Danas je hrpa lažne književne robe toliko narasla da ne znam postoji li metla koja će tu više ikad unijeti reda
Kada se osvrne iza sebe vidi trag od izdanih 19 knjiga, što romana, što priča, nešto eseja i putopisa i jedna zbirka pjesama. Riječ je o rođenoj Zagrepčanki, književnici Marini Šur Puhlovski, koja iako je u mirovini ne miruje i stvara, piše i čuva dvogodišnju unučicu. Malo smo iz svijeta poezije uskočili u svijet proze i s Marinom Šur Puhlovski koja je studirala komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prije više od 50 godina, poveli priču o prozi i o poeziji, njezinim danima odmora i slobodnog vremena i još o koje čemu drugom. Zavirite u ovaj osebujan svijet, djetinjstva na Brijuni, dočekivanja političara iz nesvrstanih zemalja, druženja s Titovim unucima, književnice Marine Šur Puhlovski. Nećete požaliti, vjerujte mi na riječ.
Gordana Igrec
Oko Vašeg rođenja postoji nesretna priča…
Rođena sam u Zagrebu 1948. dakle u onoj teškoj poslijeratnoj godini Rezolucije Informbiroa, kad se Tito posvađao sa Staljinom, pa je prekinuta robna razmjena Jugoslavije sa socijalističkim zemljama. Siromaštvo i politički progoni Staljinovih pristalica, to je bila atmosfera zemlje. Uz to mi je otac bio u zatvoru, ne kao staljinist, nego zbog primanja mita kao državni službenik, tj. kao član komisije za žito. Mito se svodilo na tanjur sira s vrhnjem, krišku kruha i dva štampla rakije. Time je komisiju počastio bivši očev susjed sa Savice, kojem su zaplijenili žito. I onda tužio komisiju zbog primanja mita. U to vrijeme, kad ste bili u zatvoru, natovarili bi vam još optužbi, pa su tako optužnicu za mito proširili na ekonomsku diverziju grada Zagreba, odnosno za malverzaciju s potrošačkim kartama u Ministarstvu privrede. Za mito bi dobio zatvorsku kaznu, a za ovo drugo vješala. Situacija je bila kritična. Obrane se prihvatila moja trudna mama, po zanimanju knjigovođa (završila je Trgovačku školu u Zagrebu) jer su je svi advokati odbili. Uspjela je dokazati da je otac nedužan, pa su ga, nakon devet mjeseci, pustili iz zatvora. Ja sam se u međuvremenu rodila, a majci su skoro svi okrenuli leđa, čak i najbliža rodbina, majka i sestra. Sama, tramvajem, došla je sa mnom kući iz rodilišta u Petrovoj bolnici. Otac je u zatvor ušao crnokos, a izašao sijed, i do kraja života prestrašen. Nakon toga se propio. Što bi rekli – nije mi se posrećilo.
Inače, otac je rođen u Velikog Gorici, a majka u Zagrebu, kao i njeni roditelji, kao i djelomice njihovi roditelji, pa sam po toj liniji Zagrepčanka od 1863. kad su mi se prabaka i pradjed oženili u crkvi sv. Marka, na Gornjem gradu. A otac je porijeklom iz Varaždina. Dakle, sve Zagorci, osim prabake po majčinoj liniji, i bake po očevoj, koje su obje došle iz Slovenije, sa sela, s namjerom da se u Zagrebu udaju. Sve te događaje, kao i mnoštvo drugih, opisala sam u romanu Nesanica, objavljenim u Profilu 2007. godine, neke i u romanu Zbogom djevojčice, objavljenom prošle godine u V.B.Z.-u.
Gdje živite?
Živim tamo gdje sam rođena, dakle, u Zagrebu. Prvih trideset godina stanovala sam u Kordunskoj ulici, odmah pokraj Kinoteke, pa je utoliko taj kvart sa svojim stanovnicima, odnosno susjedima, pa osnovnom školom u Krajiškoj ulici i gimnazijom na Roosveltovom trgu (danas Muzej Mimara), koju sam pohađala, poprište zbivanja mnogih mojih romana i priča. Pogotovo jer mi je majka rođena u istom kvartu, u Medulićevoj ulici, a njen otac u susjednoj, Kačićevoj. S trideset godina preselila sam se na Petretićev trg, gdje sam s prozora mogla vidjeti crkvu sv. Petra, u kojoj sam potajno krštena, jer otac za to krštenje nije smio znati. Šest godina kasnije odselila sam se par minuta dalje, u Bauerovu ulicu, gdje sam i danas. Zanimljivo je da je moja prabaka po majčinoj liniji, koja je, usput rečeno, kao mlada prodavala paprenjake na Dolcu, kad je došla iz Slovenije, stanovala kod tete u Vlaškoj ulici, u blizini mog sadašnjeg stana. Dakle, život mi se vrti oko dva zagrebačka kvarta – Črnomerec i Medvešćak.
Međutim, djetinjstvo nisam provela samo u Zagrebu. Mama se, dok me je nosila, u tvorničkoj menzi u Ministarstvu industrije, gdje je radila, hranila grahom sa žišcima, kao jedinim „mesom“, a vjerojatno zbog navedenih događaja s mužem, ostala je bez svog mlijeka. Svako jutro, u četiri sata, krenula bi po kravlje mlijeko u Dubravu. Osnovne namirnice kupovale su se na „potrošačke karte“, a za ostalo se trebalo snaći trampom. Rezultat: s dvije godine bila sam tako rahitična da nisam mogla hodati. Već sam dobro govorila – ali iz kolica. Tada je majka otišla raditi kao knjigovođa u hotel na more, prvo na Omišalj, potom na Rab. Dvije godine živjela sam na moru i rahitis je sasvim iščezao. To nije isto dijete koje sam vidio, rekao je majci liječnik koji mi je dijagnosticirao rahitis. A onda, u drugom razredu osnovne, majka je otišla raditi na Brijune, jasno, sa mnom, gdje sam živjela tri godine. I to preseljenje je cijela priča vezana uz oca – koji je trebao ići raditi na Brijune, kao direktor hotela, a umjesto sebe, poslao je majku, kao knjigovođu – koja se također može naći u mojim romanima, najiscrpnije u Nesanici. Živjela sam u hotelu „Neptun“, u prostranom apartmanu s terasom. Tita i razne javne osobe, ne samo iz politike, nego i iz kulture, poput Krleže, susretala sam po otoku, družila se s Titovom unukom i djecom generala i ambasadora, dočekivala cvijećem strane državnike, Nehrua, Nasera… Od trećeg razreda u školu sam svakodnevno išla u Fažanu, brodom “Zdenka“. Pomalo neobično djetinjstvo za prosječnu zagrebačku djevojčicu, kako je primijetila jedna prijateljica.
Što ste po zanimanju?
Po zanimanju sam profesor komparativne književnosti i filozofije. Diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Međutim, nakon završetka gimnazije nisam se odmah upisala ma Filozofski fakultet, nego na Prirodoslovno matematički. Na biologiju. Iako sam od djetinjstva pisala i opsesivno čitala, nije dolazilo u obzir studirati književnost. Za purgersku obitelj, slabog materijalnog stanja, kakva je bila moja, jer je otac, zbog bolesti (ciroza jetara), mlad otišao u penziju, pa je radila samo majka, nije dolazilo u obzir profesionalno se baviti bilo kakvom umjetnošću. Neka ti pisanje bude hobi, govorila mi je majka. Ali moraš imati zanimanje. U protivnom ću „završiti pod mostom“, jasno savskom, gdje završavaju umjetnici. tj. niškoristi. Dakle, mogu biti doktor, advokat, inženjer, znanstvenik, učitelj… Još u višim razredima osnovne odlučila sam se za biologiju, nadajući se da ću, kao Darwin, barem putovati po egzotičnim zemljama. Maštala sam kako ću ići u Amazonu. I tako sam upisala biologiju. Ali tamo mi je odmah postalo jasno da taj studij neću nikad završiti, jer svijet ne promatram kao biolog. Gledam pod mikroskop, i vidim samo boje i oblike, misli mi lutaju… Na predavanjima drijemam. Otpočela je teška borba s majkom da me pusti na književnost. Barem upiši hrvatsku književnost da možeš raditi u školi, gnjavila me je. Ne mogu studirati nešto čega nema, rekla sam. Komparativna i filozofija! Ili ništa. Najzad je morala popustiti… To je jedan od važnijih motiva u romanu Zbogom djevojčice…
Gdje radite?
Hvala bogu, nigdje. Niti sam ikad radila. Odnosno, radila sam kao honorarni novinar na Radio Zagrebu i u Vjesniku, ali kao stalni zaposlenik – nikad. Osim što sam odlučila studirati što želim, odlučila sam i da nikada neću raditi. Samo ću pisati. To je značilo da ću biti siromašna, kao i većina hrvatskih pisaca, čije sam biografije proučila, ali nije me bilo briga. Očito sam imala ogromno povjerenje u svoj talent i u život, jer drugih oslonaca nije bilo. A i hrabra sam, shvatila sam poslije. Dok si mlad ne znaš da si hrabar, to shvatiš poslije pred životnim iskušenjima, kad uvidiš da ti nitko ne može ništa, da nema toga što te može smesti. Sa svime se možeš izboriti. Čak i kad nemaš sreće, kao ja. Do tridesete sam se dosta mučila, pogotovo zbog katastrofalnog prvog, studentskog braka, u kojem sam uzdržavala bolesnog muža, kolegu za studija. To vrijeme sam opisala u nagrađenom romanu Divljakuša (V.B.Z. 2018). Onda sam se rastala i ponovo udala i suprug mi je omogućio da ne radim. Sjedi doma i piši, rekao mi je. Odlučila sam živjeti kao uzdržavana žena – na užas svoje mame. Nije bilo bajno, kako sam mislila da će biti, sustizale su me nevolja za nevoljom i onemogućavale mi pisanje, zbog kojeg se nisam zaposlila, ali nikad nisam požalila. Uspjela sam napisati svoje knjige, proživjeti život pišući, za radnim stolom – kako sam i željela. Danas sam u umjetničkoj penziji, mrvicu većoj od socijalne pomoći, ali i dalje mi je dobro. Nisam bila gladna, gola, bosa, nisam „završila pod mostom“, kako mi je prognozirala mama. Ti imaš veliku zaštitu, rekla mi je prijateljica astrolog, prije par godina. Valjda sam oduvijek znala da je imam, kad se nikad nisam uplašila života. Čiju zaštitu – tko bi znao? Najvažnija pitanja, tko smo, što smo, kuda idemo, bila su i ostala tajna.
Izdali ste 19 proznih djela, što romana, što priča, eseja, putopisa i jednu zbirku poezije. Koje teme ste varirali u svojim proznim djelima?
Nisam pisac tematskih knjiga. Život koji sam živjela, zajedno sa svojom okolinom, jedina je tema mojih knjiga, i ako jedna tema, recimo, ljubav, kao u istoimenom romanu (Ljubav, Ljevak, 2010.) naizgled prevladava – u njoj su uvijek i sve druge teme, kako je to i u životu. Ne živimo temu po temu, živimo sve teme istodobno. Sve su teme nerazdvojno povezane, odvajaju se samo u književnosti kiča, dakle, u književnosti laži, koja nije umjetnička književnost. Samo je zanat, kao što je to recimo, izrada cipela. Danas je književnost puna „šustera“, jer je postmodernizam učinio sve da pobrka pojmove. Širom je otvorio vrata „žanru“ da mogu ući svi koji su iole pismeni i u osnovi skribomani, pa se više ni ne zna što je umjetnost, a što nije. Povijest je tu obično napravila veliku čistku, ali danas je hrpa lažne književne robe toliko narasla da ne znam postoji li metla koja će tu više ikad unijeti reda…
Što je zahtjevnije pisati: prozu ili poeziju?
Sigurno je fizički zahtjevnije pisati prozu, nego poeziju. Pjesme možete pisati usput, kad vam padne napamet, dosta vam je olovka i notes, danas može i mobitel, ako se, primjerice, nađete na ulici, zapišete je i stavite u džep, što je s pripovijetkom, a pogotovo s romanom, nemoguće. A i naknadni rad na pjesmi je manje zahtjevan nego rad na prozi. Pjesnik cvrkuće kao ptica na grani, a prozaist kopa u rudniku, može i dijamanata, ali je to ipak rudnik. Cjeloživotno sjedenje za stolom, raubanje koštanog sustava. Osobito leđa. Naročito je bilo naporno dok se nisu pojavili kompjuteri, nego se pisalo na šrajbmašini. Ja sam se znala grbiti i po dvanaest sati dnevno. Da nisu „došli“ kompjuteri mislim da ne bih uspjela napisati toliko knjiga, jer ne bih imala snage toliko ih ispravljati. Recimo, roman Trojanska kobila (Mladost, 1991. ), ja i moj muž smo prepisali osam puta. On je uskočio jer ja više nisam mogla, a perfekcionist sam. Kao i sve Djevice. Dok ne istrijebim svaku grešku koju vidim – nemam mira. I uvijek hoću imati čistu stranicu, a ne svu iškrabanu. Što se tiče umjetničke zahtjevnosti ne bih uspoređivala u korist ovog ili onog. Umjetnosti dajete sve ili ništa, dakle, oboje je jednako zahtjevno.
Imate li kakve nagrade za svoj književni rad?
Koliko sam toga napisala – jako malo, zapravo. Uvijek sam živjela izvan klanova, nikad se nisam družila iz koristoljublja, a i zbog raznih okolnosti kasno sam počela objavljivati – tek u srednjim godinama. Imala sam devet napisanih knjiga prije nego sam objavila prvu. A pisci djeluju generacijski. Ja sam se od svoje generacije odvojila odmah, jer nisam pristala uz postmodernistički kaos, i ostala sasvim usamljena. Osim toga, kao netko tko je samo pisac, a uz to i žena, dakle, niti radi na fakultetu, niti u novinama, niti na televiziji, niti bilo gdje, da bi mogao biti uzvratno koristan, a niti je više mlad, tj. mlada, da bi privlačila na drugi način – nikog nisam zanimala. Tek 2015, dobila sam nagradu Zvane Črnja, za eseje Književnost me iznevjerila, od kojih sam prvi napisala četrdeset godina ranije, i jedva za njih našla izdavača ( Alfa). A 2018. dakle, sa sedamdeset godina, dobila sam nagradu V.B.Z.-a za roman Divljakuša, kao anonimni autor. Tada sam uopće postala i šire poznata. Čim vide moje ime – ništa od nagrade. Ulazila sam u neke uže i šire izbore za nagrade, dobila sam ih nekoliko za kratke priče. To je za pola stoljeća rada – sve.
Što je za Vas poezija, a što proza? I zašto ste prestali pisati poeziju i kada ste prestali?
Poezija i proza su za mene dva književna roda, s različitim književnim zahtjevima, iako oboje „rade“ na istome: tragaju za istinom života. U pjesnicima žive prozaici, u prozaicima pjesnici, granice nisu oštre iznutra, a sve češće ni izvana. Moderna je poezija, primjerice, postala u velikoj mjeri prozna, motivski i tematski. Također je puno i poetske proze. Poezija i proza nisu dvije vrste osjećajnosti i spoznaje, nego dvije vrste izražavanja osjećajnosti i spoznaje.
Poeziju sam počela pisati s osam godina, a prestala s osamnaest, po malo prema onoj Goetheovoj: „Tko nema što za reći, neka piše poeziju“. Nisam sigurna da se nije šalio. Geniji su vijek pomalo vražji.
Negdje s pedesetak godina primijetila sam da su mi pojedini prozni zapisi zapravo pjesme, pa sam sastavila zbirku Zatočeno znanje. Poslala sam je pokojnom Slavku Mihaliću, kojeg je toliko oduševila da ju je cijelu objavio u Forumu , gdje je tada bio glavni urednik. U Forumu mi je i objavio i prvi roman Ništarija , 1992. (Stajergraf, 1999.) 2019. u jednom neočekivanom poetskom trenutku, iliti inspiraciji napisala sam cijelu zbirku pjesama, Neponovljiva, koju još nisam ponudila izdavačima.
Imate li uzor u svojem stvaralaštvu?
Kao studentica govorila sam da „nikada neću ništa objaviti dok ne budem pisala kao Thomas Mann“. Jako nadobudno i nemoguće, ali smisao je bio drugi. Tragala sam za pitanjem što je to veliko kod velikih pisaca, po čemu su oni ostali u književnosti, a bezbrojni drugi nisu. I onda sam shvatila: oni su istinu tražili u sebi, a ne u drugima, iz njih je govorila njihova, a ne posuđena osobnost. U modernoj književnosti, dakle onoj prije post-moderne, pisci su morali stvarati vlastiti jezik da bi se spasili od masovne zaglušenosti, ali i najkompliciranije prosedee držala je samo ta njihova unutarnja istina, njihova sposobnost da do nje dođu. Slijeđenje uzora, a imala sam ih mnoge u mladosti, nije vodilo nikuda. Samo je zarobljavalo. A s pronalaskom vlastitog glasa došla je nevjerojatna sloboda, dakle, i sloboda od svih uzora, osim u tehničkim sitnicama, jer je istina sloboda.
Odakle crpite inspiraciju?
Na ovo pitanje mogu dati kratki odgovor: iz vlastitog života. Bio je dovoljno zahtjevan da se pokazao književno neiscrpan.
Koje pisce najviše volite čitati i koja djela?
Sve pisce kod kojih osjetim osobnost, vlastiti glas, sposobnost za istinu…. Na žalost, danas ih je teško naći kao iglu u plastu sijena…
Ima li tiskana knjiga budućnost?
To će pokazati budućnost. Ja i dalje volim imati knjigu u rukama. Ne volim čitati s ekrana.
Što nam novoga spremate za bližu budućnost?
Od 2019., s prekidima, radim na novom romanu Virus. potres, brak, za koji sam dobila stipendiju KIC-a, koja je također bila anonimna. Ispao je duži nego što sam mislila da će biti, pa nemam pojma kad ću ga završiti. Ali imam za objaviti spomenutu zbirku pjesama, novu zbirku priča i veliki dnevnik Govoriti u pustinji, koji sam pisala od 30 do 43. godine, dok još nisam objavila ni jednu knjigu. U SAD mi izlazi prijevod mog prvog (objavljenog, ne i napisanog) romana Trojanska kobila, nadam se do kraja ove godine. Izdavačica (Perlina press, iz Bostona) dobila je za nju potporu Ministarstva kulture. Tako će to biti moja druga prevedena knjiga. Prva, Divljakuša, objavljena je u Londonu.
Koje knjige biste sa sobom ponijeli na pusti otok?
Neke od knjiga – a ima ih oko 600 – indijskog mudraca i mistika Oshe. Kad ostaneš sam samcat, na pustom otoku, najbolje što možeš učiniti za sebe (osim održanja života) jest prosvijetliti se (a što možeš samo dok si živ), dakle, riješiti se svih vezanosti, svih želja i nada, koje prenosiš u idući život. A što su žudnje zbog kojih ponovo i dolaziš na ovaj svijet, dakle, reinkarniraš se, kako priča Osho, zajedno s Budom, a meni se čini uvjerljivo. Ionako ništa ne znamo, pa biramo ono što intuitivno osjećamo kao istinu. Rođena sam u partizanskoj obitelji, pa nisam religiozno odgojena, međutim, još od mladosti krenula sam u smjeru specifične religioznosti bez relije, kako pokazuje i moj prvi roman Ništarija, gdje u jednom odlomku opisujem slučaj slučajnog prosvjetljenja doslovno istim riječima kao i Osho u jednoj svojoj knjizi. A za njega u tom času nisam ni čula. Zanimljivo je da mi je Oshu u kuću donijela kćer, koja nikad nije bila zainteresirana za književnost, ali jest za samorazvoj, za druge putove spoznaje. Mene je književni talent usmjerio prema književnosti i filozofiji (od koje sam očekivala konačne odgovore), da bih kasnije shvatila da mi je ovaj zapravo bio prepreka za ono što sam stvarno htjela. Nisam pisala, niti pišem, da bih zabavljala ljude, iako je element zabave ugrađen u književnost, nego zbog traženja odgovora, da bih onda prekasno shvatila kako je put koji sam izabrala bio pogrešan. O tome sam pisala u eseju Književnost me iznevjerila, u istoimenoj knjizi.
Jedna od velikih zabluda s kojima živimo (i kojih bi se mogla riješiti na pustom otoku) jest teza da čovjek sveden na subjektivnost nije ništa (kako piše Simone de Bovuar u Drugom spolu), da nikakva superiornost čovjeku nije dana, dakle, da je nešto samo djelo koje stvori. A nije, dapače, obrnuto je. S tom temom se bori i moj roman Ništarija, u osnovi filozofski roman. Naslov je izveden iz te tobožnje ništetnosti subjektivnosti. Njegov glavni junak nije ništarija u smislu kriminalca ili zlotvora, nego u smislu da ne smatra da je išta dužan dati svijetu. Jako nezgodna teza za naše prilike, koja je odmah izazvala otpor među ambicioznim ljudima, pa nikad nije ni shvaćeno da se radi o filozofskom romanu, s kojim se može polemizirati. Očito sam s tom tezom ugrožavala ambiciozne, koji misle da s onim što za sobom ostavljaju stječu besmrtnost. Dakle, nisu oni besmrtni – još uvijek se ne mogu načuditi kako su se lako odrekli besmrtnosti zbog nečeg evidentno potrošnog i prolaznog, budući da sve stvoreno nestaje…. Samo se mi vraćamo. Ali gle, Slavko Mihalić odlično ga je shvatio!
I moj drugi roman (a koji je objavljen kao moja prva knjiga), Trojanska kobila, povijesni roman, kojeg sam, zbog specifičnog prosedea, odnosno metaforičnosti i kao cjeline, i u segmentima, uspjela svesti na samo sto kartica, ostao je neshvaćen, dapače, s meritornog mjesta, čula sam da sam „loše startala“. A zamislite, završava rečenicom koja kao da priziva naš sadašnji trenutak, kad smo pod opsadom virusa… Ovaj se, dapače, direktno spominje. A roman je napisan prije više od trideset godina. Tako je to kad se ne uklapate u priznate književne tokove, kad mislite svojom, a ne tuđom glavom.
S trećim romanom Nesanica, otvorila sam ciklus romana s junakinjom Sofijom Kralj, kojih sam dosad objavila pet (Nesanica, Ljubav, Igrač, Divljakuša, Zbogom djevojčice), a upravo pišem i šesti. S tim romanima izgradila sam cijeli jedan svijet vezan za grad Zagreb i njegove stanovnike, što je također ostalo previđeno, a nije baš svakodnevna književna pojava.
Nesanica, najbolji roman koji sam napisala, jasno, po mom mišljenju, pročula se u užem književnom krugu, ali kritika ga je pretežno ignorirala i ostao je šire nepročitan. Tako je to išlo s mojim knjigama sve do prije par godina kad sam susrela pisca i urednika Dragu Glamuzinu, koji je konačno shvatio što radim, pa više nisam morala razbijati glavu gdje ću uopće objaviti iduću knjigu. A knjige našle su čitatelje. Već sam pomišljala da će se to eventualno dogoditi tek poslije moje smrt.
Vaša životna maksima?
Ona ista kao na hramu u Delfima: Upoznaj samoga sebe.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Do covida, s prijateljicama, književnicama, čitam, gledam filmove, drame, dokumentarce i turske dramske serije. Uskoro će mi unučica biti malo veća (tek su joj dvije godine), pa se nadam to vrijeme više provoditi s njom…
BIBLIOGRAFIJA MARINE ŠUR PUHLOVSKI:
Trojanska kobila, roman, „Mladost“, Zagreb, 1991. Drugo izdanje, „Stajergraf“, 2006.
Zec na tavanu, zbirka priča, Meandar, Zagreb, 1996.
Tajni život, kratke priče/proze, Area, Zagreb, 1998.
Zatočeno znanje, pjesme u prozi, Stajergraf, Zagreb, 1999.
Ništarija, roman, Stajergraf, Zagreb, 1999.
Pripovijest o bivšoj pjevačici, bivšem sucu banskog stola, bivšem upravitelju kaznenog logora i bivšoj logorašici, pripovijesti, Area, Zagreb, 2000.
Ispod stola, kratke priče, AGM, Zagreb, 2001.
Zapisi s koljena, putopisna proza, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.
Orada, kratke priče, POP&POP, Zagreb, 2002.
Izvandnevni zapisi, proza, DHK, Zagreb, 2003.
Antipojmovnik, mini-eseji, Stajergraf, Zagreb, 2005.
Nesanica, roman, Profil, Zagreb, 2007.
Novi zapisi s koljena, putopisna proza, SysPrint, Zagreb, 2008.
Dnevnik izdržljivosti, dnevnička proza, Stajergraf, Zagreb, 2009.
Ljubav, roman, Ljevak, Zagreb, 2010.
Smisao tradicije, esej, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, BiH, 2012.
Književnost me iznevjerila, eseji, „Alfa“, 2015.
Igrač, roman, V.B.Z. 2017
Divjakuša, roman, V.B.Z., 2018.
Treći život druge violine, zbirka priča, V.B.Z.,2019.
Zdivena, makedonski prijevod Divljakuše, Makedonika litera, Skoplje, 2019.
Wild woman, engleski prijevod Divljakuše, Istrosbooks, London
Zbogom, djevojčice, roman, V.B.Z. 2020.
