Pomozi drugome ako možeš, ako ne možeš nastoj ne otežati mu
Željka Antonija Kahlik koja je prepoznata u pjesničkim krugovima u Zagrebu, ali i izvan naše domovine kako nam je odmah srdačno kazala: „Rođena je u slavonskom mjestu Suhopolju sredinom prošlog stoljeća. U mojem djetinjstvu to je bila općina i sa razvijenom poljoprivredom, obrtništvom, vjerskom zajednicom i osnovnom školom. Danas je poznato po prekrasno obnovljenom dvorcu grofa Jankovića“. Kako to obično biva na drugoj godini studija ekonomije zaljubila se, udala i rodila, te je studij i prekinula. Radila je kao informatičar dok su informacijske djelatnosti bile još u povojima, a u mirovini je već 17 godina. Za ovih blagdanskih dana zavirite u svijet samozatajne, ali jednostavno dobre osobe kao što je Željka Antonija Kahlik. Ostat ćete zapanjeni njezinim životnim iskustvom. Jer je Željka Antonija Kahlik medicinski fenomen koji je počeo pjesme pisati nakon moždanog insulta. Pjesme su samo tekle i tekle i još i danas teku. Mi joj možemo za Božić staviti želju pod jelku: da teku i teku još i dalje, do kraja života.
Razgovarala i napisala: Gordana Igrec
Kakve Vas uspomene vežu uz djetinjstvo?
Djetinjstvo nas rođenih daleko od gradova, a tako i moje bilo je sloboda. Kako nije bilo dovoljno novca ni za osnovno što se moralo kupiti, igračke su bile posljednje na popisu potrebe. Sve se odvijalo vani, po šorovima, u voćnjacima, na ulicama koje u ranoj dječjoj dobi bile bez rasvjete. Tako da čim bi pala noć vraćali smo se kućama. Bilo bi predugo da govorim o tim večerima kada smo uglavnom kibicirali oko kartanja starijih. Bilo je dječjih igara, mlin, čovječe ne ljuti se. Roditelji bi nacrtali na papir polja, a igralo se grahom, kukuruzom. Zanimljivo je da smo imali kocku za bacanje u toj igri. Imali smo zato što je tišljar (stolar) uvijek od nekih ostataka radio te kocke i dijelio djeci. Za lijepa vremena igrali smo, kao što djeca još negdje igraju, školice iscrtane na zemlji, a pecalo je bila prazna kutija od paste za cipele ispunjena zemljom. Skakali smo preko užeta koje su dvoje vrtjeli. Bilo je i krpica i beba, a onda smo odrasli pa nas te igre nisu više zanimale.
Vi ste majka četiriju kćeri, zar ne?
Ponosna sam majka četiri kćeri, a i baka četiri unuka. Naš je odnos točno takav kako sam nekada zamišljala. Velika obitelj na okupu kada treba riješiti neki problem, a i dovoljno slobode da si ne visimo, kako se kaže, stalno za vratom kada je sve u redu.
Vi ste svojevrstan medicinski fenomen. Počeli ste poeziju pisati „samo tako“ nakon moždanog udara…
Godine su prolazile, udaja, djeca, posao, čak je i za čitanje bilo manje vremena iako nikada nisam prestala posuđivati knjige i čitati. Život često iznenadi pa je i mene. Došao je prvi moždani udar, a tri mjeseca iza i drugi. Nešto se presložilo u mojoj glavi i 2004. godine u ranim jutarnjim satima napale su me riječi. Kada kažem napale, stvarno i mislim. Imala sam osjećaj da mi je cijelo tijelo ispunjeno riječima i da ću se rasprsnuti od prisile. Kao što skribomani pišu neprestance taj sam dan pod prisilom riječi napisala 28 pjesama. Nastavljalo se mjesecima, a na kraju godine broj pjesama je stvarno velik. Kako nikada nisam pisala poeziju, niti išta osim zadaćnica davno u školi, nisam imala nikakvog znanja o vrstama ili stilovima. Samo sam pisala onako kako su se riječi posložile. Priznajem da sam bila prestrašena misleći da sam prolupala. Tražila sam pomoć na više mjesta, ali svi su mi govorili neka pišem jer u pjesmama nije bilo suicidalnih poriva. Prve sam godine skrivajući se od obitelji pisala pjesme nekim čudnim stilom, rekla bih nekim rimovano plivajućim. Zatim se nastavila slobodna forma. Pisala sam ne razmišljajući o kvaliteti ili stilu, jer bilo je više kao da sam ja medij, a netko drugi diktira, recimo bila sam dobra pisaća mašina.
Sada i blog pišete…
Godinama pišem blog koji mi je kao osobni dnevnik iako ga čita dosta ljudi registriranih na blogu. Ne registrirani nemaju pristup jer se znalo desiti da u komentar neki čudni ljudi pišu ružne stvari. Sadržaj mog bloga je raznolik; poezija, kratke priče, razmišljanja o životu, o nekim stanjima u društvu koja po mom mišljenju nisu dobra. Blog je mjesto gdje se može maknuti sve što nas tišti, dati to na čitanje drugima koji možda imaju nešto slično u mišljenju pa dolazi do razmjene mišljenja putem komentara.
Koliko ste zbirka do sada izdali?
Do sada sam izdala pet zbirki; Sve je ljubav, Život sanjara, Pocjek –poezija- i zbirku kratkih priča Tonkine priče.
Kakva je to Vaša „tajna veza“ s poezijom?
Od prvih recitiranja pjesama u osnovnoj školi zavoljela sam poeziju, zapravo zavoljela sam pisanu riječ. Kako sam odrastala bez televizora, knjiga je bila moj pogled u svijet. Puno sam čitala, ali nisam nikada ništa, osim obaveznih zadaćnica, niti pokušala pisati. Inzult je promijenio moj život. Ne bih mogla dati neku definiciju što meni znači poezija jer ona se jednostavno desila. Otvorila se kao kada voda prokulja iz neke pukotine i samo se povećavalo učenje o formama. Danas slušam onaj nutarnji poriv kada se pjesma formira i ako mi se svidi zapisat ću, ali ako mislima da i nije baš nešto propustim zapisati. Po prirodi sam dosta znatiželjna tako da upoznajem poeziju koju nisam imala prilike učiti u školi.
Hoće li poezija preživjeti?
Kakvo je to pitanje? Naravno da će preživjeti jer kako je preživjela do danas bude i dalje. Poezija je svijet kojeg ne moraš voljeti, ali svi će znati makar jednu uglazbljenu pjesmu. Poezija uvijek nađe svoje mjesto u književnosti što god tko mislio.
Što Vam je draže: poezija ili proza?
Nisam nikada vrednovala što mi je draže jer ako mi se dogodi priča koja je po mom mišljenju čitljiva zapisat ću je, jednako tako i pjesmu. Nemam granicu između niti dajem prednost jednoj formi.
Vi ste prepoznati u pjesničkim krugovima…
Ne bih rekla da sam poznata jer ne objavljujem svoju poeziju općenito, pa tako niti haiku u velikom broju ili na poznatim književnim platformama interneta. Kako mi se pisanje kao takvo desilo bez nekog velikog mog truda, tako već nekoliko godina učim o formama poezije drugih zemalja. U to učenje spadaju; haiku, haibun, haiga, tanka, gazele, limerick, činkvine. Haiku mi je i u antologiji Nepokošeno nebo 2. Zadnja je eto gogiosy. Moja je gogiosy pjesma ušla u četvrtu internacionalnu antologiju. To sigurno veseli i daje poticaj učiti dalje. Haiku i haibun, haige objavim ponekad na blogu i na FB grupi Haiku.Hr Kao i u nekoliko časopisa za haiku poeziju Iris.
Kada i kako sada dok ste ozdravili pišete pjesme ili priče?
Kao što sam već spomenula, ja nisam književnik, a ni pjesnik koji piše svakodnevno. Uglavnom pišem onda kada je poticaj dovoljno snažan, gotovo bih rekla da inzistira ispis bilo pjesme, bilo priče. Kod mene se sve dešava iznenada, vrlo često je noću, ali nisam baš voljna se buditi, jer temu ili cijelu pjesmu znam, kako bih je zapisala pa u jutro kada se probudim nema ništa od toga što sam u snu znala, čak recitirala. Danas je posebno skupo izdavanje knjiga ako niste od izdavača sponzorirani. Znano je da se sve manje čita i umjesto papira sve je više e-knjiga. Hoću li još u životu išta tiskati ne znam. Trenutno nemam u planu jer ni za zadnju knjigu nisam još imala promociju zbog situacije koja nas u svemu sputava.
Kada se vratite unatrag, žalite li za nečime?
Unatrag se uglavnom vratim u moje selo slavonsko, djetinjstvo, mladenaštvo, prve ljubavi i način života u to kako znam reći „moje vrijeme“. Ni za čim ne žalim jer i da sve treba ponoviti vrlo malo bih što promijenila.
Do kojih vrijednosti u životu držite?
Na prvo mjesto bih stavila voljeti drugog kao samog sebe, onda mir i prijateljstvo.
A Vaš životni moto?
Tu bih mogla reći:“ Pomozi drugome ako možeš, ako ne možeš nastoj ne otežati mu“.
Gdje ćete proslaviti Božić?
Božić uvijek slavimo u mom domu. Tada se okupimo, svi moji i bude nas puna kuća.
SVETA NOĆ
Zapalit će se svijeća
u sredinu kruha zataknuta
kruha posnog, okruglog, badnjeg
tišina i ruke spremne na molitvu
slama šušti pod stopama, malim, dječjim
i sveto čekanje sobu ispunja
miluju pogledi lica radosnom nadom
sve je znano, stoljetno
a opet, svake godine kao prvi put
Badnjak svete noći
titraj svijeće na umornom licu
ispod rupca svečanog
omame moje
pogled plav u sjećanje otišao
traži istu noć u kojoj su
varnice oka plavog ostale
umor ga u snove tjera
a badnja je noć, bijela
Božić Mali u jasle dolazi
Bog naš, nada i ufanje naše
danas i sutra
ruka joj klone na krilo
a onda glas pred vratima
pjesmom naviješta veselje
veselje puku kršćanskom
veselje svete noći
narodi nam se Kralj
Božić, Bog Maleni
Antonija Željka Kahlik
Zagreb, 20.12.2021.
