Poezija je put do tišine i stvarne sreće
Rođena u Sisku, urednica renomiranog književnog časopisa Riječi, odgajateljica i prof. kroatistike i južnoslavenske filologije, Đurđica Vuković niti u mirovini ne miruje. Zašto je tome tako odmah je kazala na početku našeg razgovora: „Rođena sam u Sisku, 1951. godine, prvoga svibnja i čini mi se da me je datum rođenja, Praznik rada, odredio jer sam radoholičarka. Danas bih mogla uživati u zasluženoj mirovini, nakon 41 godine rada, još uvijek ne mirujem već izmišljam i radim. Kad se rodiš u Sisku ne možeš bez rijeka, tko se Kupske vode napije ostaje u gradu zauvijek. Voda, na njoj Sisak leži, na tri rijeke Kupi, Savi i Odri, a i ona četvrta malo dalje, Lonja, zaokružuje prostor administrativnoga grada. Voda, magle, ilovača i škornji točke su moga odrastanja u miru i zelenilu drevnoga grada. Nikad ga nisam mogla ostaviti. Ispod rascvjetanih lipa, do škole, skakala sam po arheološkim spomenicima koji su nekad ležali uzobaljem Kupe. Divila sam se tom kamenju i odgonetavala prva slova uklesana u njega. Iz slova su u mojoj glavi slagane prve povjesnice, to je bila prava usmena književnost koju smo si mi djeca prepričavali.“ Tako je odmah u startu ispalila sve svoje adute prof. Vuković s kojom smo za portal Akademija Art razgovarali o književnosti, poeziji, časopisu Riječi i o malim i velikim ženskim temama. Slobodno zavirite…
Gordana Igrec
Što ste, zapravo, po zanimanju?
Završila sam Kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagreba, a tamo sam studirala Komparativnu književnost i Bibliotekarstvo. Osnovnu školu i gimnaziju završila sam u Sisku, a odgajateljsku školu u Zagrebu. Iz toga naukovanja proizlazili su moji poslovi od rada u vrtiću, školi, kulturi do lokalne samouprave. Bili su to zanimljivi poslovi kojima sam se do kraja predavala. Donosili su mi različita kreativna iskustva. U Centru za kulturu Vladimir Nazor, danas Dom kulture Kristalna kocka vedrine radila 25 godina, uglavnom sam se bavila kazalištem. Radila sam lutkarske i kazališne predstave za djecu i odrasle. Kazalište je bila moja prva ljubav a pisanje i knjiga su druga. Predstave sam režirala, pisala scenarije, izrađivala lutke i glumila. Za taj rad sam i nagrađivana. U to vrijeme uređivala sam novine za djecu i mlade Kurir, a nešto kasnije počela sam se baviti uredništvom knjiga. Uredila sam i priredila stotinjak knjiga različitih tematika od povijesnih do pjesničkih. Uglavnom kroz rad sam bježala od mahnite stvarnosti svijeta u maštovitost beskraja. To mi je bila velika radost.
Od kada ste urednica časopisa za književnost Riječi?
Prije 31 godinu sam pokrenula novu treću seriju časopisa Riječi, na tridesetu godišnjicu izlaženja prvog proja, davne, 1969. godine i otada sam i glavna i odgovorna urednica s prekidom od pet godina kad sam bila samo urednica. Glavni oslonac u tom radu, prvih deset godina, bio mi je književnik Slavko Jendričko koji se uglavnom bavio književnim temama s naglaskom na poeziju, drugim rubrikama, a časopis je od samoga početka bio koncipiran da obuhvaća i druge umjetnosti bavila sam se ja.
Oko časopisa sam okupljala, kao pomoć u uređivanju zanimljive ljude umjetnika od kojih su neki bili vezani za Sisak kao što je književnik Ludvig Bauer, a neki ne novinar Andrija Tunjić, kratko vrijeme urednik Matičinoga „Vijenca“. Danas je tu s nama naša vjerna suradnica književnica i kritičarka Darija Žilić. Pomagali su mi ili mi pomažu Tomislav Škrbić, Petra Sigur, Siniša Matasović i drugi. Časopis je nemoguće raditi bez suradnika i suradnje kao niti režirati bez više ljudi koji rade na predstavi. Prošle godine, 2020. proslavili smo važne obljetnice 50 godina od izlaženja prvoga broja časopisa koji je izlazio u tri niza. Privi niz je prestao izlaziti 1971. zbog poznatih političkih razloga kada je zabranjen i rad Matice hrvatske, a drugi je izlazio od 1990., nakon obnavljanja rada Matice hrvatske u Sisku, do 1993. Zbog ratnih okolnosti i zbog ekonomskih razloga ovaj drugi niz se ugasio.
Treći niz izlazi od 1999. do danas u kontinuitetu. Dostigli smo 21 godinu izlaženja – pravo punoljetstvo.
U trećem nizu Riječi, od 1999. do 2021 . godine tiskana su 92 broja i 37 svezaka (dvobroja, trobroja i četverobroja). U kreiranju časopisa sudjelovalo je više od sedamsto autora (književnika, prevoditelja, kritičara, publicista, povjesničara, povjesničara umjetnosti, glazbenika, znanstvenika, knjižničara i dr.). To vam je ispisanih otprilike 7500 stranica formata A4. Riječi su jedan od najvažnijih programa Matice hrvatske u Sisku.
Pišete li i sama poeziju?
Da pišem, još od prvog razreda.
Koliko ste mladih autora uspjeli afirmirati kroz časopis Riječ?
Riječi su pridonijele razvoju književnog i pjesničkog stvaralaštva u Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, usudim se tvrditi i u Hrvatskoj. One su pronašle i vlastitu vrijednu nišu u književnim časopisima koji se objavljuju u Republici Hrvatskoj, postale jedan od ponajboljih književnih časopisa u Hrvatskoj. U časopisu su mnoge autorice i autori objavljivali prvi put poeziju, prozu i esejistiku te im je ta objava bila poticaj za dalji umjetnički rad. Mnogima smo objavili i zbirke poezije. Nabrojat ću samo neke koji su objavljivali u Riječima a s našeg su područja Ana Brnardić, Miroslav Kirin, Petra Sigur, Antonija Ugarković, Petra Brnardić, Nataša Nježić, Siniša Matasović, Mima Juračak, Natalija Miletić, Monika Herceg, Marija Dejanović, Sanja Bužimkić, Iva Dužić, Sanja Domenuš, Ines Kosturin, Marin Kos i još mnogi drugi. Većina od njih zauzela je značajno mjesto na hrvatskoj pjesničkoj i književnoj sceni.
U časopisu rubrika Poezija, zauzima posebno mjesto u njoj su objavljivani najvažniji hrvatski suvremeni pjesnici, ali i oni koji su bili nagrađivani na Kvirinovim poetskim susretima, koje sam osmislila i uređivam od 1997. a organizira ih Matica hrvatska u Sisku. Cijela ta atmosfera i pomni izbor recentne poezije u časopisu kao i odlična atmosfera na Kvirinovim poetskim susretima ojačala je poetsku scenu ne samo u Sisku već i u Hrvatskoj. Svemu ovome dodala bih i Stihovnicu Siska, koja promovira neafirmirane pjesnike i koja je platforma za okupljanje ljubitelja poeziji usuđujem se kazati: Sisak je grad pjesnika i pjesništva!
Što je za Vas poezija?
Taljenje riječi i igra vidljivoga i nevidljivoga. Razotkrivanje i prikrivanje. Put do tišine i stvarne sreće.
Ima li poezija budućnost?
Naravno, u svijetu koji se raspada, a umjetnost postaje obična reciklaža vjerujem u poeziju koja će nam pokazati put u beskraj. Poezija je za mene istinska metafizika.
Što najviše volite čitati?
Sve volim čitati. Trenutno se vraćam starim ljubavima kako bih iz ovog drugog, zrelijeg, vremena promatrala njihovo pisanje. Upravo čitam, treći put, Rođenje tragedije Friedricha Nietzschea. To ne znači da ne čitam i suvremenu hrvatsku prozu, nedavno sam čitala Sine, idemo kući Ivice Prtenjače. Nježan tekst o bolesti. Bolest je uvijek vezana za smrt a Prtenjača ne izgovara nigdje u romanu tu očekivanu riječ, koja je konačna za sve nas. Pogled u smrt, širom otvorenih očiju mijenja naš život postajemo mekši i propulzivniji za emocije. U vremenu pandemije samo nas empatija i emocije mogu držati tankom niti jedne s drugima.
Pišete li i prozu?
Ne, jer proza zahtjeva disciplinu svakodnevnoga pisanja a ja to nemam. Zapravo nedostaje mi vremena. Napisala sam i neke knjižice, više povijesne pa i neke kraće proze.
Imate li uzora u svojem stvaralaštvu?
Ne bih to nazvala uzorima ali neki umjetnici su fascinantni i nosite ih sa sobom kao što su pjesnici Rimbaud, Pessoa, Rilke, Šop,Sever, Dragojević ili pjesnikinje Cvetajeva, Krmpotić, Parun, Žagar, Škunca i Benić
Volim i mlađu generaciju pjesnikinja Mariju Lamot, Dariju Žilić, Nadu Topić, Mariju Dejanović, Moniku Herceg i Andrijanu Kos Lajtman.
Što nam novoga pripremate za blisku budućnost?
Možda ću složiti još jednu zbirku poezije, ako prije toga ne upotrijebim koš za smeće. Svakako će se nastaviti, slijedeće godine, najvažniji programi Matice hrvatske Sisak Kvirinovi poetski susreti, Stihovnica Siska izlazit će i Riječi a uredit ću i poneku knjigu.
Imate li koju zbirku izdanu?
Imam jednu i pol. Simetrija tišine je zbirka a pola se nalazi u bajci za odrasle Ribica Mala ili zašto ribe ne govore. Kako sam dugo radila za djecu volim i za njih pisati priče i bajke, jedna od takvih je i Priča o brkatom somu.
Kako provodite slobodno vrijeme?
U hodanju, to me opušta i bistri misli. Volim unutarnju tišinu a do nje stižem dugim hodanjem.
Kako usklađujete poslovne i privatne obaveze?
Sve su moje obveze davno usklađene, zapravo i nemam nekih obaveza jer u svemu što radim uživam. Kad uživate onda nema obaveza.
Vaš životni moto je…
Uh, nemam pojma. Hrabro koračaj do utihnuća.
Do kojih vrijednosti osobito držite u životu?
Najviše me žalosti izdaja pa iz toga proizlazi da najviše držim do odanosti. Uz odanost uvijek vezujem ljubav, empatiju i pravednost. Velika nesreća pandemija i katastrofalni potres pokazao nam je krhkost života a da bi njega sačuvali potrebna nam je ljubav i empatija,velika vreća ljubavi.
Što je sa tzv. ženskim pismom? Postoji li još takvo što? Ili je otišlo u zaborav zajedno s Dubravkom Ugrešić ili još uvijek u javnosti prisutnoj Slavenki Drakulić?
Pojam ženskog pisma je pojam koji dolazi od francuskih feministica, filozofkinja i teoretičarki književnosti, on je vezan isključivo za intelektualke i to je projekt koji nije običnoj ženi donio slobodu, stoga nisam oduševljena tim pojmom. Obična je žena još uvijek zarobljena u patrijarhalnom svijetu, a nemoguće se osloboditi samo kroz jezik i pismo. Književnost nikada nisam procjenjivala po spolu već po drugim vrijednostima. Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić imaju odličnih književnih ostvarenja bez obzira na njihov aktivizam koji je konačno i kod njih različit. Dijelim aktivizam i pripadanje npr. političkim opcijama i umjetnost iako se djelovanje autora ogleda u umjetnosti. Volim polagano rasključavanje umjetničkoga djela otkrivajući autorova, u ovom slučaju autoričina utisnuća stvarnosti u njih.
Danas je u Hrvatskoj najveći broj odličnih pjesnikinja i književnica a jako malo je urednica i organizatorica književnih manifestacija, a koje su vidljive. Čini mi se da one, ako i rade, rade u tišini, a ispred stoji muškarac. Mogli bi na prste jedne ruke nabrojati urednice u književnim časopisima a to znači da muškarci kreiraju književnu scenu. Nisam baš zadovoljna s takvim odnosom ali vjerujem da će se stvari brzo mijenjati, pa i najavljujem u Riječima, jedan temat s autoricama i urednicama koje će govoriti o ovoj problematici. To je razotkrivanje i danas suptilnih žensko- muških odnosa u umjetnosti. Nisam feministica, ali solidarnost među ženama treba jačati nikad protiv nekoga već za nekoga.
