MALI ŽENSKO-MUŠKI RAZGOVORI S JURICOM PAVIČIĆEM

MALI ŽENSKO-MUŠKI RAZGOVORI S DOBITNKOM PRESTIŽNIH NAGRADA ZA NAJBOLJI ROMAN „CRVENA VODA“ U FRANCUSKOJ, POZNATIM NOVINAROM, KOLUMNISTOM, FILMSKIM KRITIČAROM I KNJIŽEVNIKOM IZ SPLITA, JURICOM PAVIČIĆEM

Imam četiri stvari koje su mi važnije od rada i karijere

S poznatim novinarom Jutarnjeg lista i kolumnistom te književnikom i filmskim kritičarom koji je nedugo dobio za svoj roman „Crvena voda“ tri nagrade od koje su dvije prestižne:  LE POINTOVA I GRAND PRIX DE LA LITERATURE POLICIERE u Francuskoj, vodili smo razgovor za Akademiju Art u vrijeme dok su dojmovi  još svježi, iako je Jurica Pavičić dobitnik i nagrada za najbolji roman Fric i Ksaver Šandor Gjalski kod nas i prepoznat kao autor čije su knjige bile podatan materijal za filmske scenarije poput romana „Ovce od gipsa“ za film redatelja Vinka Brešana „Svjedoci“. Što da vam kažemo o romanu „Crvena voda“ osim ako vas zanima kako smo živjeli proteklih 30 godina zajedno sa glavnim junacima romana, uputite se u knjižaru po knjigu ili je posudite u Gradskoj knjižnici. Nećete požaliti, jer smo dobili „suvremenu inačicu Marcela Prousta koji je u potrazi za izgubljenim vremenom“, glavom i bradom – „tip“ kojeg čitamo u Vijestima iz Liliputa u Jutarnjem listu. Za nepovjerovati. Zato, kuražno naprijed, jer se s Juricom Pavičićem doista vode razgovori ugodni. Bilo da je riječ o njegovim romanima, bilo u medijskim intervjuima ili u živo.

Gordana Igrec

Kako ste reagirali kada ste saznali da ste dobitnik prestižnih književnih nagrada za roman „Crvena voda“ u Francuskoj?

Pa, nitko vjerojatno neće biti iznenađen ako kažem da mi je bilo jako drago. Francuski prijevod moje knjige nije moj prvi prijevod: prevođen sam u Italiji, Makedoniji, na njemačkom imam pet knjiga. Ali, sad se prvi put dogodilo da je jedna moja knjiga doživjela baš veliki srednjestrujaški uspjeh u jednoj velikoj kulturi. Posebno mi je bilo drago što je doživjela jak medijski odjek: bila je posvuda u velikim novinama poput Liberation, Le Monde, Telerama, Le point…

Zašto ste se baš odlučili za krimić?

Zapravo, odgovor bi bio da – nisam. Moje dosadašnje knjige u pravilu jesu koketirale s različitim žanrovima, najviše trilerom. Nerijetko sam koristio žanrovske strategija poput mehanizma štoperice, trilerske prijetnje… ali, nikad zapravo nisam pisao čisti detekcijski krimić u smislu da imam zločin na početku, zagonetku, detektiva i odgonetku. Rijetko sam u mojim knjigama imao uopće policiju. U „Crvenoj vodi“ postoji nešto više elemenata toga, postoji misterij, postoje odgonetka i istražitelj, tako da taj roman ima više elemenata krimića od mojih drugih. Krimiće inače volim kao čitatelj, jer su oni današnji oblik socijalnih romana 19. stoljeća.

Što je to što je u francuskoj kulturi zamijetilo i oduševilo krimić iz jedne male zemlje? Ili, što su oni u tom krimiću prepoznali kao vrijedno?

Ono što se pojavljuje kao provodna nit kritike je to da je „Crvena voda“ kronika trideset godina jedne zemlje i kulture: istočnog Jadrana od – kako to obično velim – od komunizma do turizma via rat. U jednoj od kritika naišao sam na rečenicu koja mi se najviše svidjela kao opis knjige: glavni junak Crvene vode je vrijeme.

Vi često varirate teme „tranzicije i postsocijalizma“ i u svojim romanima i u kolumnama u Jutarnjem listu. Zapravo Vi ste kroničar Dalmacije, a potom i cijele Hrvatske. U kakvom mi to društvu zapravo živimo?

Uf, preveliko pitanje. To je svakako društvo nedovršene modernizacije, društvo koje svakih pedeset godina počinje iznova i ono što je prethodno gradilo pomete u smeće. Živimo u društvu kojem su se neke iluzije izjalovile.

Ako se ne varam Vi ste bili branitelj tijekom ovog posljednjeg rata na ovim prostorima. Zašto nismo uspjeli izgraditi pravednije društvo?

Ja sam odradio moju obvezu. Odazvao sam se mobilizacijskom pozivu, kao što plaćam i porez. To je dug prema organiziranoj, solidarnoj zajednici. I ništa više od toga. Mislim da čovjek koji je bio u ratu nema prava iz toga izvlačiti ikakvu poziciju moralne superiornosti, odnosno ima onoliko koliko i građanin koji plaća porez ili odvaja otpad. To je nešto što je dužnost prema drugima.

Slažete li se sa stihovima vaše splitske grupe TBF „Smak svita“ i općenito s porukama njihovih pjesama? Volite ih, naime, slušati?

Naravno da volim TBF. Najdraže su mi njihove pjesme „Kad grad spava“ i „Moja mater te traži“. Po „Materi“ bih volio napisati scenarij, a „Grad spava“ je najbolji urbani opis spleena  Splita. Fale mi njihovi albumi, dugo nisu.

Kakav je Split unatrag 30 godina? Kako se u njemu živi?

U 30 godina ja sam proživio tri Splita, a da se nisam makao s mjesta. Prvi od njih je bio socijalistički industrijski Split, grad trliša i dimnjaka, zagađen ali zaposlen i proizvoidan – Split je tada bio sjeverna Engleska, Sheffield, Leeds. Drugi je Split 90-ih, mračna kloaka heroina, nacionalizm i nasilja. I treći je ovaj sadašnji, Ibiza za hipstere, ili – kako je rekao jedan moj beogradaski prijatelj – „Babilon Barcelona“. Ovaj sadašnji je bremenit problemima – visi o niti monokulture turizma, centar mu umire, skup je, ne hendla ljudsku masu koju privlači… Ali, iskreno – bi li se vratio u 90-e ili 80-e. Ne!

A kakva je Dalmacija?

Dalmacija nije jedna. Postoji Zagora, postoje gradovi u Zagori sa „slavonskom“ depopulacijom, postoji preizgrađeni i uništeni pojas obale, postoje veliki otoci s razvijenim turizmom i mali koje je taj val zaobišao. Nema tu generalizacija, svaka je priča tu drukčija.

Što najviše volite čitati?

Ono što i sam nastojim pisati: pametnu, ljudski produbljenu i mračnu prozu sa žanrovskim mehanizmima: le Carrea, Grahama Greenea, Patriciju Highsmith, Gillian Flynn, Leonarda Sciasciju… također i meštre kratke priče: Carvera, Flannery O’Connor, Alice Munro, Salingera. Volim anglosaksonske gospođe: Munro, Elisabeth Strout, Margaret Attwood.

Što je s medijima? Jesu li se standardi srozali?

Mediji su upali u nevolju zato jer više ne žive od novca svojih čitatelja. Internet, web i novi medijski pejzaž stvorili su medijsku ekonomiju u kojoj novine ne prodaju više novine čitatelju, nego prodaju čitatelje oglašivaču. Kad je neki medij besplatan, to samo znači da novac dolazi od nekuda – od oglašivača ili vlade, a to znači da taj netko na medije imaju utjecaj. Zato bi čitatelji trebali shvatiti da je besplatno novinarstvo izravno protiv njihovih građanskih interesa.

Da ne zaboravim, koliko dugo ste pisali „Crvenu vodu“?

Oko dvije godine. Za razliku od nekih drugih moijih knjiga, kod ove sam dosta vremena izgubio na početku da nađem strukturu, da složim – ako se to može reći – scenoslijed.

Kako pišete? Moraju li biti neki posebni uvjeti? Ili…

Pišem kod kuće, za stolom. Volim veliki ekran i veliku tipkovnicu. Trebam tišinu. Knjige obično pišem u drugom dijelu jutra i iza pet popodne. Nikad ne radim noću i navečer, kao ni iza ručka.

Kakav svijet biste željeli ostaviti svojoj djeci?

Za početak, bilo bi dobro da ga ne spržimo. I da ne sravnimo institucije u kojima smo sami uživali – recimo, dostupno školstvo, zdravstvo i stanovanje.

Što nam novoga pripremate u bližoj budućnosti?

Sad pišem jedan baš pravi „policier“, čisti policijski krimić, i jako splitski po mjestu radnje. Nakon tri knjige, opet se vraćam ful u Split temom. Vjerujem da ću biti gotobv početkom ’23.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Planinarenje je broj jedan. Imam brod, volim ploviti. Kuham. Navijač sam, član i pretplatnik NK Hajduk. To su četiri najvažnije stvari u mom životu, mimo obitelji. Važnije od rada i karijere.

Biste li mogli bez „najluđeg grada na svitu“?

Pretpostavljam da bih. Ali, odabrao sam Split, a što idem stariji mi je ta odluka sve draža. Ne volim velike gradove.