Pero Pavlović
SVEMIR PJESME
A. B. Šimiću
Više od ičeg, uzvisiš riječ ljepotom i smislom
I iz iskrice, zračka, tračka, prosinu slapovi svjetlosti
Istina, iskon – život opor ustrajan i nedovidan
Vrijeme je mjera svih stvari, pojava i čeznuća
Vrijeme u latičju vječna stiha kruni sklad
Vrijeme i mijena odveć su se urotili, srodili
I kada i kako pronaći i razbistriti put
Od trnja, bola i truda, do Sunca i zvijezda
Sad se već i san promeće u prhku i krilatu javu
Klice dragosti i žara niču u preobrazbu
Zaustiš prvi propjev – i more se ljubavi porodi
I ti velik, kakav jesi, dadneš se u ushit i lijet
Zadobiješ ljubav jedne žene osmijehom na licu
Taj brijeg na kojem često miruje tvoj pogled
I tek kamenje se golo plavi, maknut će se
I pjesnici više nisu čuđenje u svijetu
I život promjenljivi naš nije život na oblaku
I stari fratar, lica kao s drugoga svijeta
Odgonetnuo je, evo, tajnu mističnih glasova
I sve stvari nisu nijeme, mrke, mutne, tvrde
One te ne mrze, one ti se dive
Siromasi koji lebde između života i smrti
Živnu od podne do podne u tvom zlatnom glasu
Nadošlim valom buja i raste oživotvorenje
Zarno, zanosno, kliktavo – i penje se k nebu
O, nebo naše, modro južno južnjačko naše nebo
O, dušo ustreptala, umilna, udivljena vilovita dušo
S kojeg vrela si pila čudesnu snagu nadahnuća
Radosti živa, kada se približiš blisku dragu biću
U blizini toj otpočne disat beskrajan svemir pjesme