Marko Šošić laća se problematiziranja osobnog, ali i općeljudskog. On voli ljude, a dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela
Eugen Borkovsky
TJELESNO KAO SUDBINA
„Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome.“ Herman Hesse
Tijelo je temeljna datost. U njemu se miješaju užitak, patnja, misao, emocija, bolest, smrt. Tijelo mora podnijeti biološke i socijalne funkcije. U tijelu smo sakupljeni kao osobe. No, tijelo nije organski stroj ukroćen umom. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko „Ja“ promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. „Ja“ se pojavljuje kao biće podložno mijeni s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna individualnost uzmiče pred nizom autopercepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom jednostavno odbaciti.
Kreator zapleta, slikar, uzima tjelesno kao matricu. Ovaj izbor iz bogatog slikarskog opusa Marka Šošića dodiruje pitanja identiteta, kako aktera tako i autora samog. Na svim radovima je iskaz temeljen čovječjim tijelom, najčešće muškim. Unutar niza slikarskih radova većina sudionika prikazana je golišava, bez srama. Ponekad je naglašena osobnost pojedinog lika pa radovi nose elemente portreta. Umjetnik osobe prikazuje u znakovitim pozicijama. Često su to dosjetljiva promišljanja, bez obzira referira li se autor na povijesnu tematiku ili kad se veže na suvremenost. Umjetnik kao da želi naglasiti da tijelo iskazuje stanja pa svaki rad određuje na neki drugačiji način. Negdje je to zamjetno jaki kolor, negdje pozicija ili pak okruženje modela. Prolazeći od rada do rada, otkrivamo maštovite i raznoliko tretirane osobnosti.
Marko Šošić
TJELESNO KAO SUDBINA
samostalna izložba / mostra personale
kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: subota / sabato, 12. II. 2022, u 18.00 h
Gradska lođa / La loggia della città
Većina radova većeg je formata, rađenih uljem i/ili akrilom na platnu. Začudna dramatika postignuta je korištenjem kolora koji je blizak realnom, ali uvijek nudi odmak ka izvanvremenskom. Autor promišljeno dijeli pozadinu od oblika u prednjem planu. Na razmeđi cinizma i alegorije, ponekad su likovi smješteni u arkadijske prostore ili ih nalazimo u prozaičnim stambenim ambijentima. Neke se scene događaju u diskreciji osobnih prostora. Autor nam daje do znanja da su radovi nastali u periodu medijski iskonstruiranog „rata s nevidljivim neprijateljem“, što znači u posljednje dvije godine.
Svi radovi nose snažan narativni naboj. Izabrane radove povezuje ideja prikaza ljudskih stanja kroz neskrivenu tjelesnost. Uz to, Šošić u kompozicije integrira nasljeđa novih medija, fotografije, filma, virtualne pojavnosti. O tome svjedoče pojedine kompozicije u cjelini, ali i detalji. Fascinacija tehnikom odražava se predstavljenim scenama nastalim cyber-konotacijama. Uvođenje selfija u kompozicije promatrač može doživjeti na dva načina. Jedan je ovovremeni način ponude osobnosti, češće konstruiranog identiteta. Drugi način je komunikacija s akterom preko fotografskog medija koji bilježi diskretne situacije. Iako radovi nude isječke/kompozicije bliske fotografskom načinu, ovdje je prisutno slikarstvo. Da je u pitanju fotografija, pristup bi bio licemjerniji, scene bi se mogle proglasiti pornografskima. No, aura likovne tehnologije prekriva sadržaj koji tako interpretiran može biti javno predstavljen. Umjetnik odskače od konvencija gdje se najčešće nago predstavlja žensko tijelo. U ovom slučaju, znalačka slikarska izvedba ne zahtijeva konvencionalni pristup. Licemjerje biva natkriljeno artizmom. Nažalost, i danas, u ovom stoljeću na koje smo ponosni, tjelesne reference još uvijek unose segregaciju.
Predstavljene osobe imaju pozicije i/ili atribucije kojima je raspon od mitoloških do bizarnih. Ponekad likovi bivaju doživljeni/predstavljeni na rubu nadrealnog. Tako jedan od aktera kao da izlazi iz zrcala, a jedan nosi atribucije kršćanskog mučenika. Neke od prikazanih muškaraca kao da zatječemo u bestežinskoj poziciji. Jedan od aktera, u poziciji meditacije ili dosade, asocira ideju Narcisa i nimfi. Mladića koji sjedi na stolici, ali i neke druge aktere nalazimo u svojevrsnoj odvojenosti od prostora, kao da lebde. Isto tako, i osobu na radu koji autor naziva Izolant. Neki akteri uklopljeni su u ne u potpunosti definirane ambijente. Uvjetnu grupaciju čine osobe koje su predstavljene preko medija zrcala. Tu je naglašen otklon ka nadrealnom jer, promatrača zbunjuje likovni podatak o izlasku u prostor iz područja zrcalne slike. Ovdje se prisjećamo Doriana Graya koji sa slikarskim radom ima sasvim poseban, dramatičan odnos. Jedan od radova, prema naturalnim atribucijama, prikazuje žensku osobu u opremi sadomazohističke igre. Za drugu žensku osobu ipak nismo sasvim sigurni je li u pitanju travestiranje ili je zaista ženska osoba. Pojedini radovi predstavljaju osobe u socijalnom odnosu. Okruženje i komunikacija iskazuje egzaltiranost i/ili ponudu emocionalnih ili, moguće, sasvim erotskih asocijacija.
Možda je rad „Kronos – gospodar vremena“ svojevrsna odrednica cijelog projekta. On progovara o suvremenosti. Tu nalazimo osobu s mobitelom na produžetku. Ona kao da fotografira samog sebe, bez obzira na nadrealno okruženje ostalih aktera. U srednjem planu zapažamo figuru koja gestom pokazuje izvan formata, ali uz nesigurnu, nedefiniranu ideju. Zadnji plan nudi dva lika u letu/padu. Tu je i kontrastnom bojom zašpricano platno kao oznaka umjetnika, angažiranog slikara. Ova tri plana možemo tumačiti kao autorov trenutak osvješćivanja, doživljaja sebe kroz tijek, memoriju, trenutak spoznaje. Rad možemo povezati s legendama. Jer, Kronos je gospodar vremena. On je otac Zeusa, Posejdona i Hada, a time predak bogovima Olimpa. Zabilježen je kao oslobodilac – onaj koji je kastrirao svog oca Urana. Unatoč hrabrim djelima, završio je kao omražen. Upamćen je po tome što je stvorio ljudsku rasu savršenog oblika, koju je Zeus uništio i stvorio današnju rasu ljudi koja ima probleme, kako bi bogovi imali zanimaciju.
Marko Šošić laća se problematiziranja osobnog, ali i općeljudskog. On voli ljude, a dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Akt, prikaz nagog ljudskog tijela, od pretpovijesnih vremena jest jedna od glavnih tema likovne interpretacije. Naša civilizacija mnogo ulaže u ideje bijega od tjelesnosti. Sve moderne religije sadrže naglašeni animozitet prema tijelu i fizičkom svijetu. Umjetnik ukazuje na spoj tjelesnog i ljudskog. Autor je tu beskompromisan. Preko tijela Marko kao da nam želi kazati da je duša ranjiva i podložna promjenama. Jedna promjena je ona koja se manifestira fizičkim razlikama. Druga je mijena, također čitljiva s tijela, ona koja se očituje duhovnim stanjem. Ovaj likovni projekt govori o drami samovanja, odvajanja, ali i dolazaka, vraćanja. Možemo zaključiti da su posrijedi izresci socijalnih situacija koje ne moraju biti nježne.
Umjetnik provokativno nudi nagost koja postaje ekstravagantni kostim. Mi češće na sebe navlačimo logom označenu odjeću kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. Uz ostalo, ove scene signiraju činjenicu da smo postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije, socijalne okoline u kojoj funkcioniramo. Evidentiranje otklona od konvencija nosi snagu ovog likovnog projekta i uklapa ga u propitivanje recentnog vremena. Akteri su zadubljeni u svoju trenutnu poziciju: sigurnost/nesigurnost, možda očekivanja. Najčešće zaustavljeni u egzaltiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti. Osamljeno se često i sami osjećamo, čak i okruženi grupom. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći, kao i bol nadmoći, uzrokuje posljedice. Nauka nam ne pomaže. Ona je, pod krinkom neutralnosti, postala oruđem kontroliranog progresa, ali nije riješila probleme. Financijere tzv. znanosti, kapital, politiku i vjere ne zanima pojedinac. Stvara se krdo kojim se manipulira.
Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Naga tijela i neobične atribucije traže od nas, navikle na jednostavne poruke reklama, napor očitavanja. Marko Šošić traži svijet oslobođen represivnih stega klasičnih pravila. On spoznaje da skrivanje u ekonomičnost izbora zadovoljava samo trenutno. Vrijeme ostaje prevareno. Konvencije nam otimaju Ja. Neskriveni prikaz nagosti muškog tijela predstavlja provokaciju uvriježenom. Ukoliko pokušamo zamisliti žensko tijelo u okolnostima koje umjetnik nudi s muškim tijelom, situacija će postati uobičajena. Naučili smo da je ženska golotinja nešto normalno. Ovi radovi na rubu su sablazni upravo zato što se ne poštuje uobičajeno.
Odnos s promatračem posebna je stavka ovog projekta. Već sama nagost modela promatraču izaziva podozrenje. Nameće se pitanje: imamo li hrabrost pogledati golog (muškog) čovjeka? Umjetnik se igra s promatračem. Konvencije prema nagim dijelovima tijela dovedene su u pitanje. Upravo ovdje snaga je umjetničkog: da nas iznenadi i da zaobiđe uobičajeno. Radovi osciliraju između doživljenog, dokumentarnog i fikcije. Bez obzira na to radi li se o pokretu namijenjenom selfiju ili fiksnom poziranju, sve scene zabilježene su kao rituali. Ovom igrom Marko Šošić inicira spoznaju da ne moramo savršeno razumjeti svijet ni ljude oko sebe, ali ih, bez obzira na to, možemo poštovati.
Moramo shvatiti da je umjetnost živa stvar. Svako izlaženje pred publiku javni je čin. Naravno, impresije promatrača ne moraju se podudarati. Očita je uložena energija koja rezultira natprosječnim promišljanjem. To pripisujemo autorovoj zrelosti i iskrenoj želji za izgovorom. Rezultati nisu zanemarivi, štoviše, iniciraju zanimanje. Nametanje atribucija promatraču, nakon obilaska radova može završiti naporom. Čini se da je autor to upravo želio. Oscar Wilde kroz usta Doriana Graya komentira: „U umjetnosti se zapravo ogleda promatrač, a ne život.“
Marko Šošić, (Vinkovci, 1975.), diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu 2001., a doktorirao je na ALU Zagreb 2015. godine. Izlagao je na 19 samostalnih i 40 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dvadeset godina bavi se i pedagoškim radom, kao profesor grafičkog dizajna u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek, a sada kao docent na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Autor je sveučilišnog udžbenika “Likovna kultura i likovne tehnike”.
