Kiti Iveta
Od 10. veljače do 6. ožujka u Galeriji „Josip Račić“ možete pogledati izložbu Aftermath, suvremenog hrvatskog slikara Fedora Fischera. Bit će izložena tri rada u kombiniranoj tehnici – dva diptiha i jedan triptih – prema koncepciji kustosice izložbe, povjesničarke umjetnosti Romine Peritz. Najnoviji radovi Fedora Fischera okupljeni pod nazivom Aftermath nastavljaju se na njegov ciklus Collapse iz 2017. godine i nastali su posebno za izložbu u Galeriji Račić (Nacionalni muzej moderne umjetnosti)
Romina Peritz
Aftermath
Još prije pet godina Fedor Fischer u svojim je radovima nagovijestio krizu koja je početkom 2020. zadesila čitav svijet i kojoj se još uvijek, kako se čini, ne nazire kraj. Na izložbi u Domu HDLU 2017. premijerno je predstavio ciklus Collapse kojim je, iako u posve apstraktnoj maniri enformela, gotovo proročanski ukazao na užase kojima smo bili svjedoci samo nekoliko godina kasnije. Fischer je do ciklusa Collapse došao nakon razdoblja figurativnog i narativnog slikarstva te je, okrenuvši se u potpunosti apstrakciji, u svojevrsnom „neoenformelu” pronašao izraz koji je savršeno pogodio trenutak u kojem živimo. U njegovim apstraktnim djelima iščitavala su se brojna značenja, potaknuta nazivom, ali i načinom pristupa slici, koja su tek sad, pokazalo se, dobila svoj epilog i „objašnjenje”.
FEDOR FISCHER, AFTERMATH
GALERIJA JOSIP RAČIĆ – NACIONALNI MUZEJ MODERNE UMJETNOSTI, ZAGREB, MARGARETSKA, 3, ZAGREB, 10.2. – 6. 3. 2022.
Za razliku, međutim, od izvornih predstavnika enformela, Fischerovo istraživanje medija slike nije ograničeno na samu materiju. Iako se, naime, njegovi radovi iz ciklusa Collapse doimaju doista kao slike-objekti, i iako je u njima naglasak na njihovoj materičnosti (kompozicije gradi od nanosa boje i drugih vrsta materije), Fischer je u njih ugradio i komponentu vremena – vremena u kojem živimo, vremena koje je pred nama, vremena pred kojim strepimo – te je na taj način u posve apstraktne slike unio naraciju, toliko važnu za njegovo ranije, figurativno slikarstvo koje je prethodilo ciklusu Collapse. Neki interpreti u ovoj grupi Fischerovih radova vidjeli su pak nastavak Kieferove ideje slike kao „zemlje”, čime je znameniti njemački umjetnik pomaknuo granice slike prema alkemiji, dok su Fischerovu tehniku usporedili s Dubuffetovom, koja se temeljila na uporabi guste smjese od pijeska, zemlje, fiksativa i drugih sastojaka u koju je bio umiješan pigment. Korištenje ne-boja i specifičnih slikarskih postupaka, u svakom slučaju, naglašavaju materičnost tvari od kojih su ovi radovi sačinjeni, kao i njihovu simboliku.
No, nedugo nakon nastanka ciklusa Collapse dogodio se i pravi kolaps, kakav je Fischer svojim senzibilitetom umjetnika predosjećao u svojim slikarskim platnima i na koji nas je „na vrijeme” upozorio. Ne čudi, stoga, da se ovom svom prvom apstraktnom ciklusu posve opravdano ponovno vratio i u ovoj protekloj, još jednoj pandemijskoj godini. Ipak, njegov novi ciklus Aftermath nastaje u posve drukčijim okolnostima. Dok su radovi iz ciklusa Collapse bili odraz stanja pred katastrofom, sada svjedočimo „kolapsu” iz drukčije perspektive – iz perspektive proživljene krize, suočeni s njezinim posljedicama. A proživljena kriza, ili ona koja još uvijek traje, donosi kod ovog umjetnika i novi doživljaj stvarnosti, kao i nove eksperimente kad je riječ o mediju slike. Ovaj put iz pozicije koju je anticipirao, u ciklusu Aftermath ponovno proročanski nudi pogled u razdoblje nakon kolapsa, nakon katastrofe. No, iz krize ne mora nužno proizaći katastrofa, pa se tako i iz kolapsa možemo uzdignuti, krenuti dalje. Iz svake krize proizlazi i novi početak, a u Fischerovom slikarstvu taj početak naslućuje se na više nivoa. Nije zanemarivo da je ovaj umjetnik u prethodnom razdoblju, zadnjih godinu dana, u svom radu napravio svojevrsni zaokret, još jedan u njegovoj slikarskoj karijeri, što se na koncu odrazilo i na radove iz zadnjeg, najnovijeg ciklusa. Neposredno prije, pa čak i paralelno s radovima iz ciklusa Aftermath, Fischer je radio na ciklusu pretežno modrih, apstraktnih slika naglašene geste, koje su im potpuna suprotnost, te je na tragu apstraktnog ekspresionizma naslikao radove u kojima je nakon gotovo posve monokromnog ciklusa Collapse iznenadio u izboru boja. U ciklusu Collapse prevladavale su zagasite, zemljane boje te crna i bijela, a vrlo važna komponenta bila je materija od koje su radovi napravljeni – osim pigmenta boje koristio se uljem, lakom, gipsom, piljevinom, žicom, lanom. U radovima koji su uslijedili nakon ciklusa Collapse, Fischer više ne eksperimentira toliko tehnikom i materijalima te se iz praktičnih razloga odlučuje za gvaš i akril na platnu, pri čemu kolorit postaje glavni nositelj kompozicija, posebno ultramarin, boja koju u njegovom dosadašnjem opusu nismo susretali. To Fischerovo ponovno otkriće boje odrazilo se i u slikama iz ciklusa Aftermath. Dok je tehnika ista ili gotovo ista kao i u ciklusu Collapse (akrilik, gips, tutkalo, piljevina) – radovi sada također u konačnici imaju snažan enformelistički dojam i Fischer se opet poput kakvog alkemičara koristi svim mogućim znanjima i mogućnostima da bi stvorio nove materijale koje zatim nanosi raznim alatima na podlogu od medijapana kojim zamjenjuje platna iz ciklusa Collapse – Aftermath sadrži jednu bitnu, novu karakteristiku, a to je boja. U triptihu Aftermath I to su ljubičasta i plava, dvije boje koje se zasebno, rekli bismo, odbijaju, no Fischer ih je doveo u međuodnos i svojom slikarskom vještinom uspio pomiriti nepomirljivo. Tu su još dva diptiha, „zeleni” i „crni”: zeleni kao antiteza crnom, znak da je nakon kolapsa došlo do novog početka, do buđenja prirode u nekim posve neočekivanim i dosad nepoznatim oblicima, što umjetnik sugerira upotrebom jedne specifične nijanse zelene boje, te organičkim, apstraktnim formama koje se u obliku nakupina materije na slikarskoj podlozi javljaju i na ostalim dvama radovima.
I dok je prethodni ciklus Collapse, na koji se Aftermath nastavlja, za ovog umjetnika predstavljao stanje prije velike promjene, prije ponovnog rođenja – jer sve što ima početak ima i kraj i nakon svakog kraja slijedi novi početak – Fischer je i simbolički i doslovno ciklusom Aftermath napravio zaokret; još jedan novi početak u svom stvaralaštvu i još jedan posve drukčiji ciklus vođen potrebom da se medij slike mijenja i promišlja uvijek iznova, iako, kako će reći, sve je već viđeno, a na umjetnicima je da sva ta iskustva iz svoje perspektive iznova interpretiraju i stvore pritom jedinstveno djelo.
Oslanjajući se na prethodne umjetničke pravce i opuse pojedinih, njemu važnih umjetnika, Fischer je u ciklusu Aftermath još jednom dokazao da posezanjem za razdobljima i prvacima koji su u povijesti umjetnosti imali svoje vrijeme trajanja, poput enformela ili apstraktnog ekspresionizma na koje se vežu njegove nove slike, današnji suvremeni umjetnici mogu i znaju izaći s novim, originalnim radovima. Pa iako nam se možda čini da je sve viđeno, u „razdoblju nakon” ili „aftermathu”, u svom suočavanju s posljedicama krize Fischer pokazuje suprotno: da nema granica, niti zadanih okvira. U novom početku sve je dozvoljeno.
Fedor Fischer rođen je 1975. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kesera. Godine 2012. boravi u Leipzigu na rezidencijalnom programu „One sided story“. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Radovi su mu u kolekcijama Okolje Consulting Art Collection (Slovenija), Erste & Steiermaerkische Bank (Hrvatska) i u fundusu Galerije Zuccato (Hrvatska). Dobitnik je priznanja na 3. bijenalu slikarstva u Zagrebu. Kao vanjski suradnik od 2019. godine predaje crtanje na 1. godini slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.
