Socijalna država! A glad?
Rođen u uglednoj splitskoj obitelji Silobrčić koja je dala i Pravednika među narodima, akademik prof.dr.sc. Vlatko Silobrčić niti u mirovini ne miruje. Radi sve s mjerom i decentno, ali kritički promišlja našu stvarnost. No, njegova kritička promišljanja su konstruktivne naravi u kojima nema mjesta niti truna destrukciji ili agresiji. Blage ćudi, dsikretan i samozatajan u središtu Zagreba krati svoje umirovljeničke dane uz dobru knjigu i pokoju čašu dobrog vina ili piva u ugodnom društvu svojih vršnjaka i istomišljenika. U žensko-muškim razgovorima s akademikom Silobrčićem protresli smo našu svakodnevnicu „uzduž i poprijeko, ma bilo to kome drago ili – ne“. U ove blagdanske dane kada se suočavamo sa svojom prolaznošću na Zemlji bilo bi dobro sa zdravom znatiželjom proviriti u svijet akademika Silobrčića i doznati ne samo o njemu neke pojedinosti već i otkriti o nama samimam neke „tajne koje stavljamo pod tepih“. Pođite po čašu kuhanog vina i slobodno krenite na ovo putovanje… Ta, pođite. Još ste tu? Vratite se sa šalicom kuhanog vina i započnite…
Gordana Igrec
Rođeni? Školovali gdje? Sve ostalo je povijest, zar ne?
Rođen sam u Splitu 1935. godine. Osnovnu sam školu završio u Biogradu n/m, Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, i Medicinski fakultet u Zagrebu (1959.). Disertaciju sam obranio na Medicinskome fakultetu u Zagrebu (1963.). Postdoktorsko usavršavanje (1963.-1966.) završio sam u Texas Medical Center (Baylor University College of Medicine i M.D. Anderson Hospital and Tumor Institute); Houston, Texas. SAD. Nakon toga sam još dva puta po godinu dana bio „Visiting Fellow“ u Massachuseetts General Hospital, Boston, SAD.
Dio karijere radio sam u „Institutu Ruđer Bošković (od 1960. do 1969.). Zatim sam prešao u Imunološki zavod, Zagreb. Karijeru sam završio kao glavni direktor Imunološkog zavoda d.d. U mirovini sam od 1998. U karijeri sam napredovao od znanstvenog asistenta do znanstvenog savjetnika, od naslovnog docenta (Prirodoslovni falutet, Zagreb) do naslovnog profesora (Medicinski fakultet, Zagreb). Sve potankosti moga životopisa mogu se naći na mrežnoj stranici Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti (redoviti član od 1991.) www.hazu.hr (osobne stranice akademika).
Čime se bavite u mirovini?
Svakodnevno čitam seriju portala. Nastojim pratiti sve što se događa u društvu, posebno u znanosti i visokome obrazovanju. Napisao sam četiri digitalne knjige koje redovito dopunjam – www.rifin.com/vlatko-silobrcic. Povremeno se javljam spontano u javnosti svojim komentarima, a nekad komentiram na poticaj novinara. S vremena na vrijeme napišem koji revijski prikaz na poziv časopisa. Uz to svakodnevno čitam knjige iz publicistike i slušam klasičnu glazbu. Imam nekoliko skupina prijatelja s kojima se nalazim na čašicu razgovora i čašu piva ili vina.
Svaku se večer čujem sa sinom jedincem koji živi i radi u Bostonu (SAD), i njegovom malom obitelji s mojom unukom.
Što “najviše bode u oči” u našem društvu?
Tvrdim da RH ima dva velika nedostatka: jedno je manjak pravih profesionalaca, a drugo je manjak kontrole djelovanja u društvu. Što se profesionalaca tiče, posebno je nedostatna profesionalna etika i moral. U kontroli je gotovo potpuni manjak neovisnih ustanova i tijela. Ti se nedostatci zloćudno očituju u svakom aspektu društvenog života. Politika nije izuzetak. Teško podnosim neograničenu samohvalu, uz jasne pokazatelje nesposobnosti i neodlučnosti, bez stvarnog boljitka.
Zašto poslije Domovinskog rata nismo uspjeli izgraditi pravednije društvo?
Zato što niti jedna politička “elita” nije imala na umu javno dobro nego samo vlastite interese. Razvila se organizirana nebriga za razvoj društva i orgnizirana briga za osobne probitke. To je najkraće što mogou reći. Mogle bi se o tomu ispisivati stranice i stranice. Ima i objavljenih knjiga i bezbroj upozorenje u zemlji i izvan nje, ali bez učinka. Da nismo ušli u EU bilo bi još gore.
Živimo li mi, međutim, kao u Rimsko doba prije Krista? Dakle: “Kruha i igara”?
Mislim da je društvo postavljeno na pogrešnim temeljima pa u njemu prevladavaju svojim utjecajem zabavljači (uključujući i sportaše), influenceri i slične osobe. Većina medija to podržava i tako se propagiraju pogrešne društvene vrijednosti, a napredak i moral su na čekanju.
Kakva je radna etika naših ljudi?
Nešto sam o tome načelno rekao u odgovoru na Vaše treće pitanje. Uzmite, primjerice, samo pitanje odgovora na pisma. Vjerujem da znate za pojam “šutnje administracije”. Pogledajte i ažurnost plaćanja. Sjetite se sudstva i trajanja procesa. I opet, trebalo bi ispisati stranice i stranice ponašanju u odnosima među ljudima. Pa bicikliste na pješačkim zonama. Reći ćete da pretjerujem. Možda i imate pravo, ali ja vjerujem da se kritičkim osvrtima stvari poboljšavaju, dakako, ako takve osvrte “elita” uvažava.
U kakvom su položaju onda radnici?
Radnici su, kao i uvijek, u najamnom odnosu. Treba živjeti i osnivati obitelji pa je važno raditi i zarađivati za pristojnu egzistenciju. I tako do mirovine. Treba li reći išta o visini mirovina i žongliranju s tim minimalnim novcima. Socijalna država! A glad?
Što je s kulturom i znanošću u takvim uvjetima?
Najvše mogu reći i svjedočiti o jednoj sastavnici kulture – o znanosti. Ona je u Hrvatskoj na dosta niskim granama. Niti se znanost percipira kao mogući zamašnjak razvoja društva, niti se ona uzima kao jedna od najinternacionalnijih ljudskih djelatnosti. U društvu je položaj znanosti na samome dnu. Od financiranja do kriterija uspješnosti, Dodajte tomu i etiku u akademskoj zajednici i imate stanje u tom dijelu kulture. Mislim da ni ostale sastavnice kulture ne prolaze puno bolje. Možda je ovdje dobro mjesto da dodam komentar mojim kritičkim opažanjima. Mogu se, kao i u drugim društvenim djelatnostima naći i sjajni primjeri uspjeha i napretka. Kad se kritički osvrćem, gotovo bih mogao reći da se takvi dobri primjeri događaju “usprkos sustavu”. Želim reći da je sustav loše postavljen, a iznimke su tome usprkos.
A zdravstveni sustav? Zašto je on u kolapsu i kako njemu pomoći?
Što sam upravo rekao, odnosi se i na zdravstveni sustavi. Nema političke volje u dosadašnjim vodećim “elitama” da se zdravstvo reformira i postavi na održive temelje. Previše je neorganiiziranosti, neekonomičnosti, neodrživih rješenja, utjecajnog lobiranja, političkog kadroviranja itd. Nužno je temeljito reformiranje, a za to nema ni hrabrosti ni znanja. Bolesnici su ostavljeni traženju veza, nedozvoljivim čekanjima i plaćanju izvan sustava solidarnosti. Ne znam jesu li odgovorni ljudi potpuno slijepi za kopiranje zdravstvenih sustava uspješnih zemalja, ili zbog naših poznatih “lokalnih specifičnosti” mi moramo otkrivati još jednom Ameriku. “Lokalne specifičnosti” su zapravo osobni interesi pojedinaca, te većih ili manjih društvenih grupa.
Zašto HAZU šuti? Zašto nije korektivan faktor?
O tome što HAZU radi ili ne radi, i o mojim nastojanjima da više radi nego što ne radi, napisao sam knjigu. Postigao sam samo to da sam sada u HAZU “kontroverzna osoba” koju treba izbjegavati. Ne tužim se nego samo pokušavam reći da sam nešto poduzimao. Kao što se dobro vidi, nisam gotovo ništa postigao. Većina je akademika zadovoljna stanjem u Akademiji, a kako se stvari rješavaju dizanjem ruku pri “demokratskom odlučivanju”, ništa se ne mijenja. Ovdje ću samo podsjetiti na moj odgovor na Vaše treće pitanje gdje možete naći neke razloge za to stanje.
Hrvatska izumire. Mladi se iseljavaju, stari umiru. Hoćemo li za 50 godina posvema nestati?
Uskoro ćemo dobiti egzaktne (nadam se!) pokazatelje stanja. Dakako, nedostajat će pokušaj traženja uzroka smanjivanju broja hrvatskih građana. Znate, da nemam godine koje imam (86) i ja bih bar privremeno otišao. Razloge možete naći u svim mojim odgovorima na Vaša pitanja. Vratio bih se, kao što sam se tri puta vraćao iz SAD-a, ali u uređeniju zemlju. Ne znači da je drugdje sve idealno, ali uvijek ima stvari koje se teže ili lakše podnose.
Ipak, ima li “svjetla na kraju tunela”?
Ja jesam optimist, premda nisam siguran da ću promjenu doživjeti. Mislim da je u našem bližem okruženju (EU, NATO) teško stalno zaostajati. I opet ću se vratiti na moj odgovor na Vaše treće pitanje. Moguće je i u Hrvatskoj napraviti društvene promjene u gotovo svim društvenim djelatnostima. Ima modela dobro uređenih društava i ne vidim nikakvu sramotu u primjeni većeg dijela tih modela. Danas je dostupnost informacija nevjerojatna i treba imati zainteresirano vodstvo za opće dobro koje će biti hrabro i zna kritički donositi i birati odluke na dobrobit društva. Nije to nemoguće, samo treba prije urediti našu kuću i osposobiti je da bira i primjenjuje takva rješenja.
Kako kratite umirovljeničke dane? Volite li čitati i što najviše?
Već sam u odgovoru na Vaše drugo pitanje opisao čime se sve bavim u mirovini. Ovo se Vaše pitanje posebno odnosi na moje čitanje knjiga. To je uglavnom publicistika (povijest, politika, filozofija). Možda ću Vam najkonkretnije odgovoriti nabrajanjem knjiga koje sam pročitao u posljednjim mjesecima. Evo nekih – R. Dawkins: Science in the soul; S. Fuller: Intelektualac; Naomi Klein: Ne-nije dovoljno; F. Zakaria: The Future of Freedom, i slično.
Što bi javnost željela čuti za kraj našega razgovora od jednog iskusnog i mudrog intelektualca poput Vas?
Nisam siguran što bi javnost (i koja javnost) htjela od mene čuti. Vjerujem da sam u odgovorima na Vaša pitanja rekao što ja mislim o pojedinim društvenim problemima. Moje je načelo da uvijek kažem što mislim o nekom pitanju. To se može svesti na to da kažem da o nečemu ne znam ili, ako je riječ o pitanjima o kojima imam i specifična znanja (npr. o ovoj pandemiji), da iznesem dosta specifične odgovore. Recimo, za sadašnje stanje pandemije (listopad 2021.) mislim da svim mjerama treba doći do visoke procijepljenosti pučanstva. Mogli bi se ugledati na primjer Portugala. Ne isključujem ni obvezno cijepljenje svih, osim medicinski opravdanih izuzetaka.
