Skip to content

MALI ŽENSKI RAZGOVORI S DIPL. IUR. KARLOM KUZLE AUTORICOM ROMANA “ČAJ OD RUŽE” NAPISANOG PREMA ISTINITOM DOGAĐAJU

Život se događa svakome, a miluje i većih briga poštedi samo rijetke pojedince

Da bi svjedočila svoju bolest od koje je oboljela u 16. godini – shizofrenije, 45-godišnja dipl. iur. i specijalistica javne uprave Karla Kuzle napisala je roman „Čaj od ruže“ koji je izašao prije dvije godine. Roman je dobro prihvaćen od čitateljske publike, a ova Zadranka po rođenju sa zagrebačkom adresom priprema još dvije knjige koje bi trebale uskoro izaći. Zavirimo malo u svijet neobične spisateljice koja se neumorno bori s ovom bolešću i pri tome sebe ne stigmatizira niti prihvaća društvenu stigmatizaciju nego je okružena ljudima koje voli i gdje je ljubav obostrana, s onima koji je razumiju i tako se lakše nosi s ovom bolešću. Karla je za sebe rekla kako „prvo sunce koje me ogrijalo bilo je sunce Mediterana. Kao beba bila sam smišna.“

Gordana Igrec

Gdje živite?

Stanujem u Zagrebu, sa suprugom i ocem.

Kada je roman „Čaj od ruže“ izašao?

„Čaj od ruže” izišao je iz tiska u srpnju 2020. godine, tada već pandemijske.

Kako ste došli na ideju da napišete roman?

Ideja da napišem roman bila je majčina. Vezalo me njoj dano obećanje da ću skupiti snage i hrabrosti, te, u dobru svrhu, opisati svoj trnovit životni put.

O čemu govori roman?

Roman prvenstveno govori o borbi moje obitelji i mene sa shizofrenijom, od koje bolujem od šesnaeste godine. Također govori o hrabrosti i upornosti koja je za život potrebna, nužna svakom čovjeku, te o prihvaćanju različitosti, svoje i tuđe.

02 Karla Kuzle

Je li to Vaš prvijenac?

Formalno to jest moj književni prvijenac, jer je tiskan i službeno promoviran, ali napisala sam još dvije knjige, koje čekaju svoje vrijeme.

Što nam novoga pripremate?

Ponekad se javim na natječaje za kratku priču, pišem ljubavne romane za jedan hrvatski časopis, sasvim sigurno ću nastaviti pisati prozu, jer pišem oduvijek i zauvijek.

03 Karla Kuzle

Gdje pronalazite inspiraciju?

Inspiracija je kao ljubav, uvijek pronađe mene i to kad najmanje očekujem, često u baš najnezgodnijem trenutku. Stoga radim bilješke u mobitelu i baš uvijek i svugdje nosim malu bilježnicu i olovku. Kad ovako zaokruženo razmišljam, najviše me inspiriraju ljudi i njihove čudesno različite osobnosti, temperamenti i karakteri, te društveni odnosi koje međusobno pletu.

Kako se nosite s bolešću?

Bolest je moj prihvaćeni križ, ima boljih i lošijih dana. Nije uvijek bilo tako, mirno srastanje s njome produkt je doista intenzivne, predane i dugogodišnje psihoterapije, individualne, obiteljske i grupne. Pomažu mi skladni obiteljski odnosi, iskrena komunikacija sa suprugom, prijateljima i liječnicima, moje pisanje, šetnje i bojenje bojanki za odrasle. Vjera mi također pomaže, daje mi smisao. No, mislim da je podrška okoline presudna i nezamjenjiva na putu oporavka i zalječenja. Stoga nastojim baš to najviše osvijestiti kod drugih, meni poznatih i manje poznatih ljudi.

Niste imali nikakve hemunge pred javnost izaći sa svojom dijagnozom. Kada je sve počelo s bolešću?

Natruhe bolesti uspjela sam detektirati čak u ranom djetinjstvu i u korijenima moga rodoslovlja, ali prišuljala se s pubertetom i otvoreno pokazala u razdoblju adolescencije. Tada je bila najrazornija i to razdoblje obuhvatilo je nekoliko gotovo neizdrživih godina, ponajviše straha i deluzija. Danas je svaki dan nova borba. No, nije li tako kod većine? Život se događa svakome, a miluje i većih briga poštedi samo rijetke pojedince.

04 Karla Kuzle

Je li Vam suprug podrška u svemu, pa tako i u bolesti?

Suprug je dao sve od sebe da se o mojoj bolesti educira, a to je presudno. On smatra i često ističe kako mu je bračni savjetnik, kojeg smo tri puta posjetili, prvi „otvorio oči” za moje potrebe i objasnio mu moje reakcije. Također mu je bolnički organizirana i omogućena jednogodišnja edukacija puno olakšala da me razumije, te rado i spremno prati na mojim putevima. Oboje koristimo institucionalnu podršku u vidu stalne dodatne stručne edukacije o mojim dijagnozama (bolujem i od dijabetesa), psihoterapijske grupe i grupe podrške za članove obitelji oboljelih, i radionica biblioterapije, budući da je meni književnost jako bitna. Poštujemo i cijenimo također i rad udruga, jer one odrađuju važan i lavovski posao.

Jesu li psihički bolesnici stigmatizirani kod nas?

Postoji stigma i autostigma. Moj je dojam da je autostigmatizacija veća i krupniji problem od stigmatizacije bližnjih i okoline. O oboljelom jako puno ovisi kako će se postaviti naspram sebe samog, svoje teške dijagnoze, liječnika, pa čak i poslodavca. Tu postoji puno prostora za rad na sebi, rada vrlo teškog, napornog i iscrpljujućeg jer se radi o vrsti psiho-socijalnog invaliditeta, nečemu što utiče na osnovno samopouzdanje individue i načine njezine komunikacije i interakcije s okolinom, te suočavanja sa stresnim i konfliktnim situacijama. Naravno da smo društvo predrasuda i stereotipa, to je ljudska priroda. S time se ne mirim, nego toleriram, ali ukoliko bi postalo nepodnošljivo – adekvatno bih reagirala i jednostavno objasnila svoje viđenje situacije, uz dobru nadu da će me sugovornik čuti.

Do kojih vrijednosti držite u životu?

Moj su oslonac iskrenost i povjerenje, te najuža obitelj. Nažalost, postoje obitelji koje nisu poput moje, nesuradljive su, nepodržavajuće i nemaju kapacitet nošenja s problemom. No i u tom slučaju ostaje maksima da sam sebi moraš biti najbolji prijatelj, kojeg baš nitko ne može zamijeniti. Također se ti sam znaš najbolje izboriti za samoga sebe. Iz svoje se kože ne može i trebao bi nastojati biti sam sebi dobro društvo.

05 Karla Kuzle

Koja Vam je životna maksima?

Osim ove već rečene, držim da lijepa riječ otvara svaka vrata. Također sam nagla i brzopleta, ali sve što mogu danas, ne odgađam za sutra, da ne bi bilo prekasno. Volim i mamin savjet: „U zlu se ne ponizi, u dobru na povisi.” Nitko ne voli stalne jadikovke, ali ni nadmenost, oholost, bahatost ni umišljenost.

Imate li djece?

Suprug i ja nemamo svoje biološke djece, ali imamo dječicu do koje nam je posebno stalo. Imamo nećakinju, djecu svojih prijatelja, svu djecu koju nam Bog pošalje ususret, samo šire shvaćeno. Dugi niz godina pratila sam odrastanje dvije divne prijateljičine djevojčice, čuvala ih i provodila puno vremena uz njih. Također, dok volontiram, srećem puno djece, rado im čitam slikovnice, slušam ih i družim se s njima. Cijenim i poštujem ljude koji su se odlučili na roditeljstvo, to je ogromna i doživotna odgovornost.

Koji su Vam profesionalni planovi za bližu budućnost?

Upravo sam upisala program cjeloživotnog obrazovanja propedeutika psihoterapije, kako bih se osnažila i kako bih mogla odgovorno i kvalitetno voditi radionice tzv. terapijskog pisanja, čemu sam se, kroz stranu literaturu, samoeducirala.

U kakvom biste svijetu voljeli živjeti?

Dopustit ću si da problemu zla u svijetu lakonski pristupim koristeći Leibnizovo: „Ovo je najbolji od svih mogućih svjetova.”

Imate li neke rituale prije početka pisanja romana?

Prije pisanja uvijek se pomolim omiljenu molitvicu Duhu Svetomu, da mi prosvijetli pamet, da inspiraciju i usmjeri moju kreativnost u dobrom i korisnom smjeru. Imam ritual i nakon pisanja – zahvalim Mu se i uvijek pustim tekst da „odspava” jednu noć, prije finalne kontrole i slanja.

06 Karla Kuzle

Kada obično pišete? U koje doba?

Što se tiče vremena u danu, slušam unutarnji osjećaj i pišem kad osjetim potrebu, u bilo koje doba dana. Nikada ne pišem noću. Nisam noćni tip i nastojim se naspavati, jer je to presudno za zdravlje. Nije dobro kad mi mozak „prebrzo” radi.

Volite li čitati? I što najviše?

Mislim da bi se moj suprug na ovo pitanje samo nasmiješio, jer zna da zadnjih nekoliko godina prednost dajem nepatvorenim ljudskim doživljajima i rado čitam, pa čak i u filmu gledam, ono napisano i snimljeno „po istinitom događaju”. Sa zanimanjem proučavam i kulture drugačije od naše, budući da su mi zbog bolesti, financija i sada pandemije ipak ograničena neka putovanja.

Imate li uzora u književnosti?

Uzora u književnosti zapravo nemam. Prije sam jako voljela književna razdoblja romantizma i realizma, najviše ruske pisce. Ta kvaliteta napisanoga može biti vrhunska inspiracija, ali je meni nedostižna. U biti izbjegavam i ne želim čak ni posredni i podsvjesni tuđi utjecaj, nego nastojim stvoriti i iza sebe ostaviti nešto malo drugačije i svoje.