Teta, volim te puno
Koliko li samo djece u Hrvatskoj, a potom u Europi i ostatku svijeta nema odgovarajuće uvjete za život ili živi u vlastitim obiteljima koja ih ili zanemaruje ili im ne može pružiti niti najosnovije poput toplog obroka i školovanja. O pričama za laku noć i poljupcu u obraz ili čelo prije spavanja da se niti ne govori. Davno je nastala bajka o Djevojčici sa žigicama koja svakoga tko ima srca ne ostavlja ravnodušnima. Tko se, međutim, „krije“ iza udomitelja kod nas u Hrvatskoj koji udomljuju djecu, tu priču smo za blagdan Sveta Tri kralja kada su se mudraci s Istoka sa darovima došli pokloniti malenom djetešcu, raspredali s dopredsjednicom Udruge udomitelja Varaždinske županije “Zipka” i Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece, Marijom Igrec iz Varaždina. Marija Igrec kako nam je odmah u razgovoru kazala – rođena je u Varaždinu, a djetinjstvo je provela u malom, pitomom selu pokraj Novog Marofa, u Paki. Najveći dio života provela je u Varaždinu gdje i sada živi. Marija Igrec završila je 1. Varaždinsku Gimnaziju upravno-pravni smjer, a kasnije se prekvalificirala i završila Medicinsku školu te stekla zvanje fizioterapeutskog tehničara. Udomiteljica za djecu je već 17 godina. Unazad dvije godine udomiteljstvo joj je zanimanje. Mirno i u skladu provodeći ove praznične dane u svoja četiri zida slobodno zavirite u jedan drugi svijet u kojem se udomitelji nesebično daju za djecu koja već s rođenjem nisu „imala sreće“ i kojoj nastoje pružati sve dražesnosti toplog doma. Od doručka, objeda do igre, druženja, smijeha, ali i obaveza.
Gordana Igrec
- Što Vas je potaknulo da se bavite udomiteljstvom?
- Prvi puta sam se susrela sa udomiteljstvom kada sam upoznala jednu ženu koja mi je kasnije postala i draga prijateljica, a bila je udomiteljica djece. Kroz razgovore sa njom, kroz upoznavanje što je to udomiteljstvo, koliko ono zapravo mijenja živote djeci bez adekvatne roditeljske skrbi, rodila se i moja želja da jednom i ja budem udomitelj.
- Kakvi su hrvatski zakoni prema udomiteljima? Idu li im na ruku i u čemu, ili ih zakidaju? Udomitelj, naime, može biti zanimanje, zar ne?
- Trenutno je u izradi novi Zakon o udomiteljstvu, prošao je e-savjetovanje i prvo čitanje u Saboru. Svaki Zakon na neki način ipak nastoji poboljšati položaj udomitelja i udomljene djece. Udomiteljstvo je dosta kompleksno te nije Zakon o udomiteljstvu jedini koji regulira udomiteljstvo već je ono vezano i uz Zakon o soc. skrbi kao i uz Obiteljski zakon. Zakon koji je sada na snazi uveo je mogućnost da udomitelj obavlja udomiteljstvo kao zanimanje čime udomitelji ostvaruju pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje te za svoj rad dobivaju naknadu. Sadašnji Zakon o udomiteljstvu predvidio je i specijalizirano udomiteljstvo za skrb o djeci sa najtežim oštećenjima zdravlja te je predvidio da osobe koje budu specijalizirani udomitelju budu stručnjaci poput defektologa, logopeda, psihologa, pedagoga i sl. Na žalost, u RH do sada se nije nitko sa tim zvanjem odlučio za udomiteljstvo. Nacrt novog Zakona predviđa mogućnost da specijalizirani udomitelji budu i udomitelji sa SSS uz naravno određene uvjete. Tako da određenih pomaka ima ali ostalo je puno neriješenih problema koji nepotrebno opterećuju udomitelje – navesti ću samo primjer da udomitelj ne može potpisati dozvolu za izlet, maturalno putovanje ili slično, već dozvolu potpisuju biološki roditelji koji vrlo često ni ne znaju koju školu dijete polazi.
- Koliko trenutno imate udomljene djece kod sebe?
- Trenutno imam udomljeno troje djece, a s nama je ostala i djevojka koja je završila školovanje te je polako na putu osamostaljivanja, zaposlena je ali još uvijek nije spremna na odlazak iz obitelji.
- Kako započinje Vaš dan, a kako završava?
- Dan mi obično započinje vrlo rano – oko 5.30 jer volim na miru i u tišini, prije jutarnje strke, popiti kavu, a završava nakon što svi (posebno veća djeca koji naravno izlaze sa prijateljima) budu u svojim krevetima i u snu.
- Jesu li Vam djeca privržena?
- Nastojim sa djecom izgraditi odnos međusobnog povjerenja, da znaju da mi mogu reći osim dobrih stvari i one koje nisu toliko dobre i da znaju da ćemo ih pokušati riješiti. Kod malene djece lijepo je ćuti rečenicu: “Teta, volim te puno”.
- Kako stignete uskladiti privatne potrebe s „poslovnim“?
- Udomiteljstvo nikada neće i ne smije biti “posao” u punom smislu te riječi… to je poziv, način života, odabir… Spremnost da se posvetite nekome, da nekome dadete dio sebe, svoje privatnosti, da ga pustite u svoj život u cijelosti… da ga prihvatite u potpunosti sa svim vrlinama ali i manama. Imamo naravno i udomitelja koji su u radnom odnosu. Osobno sam cijelo vrijeme bila “samo” udomitelj jer sam donedavno, 14 godina, brinula o dječaku sa teškim oštećenjem zdravlja koji je zahtijevao 24-satnu skrb i njegu.
- Što je sa djecom kada navrše 18 godina?
- Nakon što navrše 18 godina djeca mogu još godinu dana ostati u statusu udomljenog djeteta. Vrlo često i nakon što im se prekine udomiteljjstvo i financijska potpora od strane CZSS, udomljena djeca ostaju u udomiteljskoj obitelji jer su jednostavno dio te obitelji u punom smislu te riječi, udomitelji im pomažu i nakon što se zaposle baš kao i biološkoj djeci. Naravno jedan dio djece želi otići što prije iz udomiteljskih obitelji jer misli da je punoljetnošću spreman brinuti sam o sebi i naravno, željni su slobode, bez pravila i ograničenja koja vrijede u obitelji. Naravno da najčešće nisu spremni i tu bi cjelokupni sustav trebao im biti podrška još neko vrijeme. Mi u Varaždinskoj županiji zahvaljujući Udruzi Zipka i Gradu Varaždinu i Varaždinskoj županiji imamo dvije stambene jedinice u kojima mladi mogu još 1-2 godine boraviti nakon što izađu iz udomiteljstva. Jedna stambena jedinica je u Varaždinu u stanu koji nam je Grad Varaždin dao na korištenje, a druga u Petrijancu. Mladi koji borave u stambenoj zajednici oslobođeni su plaćanja stanarine ali moraju raditi i plaćati režijske troškove i brinuti o svojim potrebama. Mladi u stambenim zajednicama imaju povremeni nadzor i pomoć od mentora i ostalih djelatnika Udruge Zipka.
- Održavate li kontakte sa nekim od djece koje ste „podigli na noge“?
- Održavam kontakte sa svima. Redovito se čujemo za blagdane, rođendane ili kad zaškripi pa je potrebna neka pomoć, savjet ili bon za mobitel…
- Kako je ispunjen dan nekog od vaše djece koje ste udomili?
- Sva djeca imaju svoje obveze. Djeci koja su veća to su prvenstveno obveze prema obrazovanju, dakle odlazak u školu, nakon dolaska kući slijedi ručak i izrada zadaće. Svatko ima obvezu također pospremiti svoju sobu, sudjelovati u dijelu kućanskih poslova (tipa punjenje/pražnjenje perilica, održavanje prostora u kojem živimo čistim i sl), hranjenje kućnih ljubimaca, odlasci u trgovinu i naravno slobodno vrijeme koje ponekad provedemo zajedno u šetnji uz Dravu, odlasku na bazen ili pak ga provedu sa svojim prijateljima. Manja djeca pohađaju dječji vrtić i nakon vrtića se puno igramo, čitamo, bojamo, odemo do igrališta i slično.
- Do kojih životnih vrijednosti držite?
- Nekako smatram da je najvažnije u životu moći osluhnuti potrebe drugih, ne okrenuti glavu kada vidite da je nekome potrebna pomoć, Poštivanje, tolerancija i prihvaćanje različitosti je isto tako važno… i naravno poštenje i odgovornost.
- Volite li čitati i što najviše?
- Knjiga je nešto što me vrlo veselilo i uz neko lagano štivo sam se uvijek voljela opustiti ali moram priznati da unazad par godina, upravo zbog skrbi o mojem posebnom dječaku nisam stizala ništa pročitati… Vjerujem da ću nakon što posložim emocije i nakon što osjetim da on dobro funkcionira u novoj sredini, moći opet uživati u svojim malim radostima, a tu svakako spada i čitanje.
- Kako provodite slobodno vrijeme?
- Zapravo nemam neko posebno baš svoje vrijeme. Sve se moje aktivnosti uglavnom “vrte” oko udomiteljstva. Dopredsjednica sam Udruge udomitelja Varaždinske županije “Zipka” i Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece pa vrijeme koje bi bilo moje slobodno vrijeme često provedem u Udruzi ili planirajući aktovnosti koje bi bile od koristi udomljenoj djeci i udomiteljima. Dva do tri puta tjedno odem u teretanu na vježbanje ili na kavu sa prijateljicama .
- Čitate li djeci priče za laku noć?
- Kad su moja veća djeca bila malena, svaku smo večer pričali priče. Kod djece koja su nam došla nedavno najprije smo savladavali jezične barijere, jer nisu znali hrvatski jezik… sada pokušavamo sa kratkim pričama probuditi im interes i želju za pisanom riječju nasuprot gledanja sadržaja na laptopu, TV-u i drugim oblicima ekrana.
- Imaju li naši ljudi predrasude prema udomiteljima? I ako – da, zašto je tome tako?
- Još uvijek kod dijela ljudi vlada percepcija da su udomitelji ljudi koji se brinu o djeci bez adekvatne skrbi radi novaca… Na žalost ti isti ljudi koji imaju takvo mišljenje neće pokušati postati udomitelji i pomoći barem jednom djetetu. Udomiteljstvo djece bez roditeljske skrbi nije još uvijek dovoljno prepoznato, ljudi nemaju dovoljno informacija i često brkaju pojmove udomiteljstva i posvajanja djece. Udomiteljstvo je privremeni oblik skrbi za djecu i ponekad se djeca koja su udomljena vrate u biološku obiitelj ili pak odu na posvojenje. Mislim da tu svi trebamo, ukoliko želimo nove udomitelje, poraditi na promociji udomiteljstva. Djeca odrastajući u obitelji upoznaju funkcioniranje obitelji, poprimaju životne vrijednosti koje ta obitelj njeguje, uče se odgovornosti, osjećaju se sigurno…, a to sve je nešto što će ponijeti dalje u život kad se jednom osamostale.
- Do kada ćete se baviti udomiteljstvom djece?
- Udomiteljstvo je nešto što me raduje, ispunjava i dokle god to bude tako, biti ću udomitelj… Kada bih ponovno birala svoje zvanje – opet bi odabrala udomiteljstvo…
- Kako su Vaše kćeri prihvatile Vašu udomiteljsku ulogu u životu?
- Moje su kćerke rasle sa udomljenom djecom i mislim da im je takvo odrastanje dalo pozitivne vrijednosti, da su naučile puno više od svojih vršnjaka o razičitosti, da su uz udomiteljstvo postale empatičnije, odgovornije i zrelje od svojih vršnjaka.
- Kako surađujete sa socijalnim djelatnicama u Varaždinu?
- U Varaždinskoj županiji udomiteljstvo je tradicionalno dobro razvijeno i prepoznato od djelatnika CZSS Varaždin te se možemo pohvaliti da imamo dobru podršku našeg Tima za udomiteljstvo, a i ostalih djelatnika CZSS.
- Kako gledate na udomljavanje djece kod istospolnih partnera?
- Mnogo je djece koja su željna obiteljske atmosfere, topline doma i sigurnosti koju obitelj nosi. Mislim da ne bi trebalo biti važno radi li se o istospolnoj ili tradicionalnoj heteroseksualnoj obitelji, već o kvalaiteti osoba koje žele biti udomitelji i njihovoj spremnosti da dijetetu koje dolazi u njihovu obitelj omoguće sigurno odrastanje, da ga vole i štite i budu mu oslonac na njegovom životnom putu.
- Kako se osjećaju i kako reagiraju djeca kod dolaska u udomiteljsku obitelj?
- Djeca u udomiteljsku obitelj dolaze nakon što su iscrpljene sve ostale mogućnosti za ostanak u njihovoj biološkoj obitelji. Vrlo su često prestrašena pa i ljuta. To moramo razumijeti jer koliko god, po našim mjerilima, njihov dom bio neadekvatan – to je bio dom koji su poznavali, u kojem su odrastali, gdje su pripadali… Često je potrebno puno strpljenja i truda, uvažavanja i prihvaćanja različitosti… ali u konačnici nakon par mjeseci djeca se naviknu na novi dom, nove uvjete života i unesu puno radosti u udomiteljsku obitelj.
- Najsretniji i najteži trenuci u udomiteljstvu?
- Najsretniji trenuci su svakako njihovi uspjesi, njihove radosti su i naše radosti. Predivano je dok doživite da su unatoč svim teškoćama završili škole, našli posao, dobili prvu plaću, da su postali mladi, odgovorni ljudi… Najteži su trenuci odlasci djece. Nekad je to zbog posvojenja. Mada znate da posvojenjem dijete dobiva nekog samo svojeg i da dobiva svoj zauvijek dom, teško se rastati, mada vrlo često udomitelji i posvojitelji, a time i djeca ostaju u kontaktu i time ipak ostaju i dijelom života djece. Osobno mi je najteži trenutak bio kada sam morala prihvatiti da ljubav, pažnja i strpljenje nisu dovoljni više za skrb o djetetu sa višesrukim teškoćama, da mu više ne mogu pomoći i da mora ići u ustanovu gdje će sa njim raditi više stručnjaka.
- Poruka našim čitateljima?
- Unatoč svim teškoćama kao i u svemu što živimo, poručila bih svima koje je ovaj tekst na bilo koji način dotaknuo da pokušaju, da otvore vrata svog doma i svojeg srca i udome dijete koje su možda sasvim slučajno sreli na ulici, a nisu bili ni svjesni koliko nas to dijete treba. Osim u Domovima za nezbrinutu djecu, djeca koja trebaju siguran i miran dom su vrlo često upravo blizu nas. Prigrlivši ih vaši će životi biti obogaćeni finim nitima dobrote i ljubavi te spoznajom da ste pomogli djetetu koje je to trebalo koračati kroz život, da ste mu bili podrška i izvor iz kojeg će ponijeti puno znanja, emocija i vještina koje će ga pratiti tijekom cijelog života.
