Da se Tesla na protestima borio za prava “napaćenog” naroda, još bismo čitali pod svijećom
S dramskim umjetnikom kojeg smo mogli gledati u ulozi brata čuvenog gospona Fulira u Dnevniku velikog Perice ili dedu Rudija u Crno-bijelom svijetu, Otokarom Levajem napravili smo razgovor preko „velike bare“, dakle preko e-maila. Za portal Akademiju Art ovaj markantan 78-godišnjak koji je prije dosta godina Zagreb zamijenio za uvijek sunčanu Floridu gdje uz drugu suprugu, kao udovac prethodno, provodi svoje dane zlatne dobi, progovorio je o svojim glumačkim počecima, svojem porijeklu, životu na Floridi, vraćanjima u Zagreb i još o koječem drugom. U ove praznične dane dobro je sjesti uz ekran laptopa, kompjutora ili s mobitela ući u svijet glumca Otokara Ota Levaja.
Gordana Igrec
Vi ste zanimljivog i imena i prezimena. Odakle su Levaji?
Rodjen sam 17. travnja 1943. u Zagrebu od mame Ljerke Rechnitzer, službenice i tate Josipa Levaja, knjigovodje na pošti Zagreb dva na Glavnom kolodvoru. Mama je bila sedmo ili osmo dijete od devetero koliko su izrodili moja Baka Barbara i djed Otokar Rechnitzer (jedan od prvih fotografa u Hrvatskoj, po kojem sam dobio ime). Tati sam bio prvi i jedini sin, nakon tri kćerke iz prvog ”splitskog” braka koji se raspao 1936. Inače i Rechnitzeri i Levaji porijeklom su iz mađarskog dijela Austro – Ugarske monarhije, točnije iz Nadj Kanjiže, a životni su ih putevi doveli do zagrebačkih (majčine) i splitskih (očeve) adresa.
Kada ste se počeli družiti s glumom?
Kada sam počeo “glumiti” odnosno glumiti za istač? Negdje pedesete prošlog stoljeća osnovana je dječja glumačka družina pri Pošti “Vilim Galjer” koju je vodio gospodin ili drug Deći i tu sam u velikoj dvorani Pošte 2 imao glumački debut. Glumio sam malu ulogu, jednog od prijatelja glavnoj glumca, koji se razbolio. a ja sam ga s nekoliko prijatelja došao posjetiti. Ne sjećam se ni naslova komada, ni autora ni drugih učesnika, tek pamtim težak miris kazališne šminke i mastiksa (ljepila za brade i brkove). Drugi debut sam imao šezdeset i neke u studentskom kazalištu Ivan Goran Kovačić, u Bezdanu Uldericca Donadinija. Režirao je Vjenceslav Kapural, a ja sam igrao pijanog kapetana. Treći debut je bio monolog iz Kockara Dostojevskog, s kojim sam položio prijamni ispit na AKU 1966.godine. Dakle imao sam nekoliko početnih zaleta, poslije kojih su se stvari odvijale manje više rutinski.
No, u kojoj ste ulozi debitirali?
Na TV sam debitirao 1968. kod Ljiljane Biluš. Bio sam partizanski komandir i zapovijedao sam izmedju ostalih i mladom Mustafi Nadareviću. Iste sam godine debitirao u kazalištu Komedija u Gargantui i Pantagruelu, Rablaisa u režiji Bogdana Jerkovića s Eugenom Franjkovićem i Borisom Pavlenićem u naslovnim rolama. Što se tiče filma, stvari su išle polakše i s promjenljivim rezultatima. Oko filma sam se počeo muvati šezdesetih godina, kada je Jadran film, bio davatelj usluga za snimanje tada veoma popularnih povjesnih spektakla. Statirao sam u Otmici Sabinjanki, pa u čuvenom Rondu Berkovića, no pravi sam filmski debut imao 1973. u Kući Bogdana Žižića sa Jagodom Kaloper i Fabijanom Šovagovićem. Igrao sam pokvarenog socijalističkog tehnomenadžera, pokazat će se prvog u nizu. Slijedio je Posljednji podvig diverzanta Oblaka, Mimice s Pavlom Vujisićem i Mikijem Manojlovićem i još nekoliko sličnih. Istovremeno su zaredale televizijske role, Teret dokaza s Hetrichom, pa Smogovci, pa Ne daj se Floki, Inspektor Vinko, Vučjak, Šenoa, te niz drugih, sve do popularnih sapunica i na kraju karijere uspješnica Crno bijeli svijet i Dnevnik velikog Perice.
Ipak, koja Vam je uloga najdraža?
Sve su mi uloge drage. Jedan sam o rijetkih glumaca ako ne i jedini koji sam svojevremeno ( sedamdesetih i osamdesetih) igrao u doslovno svim zagrebačkim kazalištima plus splitsko, pulsko i varaždinsko, te na Dubrovačkom i Splitskom ljetu.
Izdvojiti neku od tih uloga čini mi se nemogućim, no mogu izdvojiti neke predstave koje su po mom skromnom sudu bile svojevremeno značajne i koje bi bez problema izdržale i visoke današnje standarde. Tu svakako spadaju svevremenske predstave Georgija Para, EdwarII Marlowa, pa Kristofor Kolumbo i Aretej Krleže. Ponosan sam što sam u Kerempuhu igrao u Dobro došli u plavi pakao Radakovića i Večeka. U lutkama sam sudjelovao u Kralju plavih pasa , Davora Mladinova sa genijalnim lutkarima Nevenkom Filipović, Krstom Krnicom, Velimirom Chiytilom i prelijepim kolegicama Božidarkom Freit i Andreom Šarić, koja je predstava označila početak modernog lutkarstva sa vidljivim glumcima i njihovom lutkama. Neskromno ću reći da mislim da je predstava omiškog kazališta Mali Princ, Kako je New York dočekao Krista, Ivana Raosa 2012. u mojoj režiji možda najkritičniji opis suvremenog i ne samo hrvatskog društva. Ipak ne mogu odoljeti a da ne izdvojim ulogu Nikole u Probudi se Kato Milana Grgića i Želimira Oreškovića, koju sam odigrao četiristotinjak puta sa savršenom Lelom Margitić i Sandrom Fideršek kao suprugom i punicom. Nemjerljiv su doprinos toj mega uspješnici dali i Mladen Vasary, Darko Srića, Niko Pavlović, Nedim Prohić te Nada Roko/ Nada Abrus kao Kate.
Nakon svega navedenog, što biste rekli: Što je za Vas gluma?
Gluma je čudo! Gluma je čarolija! Kako Mladen Kušec u jednoj pjesmi kaže, Djeca mogu biti ne znam, krokodili,avioni, rakete, mogu biti sve čega se sjete. Tako su i glumci kao i djeca svemogući. Jer glumom putujemo i vremenom i raznim prostorima i prostranstvima, bivamo povijjesne ličnosti, ali i ubojice i prostituke, znanstvenici i krivotvoritelji, svećenici i časne sestre, umiremo na sceni da bi nakon par minuta oživjeli u kazališnom buffettu. Sve je to gluma. Ali gluma su i nestašice i krize i gubitak samopouzdanja i bolesti. Up and down, rekli bi moji novi zemljaci, Floridjani.
Pa, zašto onda baš Florida?
I tu dolazimo do pitanja, zašto Florida a ne recimo neka europska ili kao Bucka i Šime azijska zemlja. Zašto uopće negdje odlaziti, a ne lijepo penzionerski sjediti u parku nekog doma za starije osobe, sjećati se dobrih starih vremena, i čekati da Vas se potomci zauzeti poslovnim obvezama sjete i eventualno posjete. Ispričat ću Vam moj slučaj svjestan da to nije nikakvo pravilo. 2010. u 68. godini života, silom zakona sam umirovljen navršivši 42 godine aktivnog bavljenja glumom, pozdravljen od poslovne tajnice stiskom ruke i lijepim željama za budućnost, ili kako bi moja pokojna mama rekla: Piš me vrit. Bio si, više nisi. Bio sam još dobro držeći udovac ( Ruta me je napustila 4 godine prije i sa gospodinom Alzeheimerom otišla u vječnost) pa sam lagano dobivao uloge u poplavi “sapunica”, koje su zagospodarile našim tv ekranima. U slobodno sam vrijeme boravio u obiteljskoj kući kraj Omiša, družio se sa Omišanima, napravio par apartmana za iznajmljivanje i usput pomogao profesoru Petru Buljeviću oko osnivanja kazališta Mali Princ. Znam, reći ćete, lako je tako. Je, ali morate biti glumac – čarobnjak. 2014. čarolijom interneta, točnije Facebooka spajam se sa svojom srednjoškolskom ljubavi Dunjom, koja živi na Floridi i opet čarolijom, a nego čim dolazi na odmor u Hrvatsku relativno blizu mog boravišta odnosno prebivališta. Sreli smo se, pogledali I nastavili gdje smo prekinuli 1960 godine. I kao posljedica tog susreta ja ove retke pišem u Bradentonu, Florida, gdje umjesto u perivoju nekog doma za starije uživam u doista zlatnoj jeseni života, no gledajući klimatološki mi smo u permanentnom ljetu.
Nedostaje li Vam štogod na Floridi iz Zagreba?
Tu mi ne nedostaje ništa jer imamo mnogo i američkih i “naših” prijatelja. Svake godine boravimo nekoliko uglavnom ljetnih mjeseci u Hrvatskoj, a ni profi karijera mi ne pati jer sam u ovih skoro sedam godina snimio Crno bijeli svijet, Tko te šiša i Dnevnik velikog Perice, čiji nastavak bi se trebao snimati u jesen 2022. Iz svega je vidljivo da mi iz Hrvatske ne nedostaje ništa, svakako ništa materijalno. Jer ovdje u Americi usprkos uvriježenom mišljenju o velikim razlikama, sve je zapravo isto čak i Covid 19. Ljudi brinu svoje brige, birokracija izmišlja tisuću načina da vam zagorča život, cijene rastu i zato dragi umirovljenici u Hrvatskoj nemate nikakvog razloga da mi zavidite već stojte gdje jeste jer život vam je kao i promet, uvijek vam se čini da se u drugoj traci brže napreduje. No čim je promijenite, traci u kojoj ste do tada bili , naglo krene bolje.
A profesionalni planovi za bližu budućnost?
Što se tiče planova u budućnosti, zvali su me za drugu sezonu Dnevnika velikog Perice, autora Bine Uršića i Vinka Brešana, koja bi se trebala snimati za oko devet mjeseci. Tu sam kako možda znate, pokušao utjeloviti mladjeg brata Fullira i kao takav utješiti gdju. Mirjanu Bohanec.
Do koji vrijednosti držite u životu?
Najviše držim do individualnih vrijednost, makar bile i skromne. Ne volim ništa masovno, ni navijače, ni mitinge, ni parole koje obećavaju brz i potpun uspjeh samo ako im povjerujemo. Mislim da masa nije nikada postigla nešto korisno I da sati marljivog rada za stolom ili na polju ili u tvornici daju veće rezultate od ekvivalenta provedenog na nekom prosvjedu. Da se Tesla na protestima borio za prava “napaćenog” naroda, još bismo čitali pod svijećom.
A životni moto?
Moj bi moto dakle glasio, pomozi koliko možeš ili barem nastoj ne odmoći. Zato je rad na sebi od neprocjenive važnosti.
I knjige, što Vam one znače?
Tu sada dolazimo do knjiga i do predivnog Knjaza, koji sa grupom afričkih mališana poručuje: Ako želiš znati i osjećati, čitaj! Ja sam obožavao čitanje. Četrdeset sam godina kao profesionalni spiker čitaj knjige za Hrvatsku knjižnicu za slijepe i slabovidne. A naravno i svoj privatni život ne mogu zamisliti bez knjige. Od prve koju sam pročitao (Pale sam na svijetu), preko Zane Graya i Karla Maya do Krleže, Hašeka, Šoljana, Kušana pa Orhana Pamuka i bezbroj drugih, knjiga mi je bila vjerna pratiteljica i učiteljica. No ako trebam izdvojiti neki naslov, onda je to Pan i Glad Knuta Hamsuna.No zadnjih godina čitam manje, jer mi to predstavlja i fizički i inetelektualni napor. Više gledam TV, kazalište I film i pomalo pišem svoje dogodovštine.
Hoćete li što navraćati u Zagreb, uskoro?
U Zagreb supruga i ja dolazimo na jesen zbog, već navedenog snimanja, a biti će dakako vremena i za druženje s obitelji i prijateljima. Obitelji su nam velike, a prijatelja na žalost od dolaska je do dolaska sve manje.
I za kraj ovog lijepog prekooceanskog razgovora: Je li nekad bilo bolje?
Da li je nekada bilo bolje? I je i nije. Bilo je bolje našim kostima i mišićima, našim ljubavnicama i ljubavnicima, ali nije bilo bolje našim džepovima i novčanicima. Imali smo manje slobode, ali smo bili pametniji. Tehničku smo robu pazili i mazili kao sada kućne ljubimce. Verali smo se po stablima, a nismo crtali obiteljska stabla sa izmišljenim obiteljskim plemićkim grbovima. Mogao bih tako nabrajati u nedogled, no jedno je sigurno, nekome će ova naša današnja “tuga i jad” za pedeset godina izgledati divnom kada su se mlađi dizali starijima u tramvaju, kada su djevojke gubile nevinost tek u petnaestoj , kada je Hajduk živio vječno, a Dinamo vječno bio prvi!
