Oteto im je pravo rada, kreativnosti, interpretacije. Podivljali profit dozvoljava rad samo rigidnom činovništvu, na čelu s političarima čije izjave i ponašanja izazivaju gnušanje, ali više ni ne izazivaju zaprepaštenje. Umjetnici, interpretatori, kompozitori, ali i drugi kreativci nasilno su onemogućeni u djelovanju. A znamo, umjetnici uvijek, u najmanju ruku propituju, ali i mijenjaju svijet.
Eugen Borkovsky
Glazba je zvonka radost! Ova često ponavljana fraza dodiruje samu bit medija kontroliranog, u vremenu i prostoru, režiranog niza tonova, rezultate skladateljeva rada. Univerzalnost postojanja muzike i izrazita socijalnost njezine biti potvrđene su u svim poznatim društvima od prapovijesti. Ritam, ali i ton pripadaju naturalnim, osnovnim formama ljudske ekspresije. Posebnost glazbene umjetnosti jest da se odvija u vremenu. Potrebno je vrijeme da se niz zvukova pretvori i percipira kao melodija. Za razliku od npr. slikarstva, gdje se percepcija može odigrati u trenutku opažanja. Također, glazbenici su bučni. Njih se čuje i kad vježbaju i kad nastupaju. Likovnjaci, posebno slikari ili književnici su tihi. Oni bivaju zapaženi tek na izložbama ili kad njihove radove nađemo u nekom prostoru. Kao i književna djela, moramo ih zamijetiti i/ili čitati jer ne skreću zvukom/bukom pažnju na sebe.
Slavica Isovska predstavlja najnoviju seriju fotografskih radova. Iako je nekoliko godina radila na ovom projektu, odlučuje se na prezentaciju u ovom trenutku. Projekt možemo doživjeti i kao work in progress jer, shodno temi, niz se može nastaviti. Tema su muzičari, glazbenici u akciji. Ova prezentacija predstavlja recentni trenutak, zapravo svježi prikaz umjetnika s područja glazbe. U ovo vrijeme zabrana, kršenja slobode pojedinaca, ni glazbenici ne mogu djelovati na koncertima, javnim nastupima. Oteto im je pravo rada, kreativnosti, interpretacije. Podivljali profit dozvoljava rad samo rigidnom činovništvu, na čelu s političarima čije izjave i ponašanja izazivaju gnušanje, ali više ni ne izazivaju zaprepaštenje. Umjetnici, interpretatori, kompozitori, ali i drugi kreativci nasilno su onemogućeni u djelovanju. A znamo, umjetnici uvijek, u najmanju ruku propituju, ali i mijenjaju svijet.
Svjedočimo: kreativci se ne daju omesti, zabraniti. Ako ne mogu nastupati javno, svoju preokupaciju, ljubav, opredjeljenje, ovdje – određenost zvukom, ispoljavaju na najrazličitije načine. Ovaj projekt im daje podršku, hrabri ih na kreativnost. Slavica Isovska ih mami na lokacije koje (još!) nisu zabranjene. Ovdje im dozvoljava uživljavanje u njihovo stvaralaštvo.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
subota / sabato, 20. XI. 2021, u 18.00 h
Slavica Isovska
OZVUČENI PROSTORI
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura:
subota / sabato, 20. XI. 2021, u 18.00 h
Gradska lođa / La loggia della città –
Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana
Umjetnica ne predstavlja zvuk. Ona predstavlja one koji proizvode zvuk i koji, očito, duboko doživljavaju oblikovanje tonalitetnih sklopova. Fotografkinja predstavlja izvođače melodija u širokom rasponu. Od interpreta na klasičnim instrumentima, do rokera zastupljenih uz bubnjeve ili s električnom gitarom u rukama. Ona glazbenike, u dogovoru s njima, vabi u eksterijere i, u neuobičjenom prostoru koji nije pozornica, koncertna dvorana, teatar ili neki klub, postavlja u raznolike pozicije.
Uz glazbenike, ovdje vidimo i okruženja. Osim prirodnih, često atraktivnih lokacija, u kadrovima zapažamo i zapuštene ambijente post civilizacijskog doba. To su napuštene tvorničke hale, zarasle terase i napuštene, nekorištene tračnice željezničke pruge. Ovim postupcima predstavljeno je vrijeme kasnog kapitalizma u već uočenoj fazi samourušavanja društvenog sistema izazvanog pohlepom, profiterstvom.
Ove fotografije kao da su nastale u atmosferi snimanja video-spotova. U njima nalazimo umjetnike zvuka u ambijentima koji nisu standardni. Autorica nagovara aktere na improviziranje javnog nastupa. Pred nama se pokazuju likovi u pozicijama, akcijama, obliku djelatnosti na načine koji su karakteristični za svakog od njih. Svi oni barataju glazbenim instrumentima ili glasom. Tako nekog od njih posjeda na zemlju, neke odvodi u neobuzdanu prirodu. Ponekad su okruženje urbanizirane zapuštene lokacije, a pokatkad su to, za određenog glazbenika, emocionalno značajni prostori. Na licima i u izrazima usredotočenosti raspoznajemo sklonost kreatora zvuka svom pozivu. Jer, umjetnost, kreativnost, oblikovanje oblika ili zvuka nije posao. To je poziv.
Slavica uspijeva kadrirati i fotografski zabilježiti scene u kojima aktere „samo što ne čujemo“. To postiže suradnjom sa svakim ponaosob. No, ovdje se ponekad događaju i iskliznuća iz konvencija, pa imamo čak i obnaženog svirača. Instrument mu prekriva dijelove tijela koje (malo)građanski stav o svijetu ne podnosi.
Ovaj projekt možemo doživjeti kao osvježenje, ponudu vedre djelatnosti jer, iako glazba može izazvati i sentimentalne, tužne i/ili patetične odjeke u našoj svijesti, uvijek uz raspršeni zvuk i ideju muziciranja imamo predumišljaj radosti. Ovdje si dozvoljavamo i neke humorne opaske temeljem zapaženog na radovima. Nekim akterima bi mogli pripisati melodiju na koju nas asocira fotografska bilješka. Tako bi Amandu mogli ozvučiti kao interpretatora pjesme koja se zove „Zemlja nek se trese“, a Bobo bi mogao interpretirati melodiju „Nije život jedna žena“. Dado Topić kao da interpretira „Prljavo ogledalo“, Dejan melodiju: „Na malenom brijegu“, dok bi se Dejvid mogao obraćati publici sa „Stari prijatelji“. Okruženje nudi ideju da Denis pjeva: „Ostao sam samo s jednom cigaretom“, dok Diana izvodi „Šumicu“. Enzo je nešto aktivniji uz pjesmu „Hop cup, poskočit ću“. Erika kao da nalazimo u interpretaciji hita “Kud plovi ovaj brod“. Erle nam može poručivati „Samo sklopi okice“, a Goran kao da pjeva „Pogledom me skini“. Za Haču se moramo odlučiti čujemo li „Vu pšenici“ ili „Dome moj“. Helena (za)sigurno izvodi pjesmu „Vozi me vlak v daljave“, a Iso „Na terasi“. Kristijana možemo doživjeti kao uvjerljivog Cavaradossija koji se obraća Floriji Tosci. Matic kao da protestira „Gdje to piše“, a ozbiljni Patrik nam kaže „Otišla si bez pozdrava“. Sličnu temu, ali s drugim naslovom, kao da odrađuje Peđa: „Snovi od papira“. Mnogo je ozbiljniji Samuel koji kao da izvodi: „Upucat ću tog kretena“. Samuela nalazimo i kao guslača na krovu koji izvodi ariju „Da sam ja bogataš“. Ostaju nam još dvije improvizacije doživljaja ove serije odličnih fotografija. Tu je Tomi koji, na stepenicama kao da interpretira „Skalinadu“. Ostao je naš Vlado koji kao da se pita: „Ima li nade za nas“. Ove asocijacije svakako spadaju u humorni pristup doživljaju portretiranih u situacijama koje nalazimo na ovim radovima.
Ovaj izložbeni niz predstavlja veliki broj glavnih likova. Svima je posvećena izuzetna pažnja. Očito je da motivi, svi glavni likovi ovog projekta, nisu na oficijalnom stageu. No, vještina komunikacije i kadriranje autorice prenose nam uvjerljive portrete. Znamo da svako bavljenje aktivnostima koje su kreativne, od likovnjaka, glumaca, plesača pa do muzičara, nosi sa sobom oznaku drugačijosti. Dok fizičari i ekonomisti svoja dostignuća dokazuju brojevima, statistikama, kreativni ljudi najčešće većinu života provode u neizvjesnosti dosega uspjeha, prodornosti i prijemčljivosti svoga rada. U ovim vremenima posebno je teško kreativcima koji nude osobne iskaze, u ovom slučaju, od komponiranja, pa do interpretacije.
Prepoznajemo osobe koje znamo iz medija ili čak osobno. Svi oni pristaju na bilježenje njihovih djelatnosti kojima su posvećeni ili su te aktivnosti vrhunci njihovih kreativnih nastojanja. Mi pozdravljamo ovaj projekt jer nam svjedoči kako se kreativnost zaista mora voljeti i kako se sve podređuje mnogim, pa i ovakvim uvjetima. Ovdje je autorica uspjela iskazati i svoj talent, ali i predstaviti grupu ljudi koji su iskreno kreativni iskazujući to kroz zvuk i stav.
Raznorodni iskazi zvuka, njihovi izvodioci, zabilježeni su pažljivim kadriranjem, oduzimanjem kolora koji bi mogao zavesti promatrača, do zgušnjavanja zabilježenih aktivnosti unutar uvjerljivih kadrova koji prevazilaze dokument. Pred nama je atraktivan projekt koji ostavlja tragove, svjedočanstva vremena. Slavica Isovska ostvaruje fotografsku, artističku gestu poštovanja kreativnosti drugog medija.
Slavica Isovska rođena je 12. VI. 1980. godine u Kopru. Nakon srednje škole upisuje Višu strukovnu školu u Sežani (SLO), smjer fotografija, gdje je diplomirala reportažnu fotografiju (serija: “Iza urbanog horizonta” -projekt o Romima, nastao na lokaciji Šutka, Makedonija, gdje je nekoliko mjeseci živjela s Romima). Njeni su radovi predstavljeni na više od 60 skupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu te na 18 samostalnih izložbi. Njeni radovi više puta su nagrađivani (I. nagrada u kategoriji Akt, Rovinj Photodays 2014; I. nagrada u kategoriji Arhitektura, Rovinj Photodays 2014; III. nagrada u kategoriji Pejzaž, Rovinj Photodays 2014; FIAP RM – 9. međunarodni fotografski salon Lumen, Škofja Loka 2017; III. nagrada – Foto ExTempore Novigrad 2017; I. nagrada za seriju fotografija – Foto Extempore Novigrad 2018; PSA Brončana medalja, 39.Zagrebački salon 2020; 2 Posebno priznanje, 16 – Julia Margaret Cameron Award 2021, itd …). Zanima ju dokumentarna i reportažna fotografija, te konceptualna fotografija. Uz analognu i digitalnu fotografiju bavi se i alternativnim postupcima u fotografiji, (fotogram, cijanotipija i dr.). Bavi se edukacijom kroz tečajeve fotografije, fotografske radionice, foto izlete i sl. Živi i radi u Istri.
