Skip to content

MALI ŽENSKO-MUŠKI RAZGOVORI S ING. ELKTROTEHNIKE, PRIZNATIM PJESNIKOM NINOSLAVOM ŽAGAROM

Poezija je, između ostalog „kruh odabranih“

Zagrečanin Ninoslav Žagar inače ing. elektrotehnike koji predaje na Srednjoj tehničkoj školi, naš je Heraklit među pjesnicima gdje je prvi među jednakima. Doista stih Ninoslava Žagara nikoga ne ostavlja ravnodušnima, a on svoje vrijeme provodi uz vodu na ribolovu pronalazeći tako istinski odnos s našom majkom Prirodom i pupčanom vrpcom vezan uz vodu ne da se istrgnuti iz njezinog zagrljaja. Zavirite malo u svijet Nine Žagara. Nećete požaliti!

Gordana Igrec

Bavio si se boksom u mladosti. Kakve niti vežu boks i poeziju?

Kao što svaka pjesma nije poezija, tako poetski zagrljaj možemo osjetiti i bez stihova, doživjeti ga i na drugim mjestima. Boksom sam se počeo baviti u ranoj mladosti, nekako istodobno kad sam počeo i pisati poeziju. Raciom objasniti koje su to nevidljive niti poveznice nije lako, ali boks i poezija meni su oduvijek išli jedno uz drugo, rukom pod ruku. Nadopunjavali su se u svojoj naizglednoj suprotnosti. I u poeziji i u plesu među konopcima tražio sam i nalazio ljepotu. A znano je da je bilo boksača koji su pisali ili se bar opajali stihovima, kao što je bilo pjesnika i književnika koji su se bavili boksom. Boks je prije svega vještina. Ima u njemu viteštva, časti, čistoće… Uči čovjeka kako precizno zadati, kako izbjeći, ali i primiti udarce. Kako se nositi i sa pobjedama i s porazima. Kako u ringu tako i u životu. Gradi svetonazor. Ako te ne preplaši, boks će te svakako učiniti čvršćim, snažnijim, hrabrijim, što je od koristi i u ostalim borbama kojih je život prepun. S druge strane, tu preciznost udaraca, kao i eskivaže, pokušavao sam primjeniti u poeziji. Svaki bi stih, kako sam ja to zamislio, trebao pogađati kao direkt ili aperkat. A dobro bi bilo kada bi, da kažem to šakačkim jezikom, pogodio u vrh brade. Boks je doista ostavio trajni trag u mom moralnom i pjesničkom formiranju. 

Od kada pišeš poeziju

Padaju mi na pamet stihovi Leonarda Cohena: „Volio bih pročitati/jednu od pjesama/koje su me nagnale u poeziju/Ne mogu se sjetiti ni stiha/ni gdje da tražim“. U tim njegovim stihovima djelomično je i moj odgovor. Poeziju sam počeo pisati u ranim srednjoškolskim danima, neposredno potaknut pjesnicima sa kojima sam se u to vrijeme u knjigama susretao i pjesmama koje sam tada čitao, no ne mogu se sjetiti ni određene pjesme ni navesti konkretnog pjesnika. Svakako se radi o klasicima poput Nerude, Jesenjina, Lorce, Baudleairea… Isto tako oduševljavao sam se Ujevićem, Matošem, Šimićem, Cesarićem… Svim tim divnim stihovima koji mogu dotaknuti mladu, nježnu i osjetljivu dušu. I potaknuti je na pisanje. Ali ozbiljnije je pisanje došlo tek kasnije, početkom osamdesetih. Važnu je ulogu u tome imalo sad već kultno Jutro poezije u „Dva ferala“, koje je tada vodila Ružica Orešković. Tu sam upoznao mnoge značajne suvremene pjesnike, osobno i kroz njihova njihova djela. U to vrijeme počinjem sustavnije i više čitati. A onda i pisati. I govoriti stihove na svim mogućim i nemogućim mjestima.

See also  Razgovarali smo s Ivekom Milčecom: Kajkavski jezik trebalo bi uvesti u škole

Što je za tebe poezija?

Pisanje poezije je za mene potreba. Dakle, unutarnji poriv. Vjerojatno se svatko od nas koji pišemo poeziju puno puta zapitao zašto to čini i što time dobiva. Ima li to uopće smisla? Ne bi li bilo bolje te poetske trenutke jednostavno odživjeti? Budući da pisanje na neki način oduzima od života, jer potrebno je vrijeme za pisanje. I energija, dakako. A potrebno je, osim nadarenosti i nadahnuća, čitanje, učenje, rad. Što mnogi zaboravljaju, misleći da je poezija samo pretakanje osjećaja na papir. Osim toga, sumnja je kod pjesnika uvijek prisutna. Ali poezija je i ljepota. I magija. I otkrivanje. I unutrašnje oslobađanje. Ispovijest. I upoznavanje sebe. I lijek. I još puno toga.

Izdao si četiri zbirke poezije. Što nam novoga spremaš u bližoj budućnosti?

Petu zbirku poezije. Ne pišem puno, a još manje objavljujem, što se vidi i iz mog relativno skromnog opusa. Prilično sam discipliniran, odmjeren i samokritičan. Ne mislim da treba baš sve napisano i objaviti. Tako da ja nikad nisam pisao knjige – pisao sam pjesme. Kad bih sakupio dovoljan broj pjesama sa kojima sam zadovoljan, a koje su ipak nekako povezane, zaokružuju cjelinu, uslijedilo bi ukoričavanje. Spremam, znači, petu zbirku poezije. Mirno i polako.

Tebe se može često vidjeti uz Kupu ili Savu u ribolovu. Što ti to znači?

Uz Kupu, Savu, na obali neke druge rijeke ili mora… Volim vode! Sve vode! Volim njihovu blizinu! Tu se najbolje osjećam. Tu pronalazim mir. Stapam se s prirodom. Dišem s njom. Pokušavam što više vremena provesti kraj rijeke ili mora, sam ili sa nekim… Ima tu i Talesa i Heraklita i vremena nepovratnog… Sve teče! Ima tih vječnih voda i u mojim pjesmama. Moja prošle godine objavljena knjiga zove se Pjesme rijeke. Osim toga, gotovo cijeli  život bavim se sportskim ribolovom, slobodnim i natjecateljskim. Nadigravanje sa ribama, pokušavajući razmišljti kao one, pričanje njihovim jezikom – to je poezija! 

Pišeš urbane pjesme i to jako lijepo. Gdje nalaziš nadahnuće?

See also  Razgovor sa psihijatrom Antom Bagarićem o posljedicama straha od koronavirusa i potresa

Najlakše bi bilo reći – u svakodnevnom životu. Što i ne bi bilo krivo, ali ni sasvim točno. Ima urbanih pjesama, puno toga proživljenog na ulici, sasvim osobnog, ali isto tako i prirode, sjete, ljubavnih poraza, lirskih meditacija… Radi se uglavnom o trenutačnim preokupacijama, da ne kažem osjećajima. I o osjećajima, naravno, ali o onima kroz koje sam prošao. Od kojih sam se odmakao. Ipak se sve događa unutra, u glavi. Od onih sam pjesnika koje pjesma pronalazi. Kad me dotakne – napišem je!

Koji su tvoji motivi najučestaliji?

Pjesme su mi životne, bave se nekim općim mjestima, temama i pitanjima. Od ljubavi, smrti, ljepote, prolaznosti, pobjeda i poraza, životnih uspona i padova, vječnog vraćanja istog… Eros i Thanatos su sveprisutni! Ništa bez Erosa!

Da li pišeš prozu?

Osim što se sportskim ribolovom bavim od ranog djetinjstva o ribolovu sam redovito pisao više od dvadeset godina za razne ribolovne časopise i novine (Športski ribolov, Ribiči & Ribe, Ribolov…), pa i dnevni tisak (Večernji list). Uglavnom su to bili stručni tekstovi, ali i reportaže i kratke priče sa ribolovnom tematikom, poučne i poetične. Zbirku takvih priča objavio sam u knjizi „Na vodi“. Napisao sam  još ponešto kratkih priča, ali ne smatram to važnim. Pjesnik sam! Čisti lirik. 

Do kojih vrijednosti držiš u životu?

Ljubav, zdravlje, poštenje, neovisnost, iskrenost, pravda, mudrost, hrabrost.

Ima li poezija budućnost?

Od onih sam koji vjeruju da poezija nikad neće zastarjeti, a ni umrijeti. Dokazano je to već u prijašnjim vremenima, mada su joj u više navrata predviđali kraj. Čak je i sam Ujević prije sedamdesetak godina govorio da će poezija kao forma nestati, da će prijeći u prozu, što se naravno nije dogodilo. Od pamtivijeka se piše i pisat će se dok bude ljudi. Usprkos svim promjenama koje se događaju, naglom razvitku tehnologije, drukčijim običajima i navikama. Napokon, danas se piše više nego ikad prije. No paradoks je da se isto tako i čita manje nego ikad prije. 

Koji ti je životni moto?

Iskoristi svaki dan, živi iz daha u dah. Do posljednjeg. Carpe diem. Memento mori.

Koji su ti najdraži pisci?

Kako se to ponešto mijenjalo vremenom, možda bi bolje bilo da spomenem autore čija su mi djela značila i kojima se često vraćam. Osim onih prije spomenutih to su svakako: J.L. Borges, Georg Trakl, R.M. Rilke, T.S. Eliot, Fernando Pessoa, Raymond Carver, Albert Camus… Pa Josip Sever, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig, Marija Čudina, Vesna Parun, Sead Begović, Aleš Debeljak, Danilo Kiš, Miroslav Antić, Petar Gudelj, moj dragi prijatelj Tomislav Domović… Vjerojatno sam mnoge zaboravio.

See also  Razgovor s povodom - književnik i pjesnik, Krešimir Butković

Hoće li hiperprodukcija zaglušiti „čistu poetsku riječ“?

Gotovo da se obistinio Miljkovićev stih: poeziju će svi pisati! Svi mogu pisati, svi se usuđuju pisati, svi pišu! Bez ikakvih kriterija objavljuje se sve što se napiše i to odmah, što je brže moguće. Društvene mreže vrve stihovima (dežurni lajkači su uvijek tu, večinom na nepročitano), postoje bezbrojni poetski portali, pa i zbirku poezije je lakše objaviti nego ikad prije. Previše je tu „buke“, zasigurno. Ali rijetki će uvijek čuti rijetke. I čitati ih. Poezija je (između ostalog) „kruh odabranih“, kako je to napisao Octavio Paz.

Kada, pak ti pišeš? I kako? Olovkom, na kompjutor u mobitel, ili…?

Isprva pišem olovkom, a tek u posljednjoj fazi na računalu (prije je to bio pisaći stroj). Mislim da nikad nisam sjeo pred prazan papir sa nakanom da napišem pjesmu. Ali zato su mi džepovi uvijek puni usput napisanih stihova. To su bljeskovi, da ih tako nazovem, koji mi se događaju u šetnji gradom, u tramvaju, na klupi u parku, na obali rijeke ili mora, bilo gdje. Sve to bilježim, zapisujem. Nekad je to tek stih ili dva, neka slika, skica… Nekad gruba prva verzija pjesme. Poslije to vrtim u glavi, izgovaram naglas da čujem kako zvuči. Pa onda okrećem, mijenjam, dodajem, kratim. Na kraju dolazi taj zanatski dio posla. U osami i tišini. On je često i najteži, jer ne ide baš uvijek sve glatko. Nekad treba dosta vremena da svaki stih legne na svoje mjesto, da dobijem napokon od pjesme što sam želio.