MALI ŽENSKI RAZGOVORI S AUTORICOM JEDINOG HRVATSKO-SPLITSKOG RJEČNIKA, PROF. DR. SC. DUNJOM JUTRONIĆ

MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA SVEUČILIŠNOM PROFESORICOM U MIROVINI, AUTORICOM JEDINOG HRVATSKO-SPLITSKOG RJEČNIKA, PROF. DR. SC. DUNJOM JUTRONIĆ

Ća je život vengo fantažija

Sveučilišna profesorica i autorica prvog Hrvatsko-splitsko rječnika, prof.dr.sc. Dunja Jutronić rođena je 1943. godine u Splitu. Diplomirala je engleski jezik i književnost u Beogradu 1967. Poslijediplomski studij završila je 1969. na Pennsylvania State University u SAD-u gdje je stekla i titulu doktora znanosti na Odsjeku za lingvistiku 1971. godine. Radila je i na Institutu za lingvistiku u Zagrebu, zatim na Odsjeku za engleski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zadru, na Odsjeku za engleski jezik Sveučilišta u Mariboru gdje je niz godina bila i predstojnica tog Odsjeka. Vanjski je i dugogodišnji suradnik Filozofskog fakulteta u Splitu. Nekoliko je puta bila Fulbrightov stipendist te držala predavanja na mnogim sveučilištima u SAD-u (Yaleu, Stanfordu, Cornellu). U Dubrovniku na interuniverzitetskom studiju vodi tečaj Filozofija lingvistike. Njezin je interes: teorijska lingvistika, urbana dijalektologija i filozofija jezika. Članica je Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku, Hrvatskoga društva za analitičku filozofiju, članica je uredništva časopisa Jezikoslovlje i Croatian Journal of Philosophy kao i Udruge za zaštitu splitske čakavštine Marko Uvodić Splićanin Katedra čakavskog sabora. Objavila je više od stotine članaka u domaćim i stranim časopisima i knjigama. Najznačajnije su joj publikacije: Hrvatski jezik u SAD-u (1985.), Lingvistika i filozofija (1991.), The Maribor Papers in Naturalized Semantics (1997.), Rječnik splitskoga govora (A Dictionary of Split dialect) napisan u koautorstvu s Thomasom F. Magnerom (2006). Spliski govor. Od vapora do trajekta. Po čemu će nas pripoznavat (2010.). Novo i prošireno izdanje Rječnika splitskoga govora (A Dictionary of Split dialect) bez koautorstva tiskano je 2013. Knjigu Libar o jeziku Marka Uvodića Splićanina napisala je zajedno s kolegicama sa splitske kroatistike Marijanom Tomelić Ćurlin i Anitom Runjić-Stoilovom (Filozofski fakultet u Splitu, 2016). Spliske riči – Rječnik hrvatski  standardni jezik – splitski govor izišao je 2018. (Split: Matica hrvatska –ogranak u Splitu). Za portal Akademija Art sa prof.dr.sc. razgovarali smo o njezinu slobodnom vremenu u mirovini, o tome zašto je napisala jedinstven rječnik onaj Hrvatsko-splitski i još o koječemu drugom po čemu je ova Splićanka izuzetna i vrijedna pažnje. Čiribimbnite malo kroz ponistru u njen svit. Nećete se razočarat…

Gordana Igrec

Napisali ste prvi Hrvatsko-splitski rječnik…

Rječnik ima 12.000 riječi. Rječnik splitskoga govora, što ga je izdala Slobodna Dalmacija 2013. godine, imao je mnogo odjeka među Splićanima i ljubiteljima splitskoga govora i rasprodao se u tijeku jedne godine. Sada se po prvi put pojavljuje rječnik pod naslovom Spliske riči, ali s malo poduljim i preciznijim podnaslovom: Rječnik hrvatski standardni jezik – splitski govor (2018). Prema dosadašnjim saznanjima autorice ovo je prvi rječnik kojemu je polazište hrvatski standardni jezik, a odredište jedan konkretni govor, u ovome slučaju govor grada Splita. 

Zašto ovakav rječnik? 

Odgovor je vrlo jednostavan. Mlade generacije, a dolaze i one nove, sve slabije znaju dijalektalne, tj. splitske riječi, i oni se, primjerice, pitaju kako se kaže stolica ili prozor na splitskom govoru. Možda će i znati da je to katriga / katrida i ponistra, no hoće li znati kako se na splitskom kaže balkon, kišobran, cjedilo, maknuti se, pažnja… i mnoge, mnoge druge riječi. Ciljem je ovoga rječnika da im pruži takve podatke. 

U Splitu već dulje vremena postoji udruga za zaštitu splitskoga govora koja nosi ime „Udruga Marka Uvodića Splićanina,“ a koju je 2011. osnovala gospođa Jadranka Mardešić Komac. Godine 2013. uspjela je svojim entuzijazmom zaštiti splitsku čakavštinu – splitski govor koji se nalazi se na popisu nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. Jedan je od glavnih ciljeva Udruge zaštita i promicanje splitskoga govora. 

Prema uputama Ministarstva kulture jedan je od zadataka spomenutih institucija rad na senzibiliziranju školske djece za splitski govor, kao i naputak da se u nastavni program osnovnih i srednjih škola Splitsko-dalmatinske županije uvede izborni predmet pod nazivom „Splitski govor“, pa je ovaj rječnik namijenjen budućim učenicima koji će taj predmet odabrati. 

No, ovaj bi rječnik trebao koristiti i svima onima koji nisu početnici (a nisu više ni tako mladi), a koji pišu na splitskome govoru, pa se ponekad ne mogu sjetiti splitske riječi za standardnu natuknicu. (primjerice, novinari, književnici itd.). Konačno, rječnik Spliske riči namijenjen je svakom tzv. običnomu govorniku, a i zaljubljeniku u Split, kao i svega što je splitsko. 

Rječnik je posvećen svim Splićanima, kao i onima koji žele naučiti spliske riči

Govore li današnji Splićani splitskim govorom kakav Vi predstavljate u rječniku? Ili…?

Vrlo je ovisno o kojoj generaciji Splićana govorimo. Starija koja je recimo u neku ruku Smojina svakako će prepoznati svaku riječ u ovom rječniku i njome će se i koristiti. Srednja generacija već nešto manje, ona će mnoge riječi aktivno koristiti ali i mnoge će imati u svom pasivnom vokabularu. Mlađoj generaciji (za koju je na neki način i ovaj rječnik napisan) mnoge će riječi biti nepoznate, a i one koje su im poznate možda ih neće koristiti.  Evo jednog primjera: Recimo riječ španjulet mladi će znati što znači tj. da znači cigareta ali tu riječ neće koristiti. Dok recimo frazu idemo u đir sigurno će koristiti.

Što radite u mirovini?

Mogla bih reći da ne osjećam uopće da sam u mirovini! Jedino što ne radim jest to da ne putujem više tjedno u Maribor na nastavu i nemam više onu ogromnu količinu ispita koje sam obavljala. To mi je olakšalo život. Sve drugo je na neki način ostalo isto. Dalje se bavim naučnim radom, tj. istražujem i pišem, idem na skupove i organiziram konferencije u Dubrovniku.

Na obiteljskom planu čuvam unuka Vincenta Nebodara Sironića koji ima pet godina. Dakle rekla bih da imam jedno slatko zaduženje više.

Gdje živite?

Živim u Rijeci ali i u Splitu, tj. na Braču. Naravno ne u isto vrijeme… Tako da iako više ne putujem u Maribor i dalje putujem… i tu mi se skoro ništa nije promijenilo otkad sam u mirovini.

Što najviše volite čitati? Koje pisce i koja djela?

Čitam jako puno i vrlo raznorodno i raznovrsno. To mi je, osim sporta, najdraži odmor od mojih stručnih knjiga i stručne literature. Pa navest ću vam samo nešto od onog što sam pročitala zadnjih mjeseci: Od krimića volim one od  Louise Penny i skoro sam ih sve pročitala –  Igra svjetlosti, Kako ulazi svjetlost, Razorna riječ.  Zatim Javier Cercas: Brzina svjetlosti. Naročito mi se sviđa Isabel Allende i njezin roman Japanski ljubavnik. Zatim Celeste Ng: Mali požari posvuda; Erri de Luca: Izložena priroda; Gael Faye, francusko-ruanski pisac: Mala zemlja. Veliko mi je otkrića ruska nobelovka Olga Torkacuk i njen roman Bjeguni.  Ocean Vuong i knjiga Na zemlji smo nakratko predivni.

Od naših pisaca čitam Pavla Pavličića, Juricu Pavičića, Zdravka Zimu obvezno, Gorana Tribusona, Zorana Ferića, Miljenka Jergovića – upravo  čitam njegov romanVjetrogonja Babukić.

Vaš moto u životu?

Pošto je sport važan dio moga života, u mladosti atletika, pa zatim polumaratoni, a sada daljinsko plivanje u klubu Primorje onda je moj moto: Jednom sportaš –uvijek sportaš. 

Kako gledate na online nastavu na fakultetima i u školama? Je li to dobro za učenike ili studente?

Na online nastavu gledam kao nužno zlo. Nemam ništa pozitivno reći o toj temi. Kao što je za  odlaženja na stručne simpozije najmanje važno samo izlaganje, a puno su važniji i kontakti i konstruktivni razgovori sa kolegama, tako je u školama i fakultetima osim formalne nastave puno važniji društveni okvir koji uključuje druženje, razgovore, drugim riječima socijalizaciju. Nismo izolirane jedinke već društvena bića. Pogotovo u ovo vrijeme gdje svi provode više nego što je pouzdano dobro, za fizičko i psihičko zdravlje, na raznim sajtovima i neprestanim gledanjem u mobitele. 

Kako biste općenito ocijenili naš obrazovni sustav?

Davno sam bila u našem obrazovnom sustavu ali u njega imam jako puno povjerenja i smatram ga dobrim (naravno da uvijek može biti bolje). Ja sam, kao i mnogi moji prijatelji i kolege, izišla iz njega i mogu reći da sam se kao doktorant na američkom sveučilištu osjećala superiorno. Došla sam sa znanjem i sigurnošću za koju su moji profesori rekli: “You should be proud of your knowledge”. Što ćete više od toga. Mislim da nema nikakvoga razloga da naša djeca idu studirati vani sve recimo do doktorskog nivoa. Skupo plaćanje studija vani je bacanje novca i potpuno nepotrebno. Ima sigurno iznimaka i ne bih htjela zvučati kategorijalno ali u principu ne vidim potreba za to. To je čisto pomodarstvo.

Pripremate li nam neku novu literarnu (znanstvenu) poslasticu za ubuduće?

Moj najnoviji projekt zajedno s dijalektologom Filipom Galovićem s Katoličkoga sveučilišta u Zagrebu jest Govor mjesta Sutivan na otoku Braču. Sve smo snimili govornike raznih generacija, a sada slijedi pisanje. No o tome drugi put kad knjiga iziđe. Vodim konferencije u Dubrovniku (vidi biografiju da ne ponavljam), idem na razne skupove.

Kako Vi govorite kod kuće i među svojim prijateljima?

Govorim standardnim hrvatskim jezikom s primjesama splitskoga. Isto tako govorim engleski jer su moja djeca kao i moj unuk bilingvalni. Moji su prijatelji iz raznih dijelova Hrvatske i iz raznih dijelova svijeta tako da svoj govor prilagođujem situacijama i sugovornicima.

Biste li mogli negdje drugdje živjeti, a ne na moru?

Živila san na puno mist ali mi je more uvik šumilo i vuklo ne nazad. Tako san se iz Zagreba priselila u Zadar di san započela svoju karijeru. A posli tega san umisto da se preselin u Maribor di san radila, ostala sam u Rici, uz more i svaku šetimanu putovala za Maribor.  Sada u penšjunu gledan u more s balkona u Rici, a po godine stojin na Braču… pa di bi brez mora!

I što Vas to moru vuče? 

Vučedu me lipota, toplina, vali, vitrovi bilo koji, maestral ili maeštralu, bura ili grego pa i južina nima veze okud puše. 

Je li se Dalmacija puno promijenila od Vaše mladosti do sada, posebno Split? 

Finalmente je Kronika o Našen Malon Mistu došla na HTV1 u udarnon terminu pri Dnevnika, svake šetimane. Pa u odgovoru na ovo vaše pitanje citiran Smoju: “…dugo san se bavi ton mišlju da ja, pošćer ovdašnji, koji sve vidin i znan sve ča se dogaja u našin kaletan, konoban, u brijačnici i  apoteci, u postejan, kancelarijan i gajetan, a budući san čovik stiman i pismen, počen činit zapise koji će našen potomstvu ostavit sliku o našen vrimenu i o judiman u njemu…” (Uvodna besida str. 6). 

Da takvi kalet, posteji, gajeti, itd. kako ih opisuje Smoje višje nima, to je sviman jasno. No da je svega tega bilo lipo je znati, no ne triba toliko za tin žalit. Split je danas drugovačiji, promine su donile svoje, uzmimo ji kakove da jesu jesu. Ni dobre ni loše. Naći će se niki kroničar ka Smoje koji će ji jednon opisati… Ne triba da nas puno tega smeta, ili neka nas smeta ka ča je Smoju svašta smetalo u njegovo vrime. Neka nan čini gušte nešto drugo danas nego ča je Smoji činilo gušte u prošla vrimena. Triba gledat unaprid. Neka mladi o temu odlučijedu. Naša nostalđija za onin “ča ja bilo a čega više ni”  neka ostane nama starijiman, a mladi neka gredu naprid svojin putiman.  Jer kako piva Oliver: “Ča je život vengo fantažija”.