršeni, a sretni” u izdanju Verbuma koja nas suočava s vlastitom nesavršenošću.
Do kojih vrijednosti držite u životu?
Do dostojanstva svakoga ljudskog života, ljubavi prema istini, pravdi i poštenju te poštivanju Božjih zakona. U svakodnevnom životu sve više primjećujem izostanak ljubaznosti pa onima koji je ipak nisu izgubili dajem do znanja da su “baš ljubazni”. Jer, ma koliko bila složena situacija ili problem, s ljubaznošću i osobnom zauzetošću, sve se lakše riješi i prebrodi.
Imate li maksimu životnu?
To su svakako riječi bl. Alojzija Stepinca: „Gledaj gore prema nebu i ne boj se!“
Da se opet rodite, biste li bili novinar?
Teško mi je odgovarati na hipotetska pitanja, ali mogu reći da u svom dosadašnjem životnom putu ne bih mnogo toga mijenjao, osim što bih više vremena posvetio pravim prijateljima.
Koliko su se standardi smanjili u novinarstvu u proteklih 10 godina?
Gubi se dostojanstvo novinarske profesije jer su se mediji i struka podredili politici, marketingu i odnosima s javnošću. Posljedica je da nam publika sve manje vjeruje i onda traži alternativne izvore informacija po društvenim mrežama gdje ne postoji obveza provjere podataka. Dapače, i sami mediji, umjesto činjenica, u prvi plan guraju vrijednosne sudove kako bi oblikovali javnosti, umjesto da ljudima dopuste da se najprije informiraju, a onda sami zaključuju i određuju. Ta navala dociranja publici je krivi smjer, možda čak slijepa ulica.
Što je potrebno imati za jednoga dobrog novinara? Koje karakteristike?
Najvažnije je biti dostupan. Rad u medijima je specifičan i tko nije spreman na odricanja i rad bez radnog vremena, ono kako se kaže “svetkom i petkom”, bolje da ni ne ulazi u medije. Formalno obrazovanje, pismenost i komunikativnost također su važni preduvjeti jer ako se novinar ne zna kratko, a sadržajno izraziti, boji se postaviti pitanje, kritički promišljati i propitkivati, onda postaje držač mikrofona i lutka na koncu.
Idemo dalje: Koje knjige biste sa sobom ponijeli na pusti otok?
Nisam nikad razmišljao o tome, niti vjerujem da će se tako nešto dogoditi. Ali smatram da je dobro povremeno se osamiti i provesti određeno vrijeme u tišini ili molitvi. Svake godine pješačim, hodočastim sa svojim prijateljima i tih nekoliko dana hodanja, kada pregazimo i više od stotinu kilometara, osjećam se kao da sam na pustom otoku, ali ne nosim nikakve knjige sa sobom, već molitve zahvale.
Gdje danas, nakon rodne Koprivnice živite?
Živim u Zagrebu, ali rado odlazim u Koprivnicu, gdje mi je ostatak obitelji, i u Hercegovinu, odakle mi je supruga.
Pati li Vaš privatni život zbog novinarskog posla?
Da je tako, mijenjao bih ga. Šalim se, naravno. Ima izazova, ali komunikacijom i dobrim planiranjem sve se može uskladiti.
Gdje se vidite za 10 godina?
U mom je životu dragi Bog ispisao scenarije koje nisam nikada zamišljao. Pa neka tako i nastavi, neka bude njegova volja. Mislim da sam sada na jako dobrom mjestu i ako tu dočekam mirovinu, bit ću sretan. Paralelno gradim i znanstvenu karijeru pa nije nemoguće da me jednoga dana sretnete negdje na nekom sveučilištu.
Kakvu starost biste željeli doživjeti?
Kao i svi, želim dočekati prirodnu starost u kojoj će biološke, psihološke i socijalne promjene u usporavanju organizma doći s vremenom.
Kako doživljavate napade na Crkvu kao instituciju? Jesu li opravdani? Optužbe za pedofiliju, da se barata sa enormnim količinama novca i sl.?
Nisam od onih koji će graditi lažni ugled Crkve te okretati glavu od žrtava ili bilo koga tko trpi. Zlostavljače, bez obzira iz kojih redova dolazili, treba kazniti i sankcionirati jer je generaliziranje zločina i njegovo pripisivanje cijeloj zajednici pogreška. Papa u miru Benedikt XVI. još je 2010. godine narodu i Crkvi u Irskoj uputio snažno pismo izražavajući duboku uznemirenost i zgražanje nad zlostavljanjem maloljetnika, predlažući joj put ozdravljenja, obnove i zadovoljštine. Kompromitirajući događaji sigurno su veliki uteg, ali i prilika Katoličkoj Crkvi da se suoči s negativnom pojavama te napravi prekretnicu i još jače krene putem obraćenja. Crkvi nije u interesu toleriranje nikakvog licemjerja, a kako smo svi mi vjernici Crkva, svatko treba početi od sebe samoga, svoga srca i savjesti. A što se tiče medijskih napada na Crkvu, tu uvijek treba čitati između redova i raščiniti podmetanja od realne kritike.
Kako Vas se dojmio papa Franjo?
Moja svijest pamti trojicu papa. Svetoga Ivana Pavla Drugog, Benedikta XVI. i papu Franju. Sva trojica su me snažno dojmila. Wojtila po priznanju Hrvatske i proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca, Benedikt XVI. po susretu mladih u Zagrebu gdje je na Trgu bana Jelačića na bdijenju nastala takva milosna tišina koju ljudi ne mogu proizvesti svojim snagama i papa Franjo po otvorenosti za komunikaciju i velikoj borbi za socijalnu pravdu.
Je li kardinal Stepinac doista prema Vašem mišljenju – svetac?
Mogu samo odgovoriti protupitanjem – zar sumnjate u to?! Na stranicama Zagrebačke nadbiskupije ispisana su brojna svjedočanstva o životu blaženika i njegovom putu do svetosti. Nezahvalno je izdvojiti bilo koje, ali me se jedno posebno dojmilo. Ono o tome kako je i vlastiti sat koji je dobio na dar založio za vagon krumpira časnim sestrama Karmelićankama. Tako da je za mene blaženi Stepinac neiscrpni primjer kršćanske čvrstoće, zagledan u Boga i nebesko, a ne u sve ovo prolazno i zemaljsko.
