I kad bih mogla ne bih ništa mijenjala, jer sam zadovoljna proživljenim životom
Pravnica po struci 2011. godine otišla je nakon 47 godina radnog staža u zasluženu mirovinu, ali niti u mirovini ne miruje već je angažirana kao predsjednica Župnog caritasu u Župi Sv. Josipa. Riječ je o umirovljenoj pravnici Anici Turković iz Varaždina. Što Anica ima za poručiti svojim vršnjacima zlatne dobi, kako joj je protekao život, koja je tajna doživjeti zlatni pir i još štošta zanimljivog moći ćete čuti od ove gospođe koja je redovita na pjesničkim večerima, koncertima, kazalištnim predstavama i mnogim kulturnim događanjima u Varaždinu gdje je rado viđen gost, jer je poznaje gotovo cijeli grad Varaždin.
Gordana Igrec
Rođena ste u malom mjestu Žarovnica. Kakve Vas uspomene vežu uz djetinjstvo?
Rođena sam 1946. godine u malom mjestu Žarovnica, koje pripada gradu Lepoglava, gdje sam provela svoje djetinjstvo. Mjesto Žarovnica nalazi se između Lepoglave, Klenovnika i Trakošćana. Najljepše razdoblje bilo mi je u vrijeme pohađanja osnovne škole. Nezaboravna svakodnevna igra u obitelji s mojih četvero braće i sestara, roditeljima i prijateljima djecom od susjeda. U ono vrijeme bili su drugačiji odnosi, druženja, povezanost. Svaka obitelj imala je po petero i više djece. Ja i moji vršnjaci bili smo zaigrani, družili se, igrali se uglavnom vani, pomagali roditeljima od malena, a da ne govorim da nismo bili opterečeni mobitelom, telefonom, TV, nedaj Bože facebokom i viberom. Bili smo neopterećeni i opušteni, a da ne govorim kako smo se kvalitetno hranili, sve domaće, doma uzgojeno, kako bi danas rekli sve bio , bio. Igračaka nismo imali. O ovom bih mogla još puno toga napisati, ali ću samo istaknuti da smo uglavnom bili odlični učenici, uključeni u slobodne aktivnosti, kojih je oduvijek bilo i da smo manje vise većina krenuli u srednje škole u Varazdin, a zatim i na fakultete, te ih uspješno završili raznih zanimanja. U osnovnu školu išli smo pješke kroz šumu po suncu, kiši i snijegu par kilometara dnevno, a isto tako kad smo krenuli u srednju školu pješačili smo dnevno do željezničke stanice po 7 km u jednom pravcu. Imala sam kondicije na pretek, nije mi trebao fitnes.
Kakvo je mjesto Žarovnica?
Mjesto Žarovnica je predivno bilo tada i sada, rekli bi mala Švicarska, oko kuća voćnjaci, neograđena dvorišta, vinogradi, šume i drugo, koje često volim posjetiti kada imam za to vremena i družiti se sa svojom rodbinom, kumovima i prijateljima, kojih nažalost ima sve manje. Neke kuće prazne, mladi otišli u druga mjesta nakon završetka školovanja, ili odlaska u inozemstvo zbog zaposlenja, ali me veseli da u Žarovnicu dolaze novi ljudi iz urbanih sredina koji kupuju nekretnine u lijepoj Žarovnici, te uživaju u blagodatima prirode .
Kako je dalje tekao Vaš život?
Nakon zavrsetka srednje škole u Varaždinu, nisam imala problem sa zaposlenjem, nije trebalo stranačke podobnosti cijenila se sposobnost. Nastavila sam studirati, te kao pravnik odradila puni radni neprekidni staž od 47 godina i ostvarila pravo na punu starosnu mirovinu. Radila sam na pravnim poslovnim u većoj tvrtki u Varazdinu, sa velikim brojem zaposlenih 15 godina, a u srednjoj školi velikoj po broju učenika, zaposlenika i djelatnostima kojima se bavila /možda najveća u RH / pune 32 godine.
Oduvijek me zanimao pravnički posao, kao i dan danas, voljela sam raditi taj posao i ne bi ga mijenjala ni za koji drugi. Drago mi je da su mojim stopama krenuli članovi obitelji i to prvo kći koja je mr dipl. iur i unuk takoder mr dipl. iur koji radi kao odvjetnik.
Je li obitelj trpjela zbog Vaše poslovne zauzetosti?
Pored poslova na radnom mjestu uvijek sam brinula za obitelj i bila aktivna u drugim područjima. Djeca i suprug bili su mi uvijek na prvom mjestu, Imala sam dvoje djece, kao sto sam spomenula kći i sina koji je mr dipl.ing. građevinarstva, i svaki od njih ima troje prekrasne djece, odnosno ja sam ponosna baka mojih prekrasnih unuka. Kao što sam navela jedan unuk je zaposlen kao odvjetnik a unuka je mr. dipl. arhitektica i zaposlena. Ponosna sam majka i baka na svoju djecu i unuke.. Sve što sam postigla u životu moram zahvaliti i mojem suprugu koji mi je u svemu pomagao i podržavao u mom radu i općenito u životu.
U mirovini ste od 2011.godine, zar ne?
U mirovini sam od 2011. godine, međutim meni je kao da sam od prije 2 do 3 godine, jer sam i nadalje aktivna. Oduvijek sam čuvala unuke, pomagala djeci, brinula o obitelji, a sada mi je na raspolaganju 24 sata dnevno i mogu se posvetiti jos više njima.
Kako sam navela imam 6 unuka, dvoje odraslih zaposlenih, dvoje srednjoškolaca i ostalo je dvoje najmlađih : jedna unuka u osnovnoj školi i unuk najmlađi u vrtičkoj grupi. Moram reči da se ovim najmlađima najviše posvečujem u slučaju potrebe za čuvanjem, ali isto tako volim i ove starije koji nam često dolaze, što mene i mojeg supruga čine sretnim.
Kako, dakle, kratite vrijeme u mirovini?
Što se tiče slobodnog vremena u mirovini, gotovo da ga nema, popunjen mi je cijeli dan raznim aktivnostima, tako da ponekad pomislim kako sam pored svega mogla obavljati sve poslove oko doma, na radnom mjestu, imali smo i vinograd i sve stigli obaviti u miru i s ljubavlju. U vinogradu smo punili baterije vikendom.
Što više preferirate?
Ne volim puno gledati TV, jer baš i nema bog zna što, volim pročitati dobru knjigu, pogledati dokumentarac, ići na književne večeri, aktivna sam već puno godina u Zupnom caritasu.
Do kojih vrijednosti držite u životu?
U životu mi je najvažnije: marljivost, poštenje u svakom pogledu, iskrenost, poštivanje jedni druge u obitelji i općenito poštivanje svakog čovjeka .
Vi ste kativna u župnom Caritasu…
Kao što sam navela aktivno sam uključena u Župni caritas Župe Sv. Josipa u Varazdinu od 2004.godine, a od 2007. godine sam voditeljica Zupnog caritasa, i jos uvijek. Član sam Upravnog vijeća Biskupijskog caritasa i Pastoralnog vijeća Župe Sv. Josipa u Varaždinu. Mene čini sretnom i ispunjenom baviti se humanitarnom radom i pomagati potrebitima davati sebe i od sebe, misliti na druge, činiti dobra djela, koja su prepoznatljiva. Potrebitima dajemo poklon pakete za Božićne i Uskrsne blagdane, posječujemo bolesne, pomažemo oko podmirivanja režijskih troškova, organiziramo besplatne instrukcije učenicima slabog imovnog stanja i dr.
Vi ste već bila angažirana za Domovinskog rata, zar ne?
Svoj humanitarni rad pokazala sam u vrijeme Domovinskog rata pomažući prognanicima iz Vukovara i Otoka, koji su dosli u Varaždin. Neki od njih i ostali zauvijek u Varaždinu. Prilikom jednog posjeta Iloku srednjoj skoli poklonila sam kolekciju knjiga lektira za potrebe njihovih učenika, te dobila zahvalnicu i priznanje.
Zašto ste baš odabrali karitativni rad?
Humanitarni rad me ispunjuje, čini sretnom, veseli me zahvalnost potrebitih, stisak ruke prilikom posjete, poteknu i suze s obje strane, veseli me kad mogu čestitati Božić ili Uskrs osobama koje su usamljene, bolesne, tužne. To je jedan poseban osjećaj, koji se ne može opisati riječima, to treba doživjeti.
Drzim se riječi Isusa koji je rekao „Sve sto učiniste jednom od moje najmanje braće, učiniste meni“. Dodala bi jos „ dobro je činiti dobro“ često je ponavljao Biskup Mrzljak.
Biste li mogli žvijeti negdje drugdje, a ne u Varaždinu?
U Varaždinu zivim neprekidno od 1965. godine, volim svoj grad, ne bi ga mijenjala ni za koji grad u RH i svijetu. Mogu reči da je grad Varazdin, grad po mjeri svakog čovjeka, barokni grad, grad cvijeca, grad kulture, poznat po Baroknim večerima, Špancirfestu, Kazalistu, dobrim i susretljivim ljudima.
Volite li uz knjigu i glazbu?
Volim zabavnu glazbu, dobru predstavu u kazalistu, knjizevne večeri, druženje s mojim kolegicama iz Skole prof. Pahić Grobenski Baricom i prof. Ruzicom Marušic Vasilić, pjesnikinje.
Vi ste vrlo vitalna za svoje godine. Što biste preporučili svojim vršnjacima, ljudima zlatne dobi?
Preporučila bi mojim vrsnjacima ljudima zlatne dobi, ne posustajte, budite aktivni i uključeni u aktivnosti koje mozete obavljati, šečite ulicama grada ili uz našu Dravu, posvetite se djeci i unucima maksimalno, jer dobro se vraća dobrim.
Kako se nosite sa pandemijom korone?
U mojim nekim aktivnostima sputava me ova pandemija, ali nadam se da će i to jednog dana prestati i da ćemo se moći normalno družiti, i posjećivati , što mi sada pomalo nedostaje.
Za sam kraj našeg razgovora: u čemu je tajna vašeg dobrog izgleda?
Trudim se izgledati dobro, koliko mi dozvoljavaju moje godine, ali mislim da mi u tome pomažu moji geni i velika aktivnost cijelog života od rane mladosti pa sve do sada.
Vi ste prije par godina proslavili i zlatni pir? Pa, koja je tajna dugovječnog braka?
Za kraj sam ostavila dio moje priče koja se odnosi na moj brak, koji hvala Bogu još uvijek traje. Brak sam sklopila 18.09.1965, godine sa mojim suprugom Turković Vjekoslavom u župnoj crkvi Sv. Bartola u Kamenici, župnik Gabud, a obnovili zavjet 50 godina braka 18.9. 2015. godine u Župnoj crkvi Svetog Josipa u Varazdinu, uz tadašnjeg župnika Zmegač Ivana, koji nam je na Sv. Misi uručio Apostolski blagoslov od Svetog Oca Pape Franje za 50 godisnjicu braka u pismenom obliku.
Tajne nema za tako dugačak brak samo ljubav i razumijevanje preduvjet su svakog dugovječnog braka, a međusobno postivanje temelj svake bračne zajednice.
U braku smo dobili dvoje djece, na koje smo ponosni, i 6 prekrasnih unuka na koje smo jos više ponosni . Zbog djece i unuka osjećamo se sretno, radosno i ispunjeno.
Recept za dugovječni brak, mnogo strpljenja, razumijevanja i praštanja, sve to čini pravu ljubav, jer gdje toga nema ne može se održati brak 50 godina pa i više.
Što biste za kraj poručili svojim vršnjacima?
Na kraju, mogu istaknuti da sam sa svime zadovoljna što sam postigla u životu na obiteljskom i poslovnom planu , i kad bih mogla, ne bi ništa mijenjala. Želim svima nama, mojoj obitelji puno zdravlja, radosti i veselja, kao i svim ljudima dobre volje.
