MALI ŽENSKI RAZGOVORI POVODOM NAJNOVIJE KNJIGE “DVA NOVČIĆA ZA SAVJEST”, SA SLAVICOM GAZIBARA

MALI ŽENSKI RAZGOVORI POVODOM NAJNOVIJE KNJIGE “DVA NOVČIĆA ZA SAVJEST” S AUTORICOM, SREDNJOŠKOLSKOM PROFESORICOM, NOVINARKOM I KNJIŽEVNICOM IZ ČAKOVCA, SLAVICOM GAZIBARA

Ima li savjest cijenu?

Rođena u Lici u Gospiću silom prilika, jer su joj roditelji kao mladi doselili u Prelog u Međimurje, a mama je otišla roditi u Liku, da joj se majka nađe „pri ruci“, jer u novom kraju još nikoga nisu poznavali, profesorica hrvatskog jezika i filozofije i diplomirana novinarka Slavica Gazibara danas u mirovini živi ponovno u Čakovcu u Međimurju. Iza nje je turbulentan život i 3 izdane zbirke pjesama. Ova srednjoškolska profesorica koja je u mirovinu otišla iz Elektrostrojarske škole u Varaždinu, odradila je više od 40 godina, a većinu radnog vijeka radila je kao novinar u Varaždinu i Čakovcu, bilo da je pisala za tamošnje velike firme (GK Zagorje, MTČ). Pisala je i za Start i Radničke novine te bila dopisnik za HINU i Jutarnji list iz Varaždinske i Međimurske županije. Slavica Gazibara nema iza sebe veliki opus po kvantiteti, ali zato su njezini pjesnički i poetski uradci prava riznica dragulja i kao kod malo koje pjesnikinje kod nas odišu decentnim humorom. Čak bi se moglo reći kako je katkad Slavica Gazibara naša ženska inačica najpoznatijeg židovskog humorističnog pisca Ephraima Kishona. Cijeli život na relaciji Varaždin-Čakovec skrasila se u zlatnoj dobi kod kćerke u njezinoj kući u Čakovcu, gdje je prije nekoliko tjedana imala promociju 3. knjige intrigantnog naslova „Dva novčića za savjest“. Odškrinimo zajedno vrata doma Slavice Gazibare i otkrijmo o ovoj književnici nešto što možda nismo znali… ajde, ajde, vani je baš neko vrijeme za šalicu čaja ili kave i udobnog iz fotelje čitanja i šalabajzanja po portalima. Knjiga je dobra i strpljiva, ona nas neće iznevjeriti. Ostat će nas vjerno čekati dok mi na portalu kratimo vrijeme i opuštamo se…

Gordana Igrec

Jedno vrijeme ste prali suđe u Njemačkoj. Kako se to dogodilo? 

Ah, bio je početak rata i ostala sam bez posla. U svoj Renault 4 sam pobrala kćer i majku – sve što je bilo moje tada u Hrvatskoj, jer mi je rodbina rasuta po svim kontinentima – i otišla u Njemačku, u Stuttgart. Tamo su mi nudili mogućnost socijalne pomoći jer smo došli iz zemlje u ratu – tada se po članu obitelji dobivalo 370 maraka, a kako smo stanovale kod tetke, bilo bi to dovoljno za nekakav život. Ali, radije sam prala suđe u talijanskom restoranu. Pa kako bih se vratila kući i pogledala u oči ljudima iz Slavonije ili Pakraca?! U mome kraju velikih stradanja nije bilo iako se rat itekako osjećao. Za godinu dana sam se vratila i nekoliko godina radila „na određeno“ u seoskim školama Međimurja. U jednoj je bilo i dosta Roma, pa me jedna Silvija iz 6. razreda pozvala na svadbu. Bila sam počašćena pozivom i odgovorila sam da ću se vrlo rado odazvati. Sutradan me Silvija u zbornici potražila i rekla da ne moram doći na svadbu, jer je čula koliko imam godina pa da sam prestara. Bilo mi je tada 39.

Koliko ste zbirka izdali? 

Tiskane su mi tri knjige: zbirka poezije Bijeli papir, zbirka kratkih priča Sarine priče i Ivorove mudrolije te ove godine zbirka kratkih priča i lirske proze pod nazivom Dva novčića za savjest

O čemu je ova posljednja zbirka intrigantnog naslova „Dva novčića za savjest“?

Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu pod nazivom Na granici žanra, u šest ciklusa su kratke priče, a u drugom pod naslovom Riječi rastjeruju maglu, u tri ciklusa su lirski zapisi i pjesme u prozi. Odakle naslov? Za nas koji pišemo, pisanje pa onda i knjige, medij su za iskupljenje: dva novčića kao cijena tog iskupljenja… mada može se gledati i drugačije: pokriva li Haron oči onima koji prelaze rijeku zato da ne vide razliku između svijeta živih i mrtvih? Da se ne poželi vratiti? Možda im pokriva oči da ne zavire u njegove, Haronove, da ga ne posrame zbog toga što on naplaćuje taj put. Ima li savjest, cijenu?

Od kada pišete poeziju?

Pišem od kad sam naučila pisati, podjednako poeziju i prozu. Ne bih se mogla opredijeliti ni za jedan književni rod ili vrstu. Svi počinjemo pisanjem poezije, samo zato što je pjesma uz vatru u špilji prvi umjetnički izričaj, prva kreacija koja je napunila baterije onome da nariše prve crteže u Altamiru. To je jednostavno jer je pjesma prva, ona pjeva, zvoni, ima ritam, znači da u sebi sadržava i zvuk, i pokret (ples), i sliku svega toga, a ta je slika materijalizacija umjetničke vokacije i njezinog buđenja u Homo sapiensu. Iz poezije nastaju druge vrste, pa i proza. Ali poezija stvara pravila, a najvažnije od njih – jezgrovitost, sažetost istovremeno znači i metafočnost, a volim i prozu koja je takva.

Imate li uzore u pjesništvu?

Ne volim tu riječ „uzor“. Po definiciji ona znači „primjer dobrih osobina i ispravnih postupaka“. Međutim, shvatim li pojam uzora šire, kao sve ono što me je odredilo i usmjerilo na mom kreativnom putu, onda su tu na istoj ravni i Dostojevski, Tolstoj, Irwin Shaw, Cronin, Karl May, Zane Grey, Branko Čopić, Danilo Kiš, Ivo Andrić, Borislav Pekić… svi su me oni oblikovali, svaki je utisnuo dio sebe u mene, onaj dio, za koji sam bila otvorena kao dijete, a i kasnije. Tin Ujević, Antun Branko Šimić i Krleža te francuski i ruski simbolisti su me definitivno usmjerili u poeziji, ali se to usmjeravanje ne razlikuje od onog Franza Kafke i Alberta Camusa u prozi, kao uostalom i u novinarstvu: da se sa što manje riječi kaže što više.

Ima li poezija budućnost?

Ne znam bih li se mogla odrediti ima li poezija budućnost. Možda bi trebalo pitanje glasiti – ima li čovjek budućnost? Jezik  kao glavno sredstvo komunikacije, a koji se ostvaruje kroz govor i pismo već odavno gubi na kvaliteti stvarnog sporazumijevanja. Čovjekova okolina i njegov život se brže mijenjaju nego li se on tim promjenama prilagođava sa svojim perceptivnim mogućnostima. Život čovjeka se mijenja, sam čovjek se mijenja, ali njegov jezik ne stiže pratiti te promjene. Zato se i danas piše drugačije nego prije nekoliko decenija. Čitateljstvo, publika diktira umjetnost pa je kratka priča najčitanija, a iz vrlo prozaičnog razloga: dok sjedi u tramvaju ili vlaku, čovjek puno dulji tekst ni ne stigne pročitati. A za takve – on nema ni vremena. Da, danas mnogi pišu. Ali je umjetnosti riječi malo. 

Odakle crpite inspiraciju? 

Inspiracija za pisanje? Život, sam život. Sve što čovjek piše je fikcija, samo se manje ili više naslanja na život, na stvarnost. Može i obrnuto. Zbog toga ima nekih idioma u mojim pričama iako ne pišem dijalektom. 

Kada pišete? U jutro, poslije podne, navečer ili kako inspiracija naiđe?

Pišem stalno i svugdje. Na poleđini računa za kavu, na koverti sa čekom. Pišem „kad mi dođe“. A još uvijek mi vrlo često „dođe“. Jer ja stvarno imam tema za koje nisam sigurna da ću ih stići sve obraditi. Ako samo zavirim u svoj život – nemam toliko vremena! Evo na primjer, samo jedan detalj iz mog života: sveukupno imam pet godina bračnog staža, tri braka s dva muža. Može li to čovjek izmaštati? Imam još puno posla, još dosta toga o čem moram pisati, u mirovini sam, imam vremena. 

Preselili ste se iz Varaždina u Čakovec. Nedostaje li Vam štogod iz Varaždina u obližnjem Čakovcu?

Prije nekoliko godina preselila sam iz Varaždina u Čakovec jer su mi ovdje unuci i kćer. Čitav život petljam Čakovec i Varaždin, malo tu, malo tamo, ciklički – svakih dvadesetak godina promjena. No, mirovina je tu, i ovo je vjerojatno zadnja promjena. Lijepo mi je u Čakovcu. Imam komotan stan na katu kuće, sve mi je blizu, s prozora gledam na vrt i voćnjak. Stvarno mi je lijepo. Što mi nedostaje? Pa Varaždin! Ulice, umorne fasade, samozatajni trgovi. Ljudi su svugdje isti. Ali gradovi ne. No, možda je dobro što sam ovdje, u Čakovcu, u Međimurju bila do gimnazije i sad nakon penzije opet. Oba ta doba su vrijeme napredovanja, pupanja. Prema gore ili prema dolje. Znate, moj crni humor, ta moja ironija često me povukla s ruba depresije. Ali, danas je toliko toga depresivnog, bolest, zatvorenost, nemogućnost druženja, promocije pod maskama i baš zato se moramo radovati sitnicama, ako ih uspijemo pronaći. A ima ih! I o tome treba pisati!  

Piše li se danas previše?

Ne bih rekla, možda je današnje vrijeme samo tehnološki omogućilo svima da to što pišu i plasiraju – na društvenim stranicama primjerice. Na fejsbuku ima mnogo stranica isključivo književne, više pjesničke provenijencije. Ima i dobrih uradaka. No, oni će tamo i ostati, jer su ti autori daleko od književnog establišmenta u kojem zatvoreni krug ljudi odlučuje što je dobro, koga treba protežirati i nagraditi. I zbog čega. Pa imamo apsurd da proglašene veličine kojima se objavljuju knjige pročitaju tek poneki, a nekima objave na fejsbuku pročitaju mnogi. U svakom slučaju, književnost, ma bila ona i trivijalna ili amaterska, skraćuje društvenim mrežama put do čitatelja. 

Što čitam? I… Kako je u mirovini?

Volim Franzena, McCana, Gryttena, a od pjesnika  Silviju Plath, Anu Ahmatovu, Tina i ranog Krležu, Andrića, Dragojevića, Jendrička… Ali iz vremenske šetnje različitim poetikama, rado se vraćam svome mikrokozmosu: čudesno putovanje knjigom započela sam Ježevom kućicom i često dan završavam Baštom sljezove boje, Brankom Ćopićem. Ne zato što mislim da je on najveći pisac, nego jer njegova riječ dotiče najdublja i najbolnija mjesta u meni, a ona me otvaraju pisanju. Poput Voltaireovog junaka i ja svoje mirne dane mirovine provodim nastojeći da ono što posadim u teglu ili u vrt i izraste, čitajući i ponovno otkrivajući ljepotu jednostavnosti i iskrenosti druženjem sa svojim unucima.