Kad god nemaš što činiti – radi!
Kao dijete bila sam ovisnik o televiziji. Najprije bih pogledala „Branka Kockicu“, pa je išao Ršumović, potom Minja Sobota, a u nedjelju je išao Drago Čulina i njegova emisija za iseljenike. Nisam puno razumjela od te emiisje, ali to je za mene u malome Varaždinu bio prozor u svijet. Tako sam ja osjećala svoju povezanost sa svijetom. Nakon toliko godina uspjela sam danas već kolegu Dragu Čulinu pronaći na FB-u i odlučila sam da malo poćakulam s njime o tim starim, a dobrim vremenima. Sve, ama baš sve, me zanimalo vezano uz novinara u mirovini i nekad aktivnog političara u Zadru, Dragu Čulinu, (u Lesarovoj stranci) pa sam tako počela od njegova rođenja. A rođen je u štalici…
Gordana Igrec
Gdje ste rođeni i kada?
Rođen sam u Pridragi, u Zadarskoj županiji. Ime je dobila davno kao izvedenicu pridjeva „draga“ i dodatka koji stremi prema lokalnom obliku superlativa „pri“ u značenju maksimalno, previše draga, dakle, pri-draga. To kaže jedna legenda. Druga je nešto realnija, a ime dovodi u odnos sa susjednim prekrasnim gradićem, općinskim središtem, Novigradom. Između Pridrage i Novigrada proteže se, doduše pitoma, ali komunikacijski zahtjevna draga ili klanac. Budući da su Novigrađani imali potrebu dnevno odlaziti na drugu stranu drage, govorili su kako „iđu priko drage“, ili skraćeno pri drage. Eto, u toj Pridragi sam došao na svijet u cik zore, u subotu desetog lipnja ratne, 1944. godine. Kad joj je došlo vrijeme, roditeljica je pod prijetnjom topovskih granata, držeći se gnome „ne će grom u koprivu“, napustila udobnost vlastitog doma i za taj čin odabrala objekt u koji grom ne će, susjedovu štalicu. Dobro je odlučila, jer joj je dom porušen i zapaljen, štalica ostala netaknuta, a ona i ja u njoj – živi. Tako sam, eto, ispričavam se za nedostojnu usporedbu, i ja na svijet došao u štalici. Da ću u životu u mnogočemu imati uzaludnih pokušaja, najavio je i moj dugo očekivani prvi plač kojeg od stravične buke granata nitko nije čuo pa čak ni roditeljica, Kakav početak! Prva moja životna aktivnost, prvo plakanje pa uzalud. Bez veze! Ali, bar sam na svijet došao u reljefno i zemljopisno zanimljivom, i, bez lažne skromnosti, predivnom dijelu našeg planeta. Pridraga je naslonjena na uzvisine Bukovice i produžena u plodne ravnice Ravnih kotara, prošarana bogatim spektrom boja, od sivila surovoga bukovačkog krša, do šarenila obrađenih njiva i zelenila uređenih maslinika ili modrine poškropljenih vinograda pa do plavetnila svoga, Karinskoga mora i otvorenog pogleda preko Novigradskog mora prema impozantnoj masi Velebita. Taj pogled duši na jednom mjestu nudi sliku alpskog ambijenta Švicarske, ali i divne plaže najtoplijeg mora europskog juga. Sve mami ostati, a ja sam ipak otišao.
Kako se zvala emisija na HRT koju ste vodili za naše iseljenike u tadašnjoj Jugoslavii?
Nije bila emisija nego emisije. Jedna se zvala „Jugoslavijo, dobar dan!“ „Jugoslawien, guten Tag!“, a druga „Mosaique“. Prva je, na hrvatskom i njemačkom jeziku, emitirana na Drugom programu njemačke televizije, ZDF-u, a druga, na francuskom i hrvatskom, na Trećem programu francuske televizije. Njemačku emisiju sam u prve dvije godine vodio u tandemu s najboljom i meni najdražom osobom i prijateljicom, Helgom Vlahović, a francusku s pariškim glumcem i voditeljem Jean Michel Dermaisom. U „Jugoslavijo, dobar dan!“ došao sam 1973. i u njoj ostao punih 17 godina. „Mosaik“ je došao nešto kasnije, ali je ipak trajao gotovo puno desetljeće. Bilo je zadovoljstvo surađivati s kolegama iz najvećih i najboljih televizija na kontinentu. Tko je htio mogao je i nešto naučiti. Ja sam htio, a jesam li što naučio neprikladno mi je o tomu govoriti.
Koliko dugo ste trajali u novinarstvu?
Novinarski, radno sam trajao cijeli novinarski životni vijek. Kad sam se počeo baviti novinarstvom, 1968., prvo su mi, govoreći o bespoštednosti novinarskog posla, podastrli statistički podatak o kratkom trajanju novinarskog života. Rekli su kako novinari žive, u prosjeku, samo 42. godine. Pomislio sam nije puno, ali bar dok novinarski živiš dišeš punim plućima. Sjetio sam se, naravno, i fraze jednoga jako zlog čovjeka, bolje da se ne prljam spominjući njegovo ime, koji je rekao „meglio un giorno da leone che cento anni da pecora“ ( dakle, bolje jedan dan kao lav nego sto godina kao ovca) i eto, što sam mogao, kad sam novinarstvo prihvatio kao poziv, bio sam spreman i na takav, makar i kratak, ali lavovski život. I da, trajao sam profesionalno upravo 42 godine i to, istodobno na više razboja. Paralelno sam, dok sam bio u radnom odnosu u Radio Zadru, radio u Radiju i Televiziji Zagreb, da tako kažem, punu normu, a kad sam prešao u stalni radni odnos u Njemačku, uz stalni urednički i prevoditeljski posao, bio sam, uz dogovor dviju kuća, stalni dopisnik iz Njemačke za Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju te „Slobodnu Dalmaciju“. Jedno vrijeme pisao sam kolumnu za „Narodni list“, osim toga bio sam i službeni sudski tumač, a imao sam i brojne voditeljske javne nastupe pa se ne može reći da sam u tom novinarskom profesionalnom životu bio baš potpuna ljenčina. A, ostalo mi je još sedam nadam se, sitih godina, do dvostrukoga novinarskog prosječnoga životnog vijeka.
Danas Vaša kćerka vodi emisiju o hrvatskoj dijaspori, ako se ne varam?
Ne varate se. Ali ne vodi. Više ne. Prije osam godina Iva, tako se zove moja kći, je doktorirala na temi usko vezanoj uz hrvatsku dijasporu pa je sada, meni se čini logičnim, iza ekrana,na dužnosti urednice kanala za dijasporu. To je Peti kanal HTV-a. Program se, koliko znam, gleda na svim kontinentima pa i u Europi, ali ne i na području Hrvatske.
Koja je tajna dugovječnog uspjeha u novinarskoj profesiji?
Kad bih vjerovao da sam uspješan lako bih Vam odgovorio na to pitanje. Vjerojatno sam samo bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Je li stvar sreće ili se radi o nečemu drugom ne znam. Znam pak, da sam se samo jednom natjecao na neko mjesto i to je bila audicija za radijskog spikera. Na sve druge poslove bio sam pozivan ili tražen. Nakon samo nekoliko mjeseci spikerskog rada svakog dana sam uređivao i vodio zabavno glazbene emisije tipa Radio luksemburga. Potom su mi nudili voditeljsku i reportersku suradnju s prvim radijskim imenima, kao što su Ljubo Jelčić ( od koga sam rado i puno učio), Marijan Selman, Vojo Šiljak itd. I dok sam tako u jednoj radijskoj emisiji vodio razgovore sa stranim turistima, program je slušao urednik i voditelj emisije „Jugoslavijo,dobar dan!“, koji je upravo preuzeo dužnost šefa Vanjsko političke redakcije. Nazvao je Radio Zagreb i zatražio moju adresu. Nazvao me je, ponudio mjesto spikera, ali i voditelja. Ostalo je bila samo stvar realizacije. Budući da sam emisiju vodio s meni najdražom kolegicom i prijateljicom Helgom Vlahović, iznad svega vještom profesionalkom toga posla, ne trebam Vam dvaput reći kako je rad na emisiji protjecao u velikom zadovoljstvu. Budući da je takav odnos bio u cjelini i s urednicima, redakcije, Draganom Balićem i emisije, Borom Vučkovićem, režiserima Antonom Martijem, Zaimom Šehovićem, Franom Mozetićem i Perom Radovićem, jasno je da sam s radošću dolazio na svaki zadatak. Ni o napredovanjima nisam trebao razmišljati. Vrlo brzo sam se penjao statusima uredničkim i komentatorskim ali i dužnostima, glavnog urednika, direktora… No uvijek sam ostajao pred mikrofonom i kamerom i, s drugim kolegama također, sudjelovao u nagrađivanim projektima. Ako je to uspjeh, onda mogu reći da sam do toga dolazio s lakoćom. Jedino čega se sjećam, radio sam stalno i puno. Početak radnog dana jedva sam čekao, a njegov završetak sam doživljavao kaznom. Možda je ta ljubav prema poslu tajna uspjeha. Ako ja uopće pripadam uspješnima.
Kada ste poečli raditi na ondašnjoj jugoslavenskoj televiziji i što ste prvo radili?
Pojam Jugoslavenske televizije nije mi tada govorio puno, a ne govori mi ni sada. Ne sjećam se da je postojalo nekakvo tijelo Jugoslavenske televizije koje bi upravljalo republičkim televizijama, a koje su imale prerogative državnih. Postojale su, naravno, republičke razmjene programa. Svaka republička RTV zvala se je prema svome glavnom gradu: RTZ, RTB, RTLJ itd. , svaka je radila vlastite informativne i druge programe, a svakog šestog tjedna, samo nedjeljom, radile su Dnevnik za cijelu Jugoslaviju. A, ja sam samo jednom radio u sklopu poola JRT-a. Bilo je to u vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu kad su me odredili da pratim pobjednike i s njima pravim reportaže. Kakvo je to bilo zadovoljstvo! Svakog dana snimate osvajače medalja, najsretnije ljude toga trenutka u cijelom svijetu. Naravno da je dio njihove sreće prelazio i na nas pred kojima su je svijetu odašiljali. Inače, počeo sam kao spiker. Radio kao reporter, urednik, komentator, glavni urednik, direktor programa i direktor RTV Centra. Od svibnja 1992. , a nakon obavljenih zadataka ratnoga odgovornog urednika, za što sam odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, otišao sam na već spomenute zadatke u Njemačkoj. U kolovozu 2000. Godine vratio sam se na dužnost šefa zadarskoga HTV-ova studija. U mirovinu sam stvarno otišao na moj rođendan 2009., ali sam još, otprilike jednu godinu ostao u prijateljskoj suradnji s kolegama.
Od kada do kada je išla vaša emisija o iseljenicima na televiziji?
Budući da sam došao u dobro uhodanu emisiju, znači da u njoj nisam bio od početka pa ne znam točno kad je krenula. Mislim da je do mog dolaska već proteklo dvije godine njezina trajanja. Ja sam u njoj ostao sedamnaest godina. To znači da je trajala 19 godina, s tim da se pri kraju osamdesetih više nije zvala „Jugoslavijo, dobar dan!“ nego „Danas zajedno“. Druga, francuska emisija „Mosaique“, trajala je upola kraće, otprilike od prvih do posljednjih godina osmog desetljeća.
Imate li kakvih dogodovština i štikleca vezanih za snimanje vaših priloga u toj emisiji?
Naravno da ima. Samo nisu za pričanje. Ipak evo jedne kao zafrkancije na svoj račun i druge kao poučak profesionalcima. U studiju novosadske TV snimali smo pjesmu jedne poznate skupine pjevača, jer se ona, u tehničkom smislu, nije svidjela našem glazbenom uredniku. I ja sam ga molio da ne cjepidlači jer da tu sinkopu preskoka nitko ne će primijetiti. Ali, ne! On hoće perfekciju i od osam navečer do četiri ujutro stalno ih vraća na ponavljanje snimanja, jer uradak, jednostavno, ne zadovoljava kriterije njegova profesionalizma. I malo nakon četiri, kad smo svi klonuli duhom i tijelom, urednik, sjedeći za pultom režije, podiže palčeve i zapljeska izvođačima. Sastav se zvao „Zlatni dukati“, a pjesma „ Srem, Srem, Srem“. Kako ih je urednik „izmrcvario“, nakon što im je pokazao da su posao upravo obavili odlično, oni se odluče „osvetiti“, pa umjesto Srem, Srem, Srem, oni otpjevaše „s*rem, s*erem, s*erem“. Naš urednik poče čupati kosu, a oni prasnuše u smijeh. Jer, ti si nas mučio, a evo sad malo da i ti osjetiš! Na kraju, snimanje te pjesme uspješno je završeno tek nakon devet sati muke, ali je onda nastalo veselo druženje. Nije se išlo na spavanje nego smo pjesmom i vicevima dogurali do za taj dan predviđenih termina snimanja.
A, ovo drugo?
Radilo se o otvaranju suvremene diskoteke „Internacional“ u Poreču. Na početku emisije, iz nekog razloga u ulozi su-voditelja, pojavio se odgovorni urednik za strani program u toj televiziji, Hans Heinz Röll. Ja sam u toj emisiji, valjda bio posebno nadahnut, vjerojatno potaknut i za Europu rijetkim turističko tehničkim dosegom. I kad sam završio, a moja govorna „tirada“ je dosta potrajala, prolomio se pljesak nazočnih, koji su, me eto, nagradili. Pljeskali su svi, pa i moj urednik Dragan Balić. Jedino nije pljeskao šef iz Njemačke. Balić ga tada prekori uz pitanje zašto i on nije zapljeskao mojoj „bravuri“. On, međutim, kaže, zašto da mu plješćem? Zar nije normalno da svoj posao obavlja dobro? Da je posao odradio slabo, tad bih mu imao što reći. Ovako on je samo obavio ono za što je plaćen . I to je sve! To ga je, međutim ipak, malo kopkalo, pa me je, čim sam prvi put nakon toga došao u Televiziju u Wiesbadenu, počastio me večerom i nazdravio za „onaj, krasno obavljeni posao“. Ipak sam došao na svoje.
Koji dan je išla ta emisija?
Subotom premijera, nedjeljom repriza. Na ZDF-u premijera a na našoj TV ponavljanje. Mislim da je bilo tako, ako nije, onda je bilo obratno, u svakom slučaju tako da je emisija moralo originalno biti prikazana u Njemačkoj. Francuska emisija je rađena, otprilike trimestralno, ali je i tu poštivan profesionalni uzus.
Kako se iz današnje pesrspektive Vama čini moderno novinarstvo? Što mu nedostaje, a po čemu prednjači ispred Vašeg vremena?
Općenito, moderno novinarstvo u nas bilo bi na nedopustivo niskim granama da nije hrabrih istraživačkih timova i nekoliko velikih imena novinara, giganata. Oni, jedni svojim istraživanjima, drugi analizama, u ovoj zemlji goleme korupcije, čine ono što bi zapravo trebalo činiti slabo pravosuđe. Otkrivaju korupcijske afere, milijardske i milijunske pljačke društva, ukazuju na nedopustive propuste i odnose politike i medija, onih na koje politika ima izravni utjecaj. U moje vrijeme za takvom vrstom novinarstva nije bilo osobite potrebe jer je društvo funkcioniralo uređenije, bolje i poštenije. Novinarske veličine tipa Pavičić, Ivančić,Tomić, Dežulović, Rašeta, Nevešćanin, Klancir, Modrić i još neki, sigurno su na razini najboljih iz mog vremena, ili još bolji, ali generalno, radi se o nekvalificiranim, slabo plaćenim piskaralima po želji zalutalih , novopečenih vlasnika medija koji novinare primaju i otpuštaju po vlastitom, nestručnom nahođenju. Mene posebice zanimaju novinari na radijima i televizijama. Uz način praćenja života u društvu, dakle sadržaj, zanima me i oblik prezentacije. A, on je često nedopustivo nepismen. Pa, dobro, kad će već jednom naučiti što znači iznajmiti, a što unajmiti! Gdje dolaze naglasci u enklitikama i proklitikama, kako izgleda melodija riječi i rečeničnih sklopova u standardnom hrvatskom jeziku, Ah, ne mogu dalje, bolno je jer im nedovoljno obrazovani ljudi vjeruju, a oni im govore jezikom koji nije dobar.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Još ne znam što je slobodno vrijeme. Je li to ono kad si slobodan raditi što god hoćeš i kad hoćeš? Ako jest, čim shvatiš što hoćeš, vremena slobodnog, dakle nekorištenog, više nema. Jer radiš. Uvijek mi je više od svega, nedostajalo vremena pa tako i sad.
Volite li čitati i što najviše?
Čitati volim. Sada više nego ikad jer se bližim ciljnoj crti života. Budući da sam obrazovanjem profesor jezika germanskih i romanskih grupa, a učio sam i neke izvan toga, čitam originalna djela onih autora kojima se do sad nisam posvećivao. Slabije pratim hrvatsku književnu scenu, osim naravno, onih vrjednijih imena, koja jednostavno, „moram“ pratiti. Osim toga i pišem. Imam ponešto i za objaviti. Izdavači nagovaraju. Vidjet ćemo…
Do kojih vrijednosti držite u životu?
Držim, svakako do vrlina. Mane ili prezirem ili ignoriram. Od svih vrijednosti, odgovornost mi se čini najobveznijom. U prvom redu prema sebi, prema svojoj obitelji, poslu, i, dakako, društvu. Kad smo odgovorni stignemo uraditi sve što je ljudski, a što treba. Evo u zadnje vrijeme nas se i službeno poziva da budemo odgovorni, da se cijepimo. Mogli bi nas isto tako pozivati da budemo odgovorni da učimo, radimo, da poradi odgovornosti činimo dobra djela. Uz više odgovornosti društvo bi sigurno bilo bolje.
Kada se okrnete iza sebe, žalite li za nečime?
Žao mi je, recimo, što nisam lijep kao Alain Delon, nogometno virtuozan kao Luka Modrić, genijalan umom kao Nikola Tesla. Šalim se, naravno. Ne žalim ni za čim. Da se ponovo rodim, ali svjestan onoga što sam bio ili činio, poželio bih ići identičnim putom. Nekad sam razmišljao kako bi bilo lijepo da sam umjesto filologije studirao medicinu pa da mogu pomagati ljudima kad su bolesni, kad im je pomoć najpotrebnija. No, vidim da bi to u ovo vrijeme moglo biti uzaludno, kao onaj moj prvi plač kojeg nitko nije čuo. Naše društvo, zdravstvo posebno, ide brzim koracima u smjeru amerikanizacije, što znači da će se uskoro liječiti moći tek bogati, oni koji će moći plaćati ili privatne liječnike, ili skupa osiguranja, a i lijekove, koji se prepisuju i mimo osiguranja, pa i dopunskih, a koja primjerice, prosječni umirovljenici već sad ne mogu kupiti. Zato mi ni za tim nije žao.
Vaš životni moto?
Životni moto nemam jer je život jednako previše složen i kad čovjek moto ima i kad uopće ne zna njegovo značenje. Ali, evo, možda bih rad mogao staviti u taj sklop. Netko veliki je već rekao „ Raditi, raditi i samo raditi“. Ja sam mali pa bih tog velikana mogao fleksibilizirati, ali mu ne dopustiti da se od rada udalji, nego ga na malo blaži način potvrditi. Rekao bih, kad god nemaš što činiti – radi!
