Akademski slikar Duško Šibl, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni autor, autor je opsežnog i složenog opusa koga čini niz ciklusa u različitim tehnikama, izlagao je na brojnim zapaženim samostalnim izložbama u domovini i svijetu
Miroslav Pelikan
Gpspodine Šibl, Vi intenzivno stvarate, svaki dan, ovisno o uvjetima?
Kao student slikarstva bio sam indoktriniran da moram raditi svaki dan – praksa i vježba ruke kao recimo pijanist ili violinist. Ako koji dan ne bi slikao osjećao sam se krivim i lošijim umjetnikom. Neki umjetnici imaju cijeli život takav pristup.
Ja sam se toga s godinama oslobodio, djelomično namjerno, a najviše silom prilika jer nažalost ne spadam u onu romantičnu i nepostojeću vrstu siromašnih slikara u potkrovlju koji samo grozničavo rade gladni i pod najgorim uvjetima.
Živim u stvarnom svijetu, putujem, obavljam poslove i imam masu obveza.
Tako da ima dana, ponekad i tjedana da ne naslikam ništa. I nikome ništa!
Već desetljećima mi je mjerilo 100 radova godišnje – skice, crteži, slike, bilo što.
Otprilike prosječno 2 slike na tjedan.
Jesu li motivi ciklusa „figura u pokretu“ utemeljeni na stvarnim likovima, na stvarnim licima?
Ciklus Figura u pokretu nema pravih lica. Važan je pokret i gesta, ples, boja i ekspresija.
Sjetio sam se one pjesme popularne u mom djetinjstvu “Platno, boje, kist i twist”.
Upravo tako.
Figure su apstrahirani simboli, znakovi ljudskog oblika u pokretu. Lica su uopćena, ponekad su oči dominantne, ali lica su bez individualnih karakteristika i nisu bazirana na živim ljudima kao što su bila ona iz prethodnog ciklusa Soho.
Dugo ste vani, stekli ste razna iskustva, što je ili uopće nešto ili netko posebno utjecao na Vas?
Da sad počnem nabrajati utjecaje na mene i moje slikarstvo (jer to je jedno te isto), trebalo bi mi 3 dana. Sasvim sigurno Venecija i Dubrovnik u djetinjstvu, a kasnije Berlin, London, pankeri, novi romantici.
Od umjetnika Michelangelo, Goya, Doré, Picasso, Max Beckman.
Zaboravio sam spomenuti Francisa Bacona.
I naravno, u kontekstu onog doba jer sam došao iz jednopartijskog sistema Jugoslavije u relativnu demokraciju Britanije, najveći utjecaj je bila sloboda i mogućnost da se ostvarim i formiram kao osoba bez predrasuda i ograničenja sredine u kojoj sam odrastao.
Kako ste zamišljali Zapad prije prvog odlaska?
Kako sam zamišljao Zapad? Kao Trst i traperice, robne kuće Upim i Standa. Dobro odjeveni ljudi na ulici sa šamponiranom frizurom, blistave reklame i raskošni butici, miris vruće čokolade i vanilije iz kafića i naravno sloboda govora bez zakona o verbalnom deliktu zbog kojeg možeš bez razloga završiti na dugogodišnjoj robiji.
Kako ga doživljavate danas?
Bio sam naivan, jer kad živiš neko vrijeme na Zapadu u nekim stvarima te počne podsjećati na Istok. Birokracija, korupcija i ostale boljke svakog društva. Da ne govorimo o Potemkinovim selima glavnih ulica i socijalnoj nepravdi iza blistavih fasada. I tako dalje. Osim toga smo mi danas Zapad, a nije se dogodila ‘Obećana zemlja’ kako su mnogi naivno očekivali.
Jeste li uspjeli naslikati sve što ste htjeli i mogli?
Kakvo pitanje! Naravno da nisam! Zato i slikam, po vama grčevito, da probijem barijeru i stignem negdje u novu i uzbudljivu fazu, avanturu. Ne vidim se na kraju nego na početku.
Nerealno, ali takav sam.
Što planirate?
Svi su mi planovi propali zbog korone.
Ne planiram, ali dogovaram. Pa se možda ostvari. U proljeće promociju moje prve grafičke mape s 15 do 20 radova.
Bit će pravi happening, nadam se.
