Krunislav Stojanovski: STRANAC 2020.

U startu razumijemo umjetnika: danas je smiješno i ponižavajuće slušati ili čitati službene medije koji se ponašaju kao da se ništa ne događa. No, oni ne preskaču uniformirano, ciljano sijanje straha i nesigurnosti, uz uvjeravanje o opasnostima „gripe s reklamom“, ali samo s jedne pozicije, bez polemike ili nekog drugog stava, upita, sumnje

Eugen Borkovsky

      KOMENTARI DOTRAJALOG SVIJETA

      Recentno vrijeme umjesto ideje prosperiteta donosi sumnju. Umjetnici reagiraju. Ova ponuda podastire djela umjetnika koji sumnjičavo promatra sadašnjost. Radove objedinjava ideja uporne seizmografije nesigurnosti trenutka. Krunislav Stojanovski predstavlja projekt koji od promatrača traži pažnju. Djelomično zbog više grupa, koje autor postavlja u smislenu komunikaciju. Tu su dva niza radova na zidu. Uz njih su još i predmeti u prostoru, povezani s tematikom izložbe. Zapravo su oni osnovica, ukoričeni koncept likovnog promišljanja. 

   Glavni, inicijalni dio projekta predstavljaju autorske knjige, gdje nalazimo crteže i slovne zapise izvedene na listovima bilježnica/blokova. Već od prvog, tako sklopljenog diptiha, navedeni smo na literarno djelo, roman Stranac, koji je 1940-tih godina napisao Albert Camus. U sprezi s egzistencijalizmom, ovaj roman jedan je od najboljih prikaza apsurda ljudske egzistencije. Krunislav Stojanovski prati pa predstavlja niz događanja, elemente sadržaja knjige. On niže izabrane sekvence krokijima izvedenim gestualnim crtežima. Oni su svojevrsni ilustrativni materijal. Uz svaki crtež nalazimo zapis, izvatke, citate literarnog djela. Ovu situaciju možemo pratiti kroz ponuđene autorske knjige postavljene na postamentu. Ovdje možemo listati dvije knjige: možemo proizvoljno prelistavati, pa se ilustracije i tekstovi ne moraju slagati. Iste scene nalazimo i na zidu, ali su ondje određene: uz svaki crtež ide određeni tekst. Njegovi, rukom ispisani tekstovi, asocijativno su oblikovani, kako autor kaže: „…kao haiku imitacije.“ Razlog za to je činjenica da oni ne poštuju u potpunosti kanon te vrste poezije.

Gradska galerija Fonticus, Grožnjan, predstavlja:
Krunislav Stojanovski: STRANAC 2020.
iz ciklusa: Zoon politikon
samostalna izložba
Izložba je na ogled od subote, 4. XII. 2021, od 18.00 h

   Dok opisana ponuda serije radova propituje povijesno vrijeme, drugi niz, na suprotnim zidovima, propituje vrijeme sadašnje koje i mi dijelimo s autorom. Ovdje su na uvid ponuđeni kolaži sklopljeni isječcima iz medija, na način koji prepoznajemo iz „svijeta spektakla“. Ovime autor problematizira perfidne kampanje skretanja smisla ka želji za dominacijom: posjedovanjem. Pretežno su korišteni isječci iz tiskanih glasila. Zapažamo logotipe svjetskih i domaćih novina i tekstove/naslove na engleskom, njemačkom, ruskom i hrvatskom jeziku. Pridruženi su izresci portreta političkih i drugih moćnika, a određeni su temama svjetske ekonomske/zdravstvene krize u kojoj upravo živimo. 

   U startu razumijemo umjetnika: danas je smiješno i ponižavajuće slušati ili čitati službene medije koji se ponašaju kao da se ništa ne događa. No, oni ne preskaču uniformirano, ciljano sijanje straha i nesigurnosti, uz uvjeravanje o opasnostima „gripe s reklamom“, ali samo s jedne pozicije, bez polemike ili nekog drugog stava, upita, sumnje. Ekonomska situacija raspadajućeg kapitalizma, uzrokovana pohlepom i profiterstvom se ne spominje. Na kolažima nalazimo i lokalna propitivanja o aktualnim situacijama kao što je potres u Zagrebu i u Petrinji. Prenoseći fraze, rečenice naslova/tekstova iz časopisa, …“nikad nećemo biti isti“, „pitanje investicije“, „terapija bez kauča“, „pravda još nije za sve“, „Amerika se mora promijeniti“, itd, umjetnik postavlja pitanja krećući se rubovima provokacije. On reagira, no zaustavlja se kod propitivanja, ne iskazuje stav. Na neki način, i sam autor je zbunjen burnim mijenjanjem stanja civilizacije, kao i većina nas. 

   I pisac i slikar radove ostvaruju na početku dramatičnih društvenih događanja. Camus to iskazuje na početku II. svjetskog rata, a Stojanovski u početnoj godini tzv. Rata protiv nevidljivog neprijatelja. Prepoznajemo da se obje situacije odvijaju uz određene oznake diktatura: razglašavanja nepodobnih, prijetnje, strašenje… Manipulacijama se stanovnike planeta okreće jedne protiv drugih. Izazivaju se krize na svim područjima života. Oba autora problematiziraju pojedinca koji se ne uklapa u pravila socijalnih odnosa.

   I literarni predložak i svi likovni radovi dodiruju pitanja neprilagođenosti. Prisila normi i pravila koje nameće neki kulturni krug rezultira reakcijom. Ona ima karakter borbe gdje se nagonskoj snazi individualnih težnji opire represivni karakter društvenog uređenja. Za odnos pojedinca i društvene uvjetovanosti imamo više mogućih pristupa. Igor Caruso kaže: „Paradoks ljudskosti jest u činjenici da se čovjeku/osobi ne može prići u njegovom prirodnom, već u kulturnom, društvenom, socijalnom okruženju.“ Ovime je narav pojedinca obilježena kao neprirodna. Freud je razotkrio tabue koji su ograničavali razumijevanje ljudske motivacije, inzistirajući na individualnom bez određivanja ograničavajućih kriterija vrijednosti. On naglašava da je civiliziranost represivna, da stalno zahtijeva potiskivanje ljudskih nagonskih potreba. Toj se represiji prilagođavamo na željeni ili neželjeni način. Negdje na tom tragu je psihoanaliza. Ona se zanima za područje svjesnog i nesvjesnog otkrivajući varijetete. Probuđene podsvjesne reakcije vode do ekstremne drugačijosti i Michela Foucaulta koji tvrdi da razvoj bolničke psihijatrije nanosi štetu tzv. bolesnicima koji su izolirani ne zato što su bolesni, već da se sredina zaštiti od njihovih nepredvidljivosti te da je ludilo posljedica društvenih zbivanja. Na taj se način, legalno, nepodobni i drugačiji isključuju iz društva. Navedeno nas dovodi do problema koji je locirao H. Marcuse; on u zapadnjačkoj kulturi otkriva karakteristična, ali pritajena otuđenja čovjeka. Npr: Ideali Zapada su najčešće muškog roda, u naponu snage, bijelci iz građanskog staleža. Tim pristupom događa se da su žena, mladi, djeca, starci, obojeni i radnici već otuđeni. 

   Recentno, tzv. demokratsko društveno uređenje, karakterizira jačanje sistema/režima nasuprot ljudstvu i pojedincu. Osobu, jedinku se registrira nizom brojeva – evidencije preko koje ga sistem identificira i kontrolira. Pojedinac postaje broj, nemoćan pred sistemom koji je odbacio sve bitne socijalne elemente društvenosti. Stremljenja modernog društva svela su se na gomilanje materijalnih vrijednosti bezobzirno preskačući stvarnu dobrobit ljudi. Kapitalizam, kao izrazito materijalističko shvaćanje pojedinca i okruženja, nametnut je kao jedino moguće društveno uređenje. On je sam za sebe uspio iskonstruirati opravdanja za svoju grubost, bespoštednost. To uzrokuje nazadovanje svijesti cijelog društva i pojedinca. Ovdje se prisjećamo Naomi Klein i njene „Doktrine šoka“. Ona nas upozorava kako smo „bombardirani“ informacijama pa ne uspijevamo pohvatati cjelinu, a također ne shvaćamo da su čestice informacija namjerno raspršene radi odvlačenja pažnje, proračunate na naše skromne mogućnosti osjeta i/ili percepcije. U modernom društvu prevladavaju institucije kao regulatori života, umjesto empatije i neposrednosti. Temeljni kriterij za vrednovanje svega postale su materijalne vrijednosti: Imati, a(li) ne Biti.

   Kriza modernog društva izražava se u krizi identiteta, kako pojedinca, tako i pojedinačnih društvenih zajednica. Kriza je postala opća, univerzalna i upozoravajuća za sve ljude i njihove forme egzistencije, koje se izražavaju i potvrđuju njihovim identitetom. Shodno navedenom, ima li smisla tražiti odgovor na pitanje: tko više strada – pojedinac ili društvo? Nefunkcionalnost društva ne bi trebala biti izgovor ili uzrok blokade pojedinca. Iako se pojedinac osjeća bespomoćan da promijeni neke vrijednosti koje vladaju u društvu, on mora imati mogućnost da ostvari funkcionalnost i sklad svog života. Neki ljudi se pitaju otkuda dolazi bezosjećajnost društva spram pojedinca, a zatim bešćutnost pojedinca spram drugog pojedinca u ovom, proklamirano najboljem društvenom uređenju. Boljitak pojedinaca trebao bi poboljšati stanje društva. I obrnuto. No, svjedočimo agresiji, upravo na pojedinca, a da on ne mora biti osoba koja na svaki način želi biti drugačija. To je perfidni napad na svih nas. 

   Ovaj likovni projekt izaziva indignaciju. Umjetnikova interpretacija memorijskih i realnih stanja/situacija ove radove svrstava u svjedočenja vremena. Njegovi radovi zasigurno neće izaći objavljeni u modnom časopisu, ali galerijski prostor to omogućuje. Osvješćivanje je ponuđeno na artistički način. To je učinjeno ponekad jasno narativno, ponekad prikriveno, ali uvijek snažno. Umjetnik znalački, ali i doživljajno interpretira svijet koji ga okružuje. Pritom, prezentacijom u obliku izložbe upozorava na stanje i indirektno inicira reakciju: pobunu ili daljnju pasivnost nas, usamljenih jedinki dotrajalog svijeta.

   Biografija autora:   Krunislav Stojanovski rođen je 1969. godine u Skopju, Makedonija. Na ALU u Zagrebu diplomirao je slikarstvo u klasi profesora Đure Sedera, 1998. godine. Pored ovog studija, završava Public Art na Sommerakademie u Salcburgu, Austrija, u klasi američke profesorice Agnes Denes. Rezidencijalno posjećuje i kreativno djeluje u Münchenu,Berlinu, New Yorku, Rotterdamu, Ljubljani i Beču. Dobitnikom je desetak međunarodnih stipendija i nagrada. Od 1995. godine uz umjetničko stvaranje bavi se organizacijom artističkih projekata. Danas, nakon specijalizacije na Univerzitetu u Osijeku  bavi se i art terapijom. Godine 2018. objavljena je monografija o njegovom umjetničkom opusu, sa tekstom povjesničara umjetnosti Tonka Maroevića. Njegov umjetnički rad uključuje slikanje, crtanje, umjetničke instalacije, fotografiju, video, pisanje, edukaciju i art terapiju. Česte teme koje problematizira su one koje sadrže socijalnu, humanističku, ekološku iIi političku tematiku. Član je HDLU-a i HZSU-a u Zagrebu, te HULULK-a i HART-a. Do sada je svoje radove izlagao na 60 samostalnih te na više od 80 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu .