Izložba predstavlja likovne radove dvanaest umjetnica i umjetnika iz Crne Gore: Marija Abramović, Bojana Bogavac, David Delibašić, Anastasija Kostić, Hajdina Kostić, Milica Lakičević, Maša Laković, Jelena Pavićević, Aleksandar Radević, Marija Radušinović, Đorđe Rašović, Mato Uljarević – kustos Eugen Borkovsky
Eugen Borkovsky
Ova izložba predstavlja likovne radove dvanaest umjetnica i umjetnika iz Crne Gore. Svi su članovi tamošnjeg Udruženja likovnih umjetnika. Pregledavajući radove, očito je da se autori nisu sakupili oko neke određene teme koju bi problematizirali, pa je izložba revijalnog karaktera.
Na početku, svakako treba nabrojiti imena umjetnika jer, da njih nema, ni organizatori ni kustosi ne bi imali posla. Autori/ce koji potpisuju radove su: Marija Abramović, Bojana Bogavac, David Delibašić, Anastasija Kostić, Hajdina Kostić, Milica Lakičević, Maša Laković, Jelena Pavićević, Aleksandar Radević, Marija Radušinović, Đorđe Rašović i Mato Uljarević. Ovdje treba spomenuti vrijednog koordinatora Ljubu Radovića iz Saveza Crnogoraca Hrvatske. Svakako treba zahvaliti medijatorici, diskretnom dobrom duhu ovog i drugih predstavljanja Crne Gore u Hrvatskoj, Milanki Marić.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
METAFORE VREMENA / METAFORE DEL TEMPO
kolektivni, revijalni, likovni projekt
Otvorenje: subota / sabato, 30. X. 2021; u 18 sati
Tehnologije predstavljenih vizualizacija su u rasponu od standardnih načina akrila/ulja na platnu, preko ideja street arta – grafita, pa do animacije putem grafičkog gif formata. Na radovima su zastupljeni slikarstvo, crtež, keramika, kompjuterska grafika, kolaž i kombiniranje tehnika.
Radove odlikuje visoki stupanj narativnost u obradi tema, nadrealizam kao znatno prisutan u pristupu tematiziranju te korištenje simbola kao izražajnih oslonaca. Iako su poetike, rukopisi i interpretacije heterogene, ipak bi se moglo kazati kako ovaj niz likovnih radova propituje suvremenost. Dotaknute su teme situacija/stanja u vremenu sadašnjem, od međuljudskih odnosa, civilizacijskih pritisaka tzv. demokracije, osobnih doživljaja trenutka, ali i humorni komentari doživljaja okruženja.
Zahvaljujemo autorima radova i organizatorima na ovoj koprodukciji. Ovo nije prvi put da Grožnjan – Grad umjetnika ostvaruje suradnju sa umjetnicima iz Crne Gore. Veselimo se i budućoj suradnji!
Predgovori, komentari o radovima
Marija Abramović predstavlja ekspresivni rad izveden kombiniranjem tehnika na platnu. Na radu iščitavamo grozničavu, intenzivnu radnju. Čini se da su prikazane figure u nekom egzaltiranom stanju. Potezi kistom ili nekim drugim sredstvom, intenzivni su, naglašeno gestualni, pa je i dojam snažno gibanje energija. Tome doprinosi i izbor, kombinacija snažnih boja. Umjetnica nam ne daje čvrste obrise, već krokije, natuknice oblika. Nismo sigurni naziremo li ekstremitete poput ruku, glava/maski, napuknutih tijela/o u kovitlacu. Zapravo detalji i nisu prevažni. Važan je intenzivan dojam kojeg emanira rad.
Umjetnica sliku naziva „Dodir sebe“, pa su asocijacije okrenute ka vizualiziranju njena osobnog trenutka. Ovaj rad se mogao dogoditi ili spontano, unutar nekog burnog stanja, ili je iskrenost propitivanja same sebe izazvala predstavljene dojmove.
Bojana Bogavac predstavlja rad koji asocira na grafit. Rad izveden kolažiranjem i akrilikom na papiru, autorica naziva „Chaos“. I zaista, pred nama je rezultat mnogih aktivnosti oblikovanja. Primjećujemo slojevanje, konglomerat nakupina tanjih ili debljih poteza, od kojih neki prelaze u manje površine. Zapažamo u podlozi izreske papira, čak i novinski izrezak. Oblici koje raspoznajemo su stilizirana lica zagubljena u prostoru bjeline podloge. Preko/ili pored njih autorica opetuje aktivnost pa se planovi naizmjence preklapaju. Drugi, apstraktni i teško raspoznatljivi motivi, intervencije su autorice na rubu spontanog oblikovanja.
Čini se da umjetnica problematizira konfuziju suvremenosti u kojoj imamo sve više otuđenja, direktiva, zabrana. Nameće nam se sve više podataka a sve manje značenja. Čovječnost gubi bitku pred podivljalim kapitalizmom i razularenim profiterstvom. Nelagoda i neizvjesnost ovdje se nude kao dijagnoza recentnog povijesnog vremena koje dijelimo s autoricom.
David Delibašić predstavlja slikarski rad, uljem na platnu. Ova slika nudi narativne konotacije. Sadržaj se može iščitati kao scena iz nekog horor ili nadrealnog filma. Čini se da pred sobom imamo likove iz svijeta spektakla. Tu je maskirani muškarac kojeg je filmska industrija plasirala više puta, ponekad kao pozitivca, a ponekad i negativca. Pokraj njega je djevojka, žena, koja po frizuri i obličju nalikuje zvijezdama s početaka filmske industrije.
Radnja koju zapažamo nudi nelagodu. Iako oba aktera imaju osmijehe na usnama, radnja kojom se bave nije nježna. Čini se da likovi komadaju neko biće, možda kokoš. Druga asocijacija može biti da maskirana osoba „krade“ srce ženskoj osobi na dramatičan način. Ostala čitanja i/ili tumačenja ostavljamo promatraču. Na njemu je da rad doživi shodno osobnom iskustvu i imaginaciji.
Moguće je da nas umjetnik upozorava da treba prestati vjerovati javnim medijima i okrenuti se sebi, prijateljima, humanosti. Ovakve scene slične ovom radu već smo se naučili pratiti na ekranima. Više ne maknemo pogled sa mrtvog ili raskomadanog tijela. Grube scene na ekranu ili scene klošara, ali i penzionera, koji sakuplja hranu iz smeća, više ne zamjećujemo. Mediji su nas već izdresirali na nedostatak empatije.
Anastasija Kostić predstavlja slikarski rad ostvaren akrilom na platnu. Na radu prvo zamjećujemo ljudski lik, ali nismo sigurni je li akter muškarac ili žena. Moguće je da rad nosi ideju autoportreta autorice, koji je transformiran, nacrtanim brkovima i bradicom, u drugi rod. To podcrtava i ruka na kojoj nalazimo obojene nokte. Lik je oblikovan unutar okruglog oblika, pa to dodaje mistični dojam. Krugom dominiraju polovice: plavih i narančastih tonova, te konglomerat kolorističkih šara, nalik na neku grublju mandalu. Među slojevima nalazimo arhitektonski naslikano ali prikriveno slovo M.
Tu je i naziv rada koji naglašava duhovno ozračje rada. Naziv „Mojo“ označava amulet iz afro-američke kulture. Prema nađenim tumačenjima, on se najčešće sastoji od tekstilne vrećice u kojoj su pohranjeni čarobni predmeti. Ovaj se pojam proširio pa ponegdje preuzeo značenje pojma „cool“. Čini se da označava pozitivno ozračje, ili pak želju za dobrim: …da bi bilo dobro.
Gradnja slike izvan obličja iskazuje energiju. To je očito po potezima, ali i po transformaciji detalja u moguće energetske linije. Čini se da je akter/ka u nekom borbenom stavu, jer su svi oblici osim lica naglašeno razigrani, na putu od oblika prema gesti, potezu, znakovitoj fleki. Ovo nas postavlja u suvremenost jer smo sve više okruženi pritiscima globalističkih konglomerata interesa gdje pojedinac, individua ima sve manje i manje mjesta za slobodan život.
Hajdina Kostić nudi na uvid rad izveden akrilnim bojama. Već na prvi pogled, slika nudi ideju stripa, grafita, animacije, na rubu karikature. Zapažamo mješavinu figura i oružja, preciznije pištolja. Tu je i nekoliko humanoidnih likova koji su svi odjeveni žuto, sa šeširima i ruksacima. Svi nose u rukama žute cjevaste oblike s ovješenim trakama sličnim puškama. No, čini se da se ovim predmetima akteri brane iako su u aktivnom odnosu s nekoliko pištolja. Sva radnja odigrava se na zelenkastoj pozadini nalik na zidne tapete s lisnatim uzorcima ili asocijacijom na maskirne uniforme.
Ovaj stilizirani rad autorica naziva „Rat u nama“. Ovime pomiče pažnju ka našoj poziciju u vremenu. Trenutno smo u ratu s „nevidljivim neprijateljem“, što je sinonim za ovu vrstu gripe s reklamom. I prije svjetskog plasmana ove konstruirane opasnosti osjećali smo se nesigurno usred navale divljeg profiterstva. Tzv. demokracija je pokazala zube. Zagubljeno u lihvarenju, kapitalističko društveno uređenje rastače se, ali na račun malih ljudi. Umjetnica ovim radom kao da nas želi podsjetiti na stanje, ali i iskazati svoj dojam o stanju civilizacije.
Milica Lakičević predstavlja se radom akrilom na platnu, koji naziva jednostavno „Igra“. Čini se da nam nudi osobno poigravanje oblikovanjem. Rad je kompozicijski stabilan i sastoji se od dvije formacije oblika, lijevo i desno na platnu. Autorica u velikoj mjeri koristi liniju kojom gradi najprije pozadinu, a kasnije prednje planove. Korištena je umjerena paleta bazirana na tonovima. Svi gradivni elementi oblika bogati su rasteriranim površinama. Zapažamo oble forme koje su razrađene površinskim teksturama i oblicima koji kao da se rađaju iz oblih, jajolikih formi. Pozadina je predstavljena slikarskije i mijenja se povremeno u linijski ili koloristički raster.
Nismo sigurni izlaze li neki elementi iz pozadine ili su kasnije pri/prekriveni nekim novim slojevima. Asocijativne oblike, detalje možemo doživjeti na više načina, ovisno o senzibilitetu promatrača.
Maša Laković predstavlja tehnički i sadržajno vrlo jednostavnu animaciju. U kadru zamjećujemo osobu na koju se ruše skele ili police. Ovo rušenje se ponavlja kao gif veduta. Umjetnica rad naslovljuje znakom: 
Unutar radnje, osoba se pojavljuje pred policom, visokom konstrukcijom koja se opetovano obrušuje na nju. Ovo možemo doživjeti kao osobni napor, latentnu opasnost, ponavljanje represija birokracije i podivljalog profiterstva. No, osoba uvijek uspijeva preživjeti, ostati neokrnjena padom konstrukcije. Ipak, stalno smo izloženi napadima tzv. demokratskih prava. Ovo svjedoči o raspadu kapitalističkog sistema koji se urušava sam u svoje nelogičnosti, a stanovnike naše civilizacije napada na razne, najčešće perfidne načine. Upravo se događa „rat protiv nevidljivog neprijatelja“ kao izraz nemogućnosti izlaska iz profiterstva koje već duže vrijeme nagriza cijeli ovaj nakaradni birokratizirani sustav tzv. demokracije, globalizacije i ostalih proklamiranih zamki.
Autorica još jednom nudi nelogičnost. Ona se ostvaruje propitivanjem smisla. Jer, u naslovu, koji je slikovan i nudi ideju kaplje krvi, najavljena je drama koja se događa samo kroz aktivitet pokrenute konstrukcije, ali se ne odražava na akteru.
Autorica odlično zaključuje komentar: “Ne postoji uzročno-posledična veza između gifa i naziva, već naziv tek nagovještava potencijalnu opasnost predočene situacije. Rad se tematski bavi pozicijom suvremenog čovjeka, i pitanjem funkcionalnosti i moći društvenih sistema. Da li urušavanje sistema unutar kojeg se nalazimo nužno povlači i nas za sobom?“.
Jelena Pavićević nudi začudan rad izveden keramikom i dodatnim implementacijom tekstila. Rad naziva „Tereformacija“, čime koristi materijal, zemlju, glinu, kao odrednicu rada. No, možda je važniji dojam oblika. Rad je sastavljen od glinom formiranih oblih, izduženih, rasteriranih pa spajanih segmenata.
Objekt je ostavljen u boji cigle, a naglašeni su rasteri, struktura/tekstura. Tako je površina najvećeg dijela rada, obrađena točkastim udubljenjima. Ona su izvedena prije pečenja, nekim manjim oštrim predmetom, u negativu. Jedan bočni dio rada strukturiran je nepravilnim, linijskim povlačenjem po površini gline, bez definicije je li pozitiv ili negativ. Treći, središnji dio ovog razigranog rada, također je oblih formi, malo razvučen u jajoliki oblik. Na njemu nalazimo teksturu krupnijih, valovitih oblika u pozitivu. Pri vrhu, segment rada je rukom oblikovan bez rastera. Na njemu nalazimo obli oblik izveden tekstilom, vunenim nitima pa djeluje poput ukrasa na vrhu zimske kape.
Objekt možemo doživjeti kao autoričinu igru formacijama i raznorodnim rasterima. Rad možemo postaviti u vezu s biljnim oblicima. Donji, jednakomjerni raster može predstavljati tijelo biljke, a tri različita oblika na vrhovima „izdanaka“ mogu biti neki mutirani cvjetovi i/ili plodovi. Asocijacije su brojne pa rad moramo prepustit na iščitavanje promatračima.
Aleksandar Radević predstavlja rad koji je nazvao: „Rušenje Igdrasila“. Iz naslova je jasno da se autor oslanja na nordijsku mitologiju. Po njihovim legendama, Igdrasil je sveto mjesto svih bogova. Ima oblik velikog (jasenovog) stabla na čijem vrhu borave orao i sokol. Krošnja mu dopire do neba, a korijenje do dna svijeta. U krošnji žive mistične ptice, zmajevi i druga bića. Korijenje predstavlja podzemlje, gdje borave mrtvi, a proteže se do Zemlje ledenih divova…
Slika pred nama prepunjena je slikovnim i tekstualnim narativima. U pozadini zapažamo urbane fragmente, nebodere. Centralni dio zauzima stablo, ali polomljeno, bez grana i lišća. Uz, oko i na njemu nalazimo raznolika bića. Napad na monumentalno stablo ilustriran je aktivnostima zlogukih stvorenja.
Umjetnik nudi doživljaj okruženja s rezignacijom. On nudi oštećeno stablo, a mistični likovi su pretvoreni u neugodna čudovišta. Na radu ističe slovni zapis kojim cinično problematizira stanje. U donjem dijelu nalazimo relikvije nastale površnim ljudskim zaključcima. To su znakovi kulta, od totema, štita do grobnih monumenata. Pri vrhu, oko punog mjeseca, vrte se spodobe na metlama.
Rad možemo povezati s problemima civilizacije. Uz podivljali bankarsko-administrativni sustav, problem je ekološka zapuštenost naših svijesti. Osim odbacivanja ambalaže i drugog otpada, još se sijeku stabla, cijele šume. Umjetnik osjeća negativnosti ove civilizacije i reagira.
Marija Radušinović ostvaruje ekspresivan rad kombiniranim tehnikama. Zapažamo žensku figuru u nekoj napornoj situaciji. Pored stanja njenog lica, tu je i asesoar znakovitih predmeta. Akterku okružuju sitni nametljivi mehanički likovi, cvijeće, i origami tehnikom izvedena maketa broda. Umjetnica rad i naziva indikativno: „Brod od papira“.
Čini nam se da je pred nama pogled u neki metaforični, nadrealni interijer. Sve je na ovoj slici povezano. Umjetničin predstavljeni svijet isprepleten je mogućim ovisnostima koje su ponegdje unutar logičnog sklopa, a još češće iskaču iz njega. Na radu, osim zelenih stola i stolice, ostali predmeti i bića, kao da ne pripada ovoj civilizaciji. Na zidu naziremo čak i strelice silnica. I na maketi od papira nalazimo tragove tehnoloških intervencija. Asocijacija vedrine iz naslova može se shvatiti i drugačije, kao cinični osvrt na djetinjstvo prije nego se počinjemo hrvati sa životnim problemima. Osoba sa slike kao da je dirigirana nekom tehničkim spravom koja kontrolira pokrete. Tehnološke intervencije predstavljene su na tijelu. Neki su povezani s prikrivenim upravljačem. Intervencije su vidljive čak i na odjeći.
Unatoč bogatom koloru, nismo uvjereni u ljepotu trenutka. Očit je napor bivstvovanja. Rad nas tjera na razmišljanje o biomimetici i suvremenosti. Rad problematizira granice naše slobode. Propituje sve veću uvjetovanost koju dirigiraju centri moći. Iako je reklamirana demokracija, globalizam, u realnosti smo svjedoci manipuliranja. Socijalističke revolucije utišane su divljanjem kapitala, vjera, birokracije. Nažalost, još se nije dogodila prava socijalna revolucija. Na ovom prikazu, zabrinuti izraz lica, ipak govori o svjesnosti stanja. Bilo bi dobro reagirati prije krađe osobnog identiteta stanovnika Plavog planeta.
Đorđe Rašović predstavljen je slikom „Vrata“, izvedenom uljem na platnu. Rad unosi humorne konotacije. Odmah je uočljivo da se tri životinjska bića trude razmaknuti vrata. Čini se da su prikazani vuk, lisica i pas. Kao da je autor želio ilustrirati neku novu basnu. Jer, za basnu o vuku i psu znamo. Lisica je oznaka lukavosti i zastupljena je često, ali ne u spoju kao na ovoj slici. Ukoliko su vuk i lija opaki, pas je simbol odanosti i čuvanja vlasnika. Možemo se uvjetno osloniti na životinju grivastog vuka koji živi u južnoj Americi, nalikuje i na lisicu i na vuka, a zapravo pripada rodu pasa.
Zanimljivost je da se otvor vrata, gore i dolje, prenosi i na okvir rada. Tako su nam ova bića još bliža i na neki način animirana. Kao da nam upravo provaljuju u dom. No, očito je da im autor nije zabravio vrata!
Rad izaziva pozitivne, miroljubive konotacije. Čak ni oštri nokti ne predstavljaju ugrožavanje. Propitujući doživljaj slike, možemo ovu scenu usporediti s dolaskom prijatelja u posjetu. Svakako je ovo rad koji propituje i međuljudske odnose. Autor očito raspoznaje karaktere osoba, ali im ne uzima za zlo njihove karakteristike. Tako se u grupi pridošlica može naći osoba s karakteristikama lisice, vuka, ali i neki prijatelj vjeran kao pas.
Mato Uljarević predstavlja rad izveden ugljenom na papiru. Autor nam kroz naslov ne daje nikakve naznake o ideji motiva, pa su promatračevo tumačenje, percepcija rada, proizvoljni. Zapažamo dvije glave povezane tamnom crtom koju možemo doživjeti kao simbolične energetske silnice. Uz ove glave, na radu je naglašen vidljiv puni mjesec.
Čini se kao da su osobe različite dobi. Desno je starija, a lijevo mlađa. Stariji lik ima nedostatak zubi i bradu pa mogući osmijeh iskazuje dramatičnost. Na mlađem liku ne zapažamo osmijeh, prije grimasu pasivnosti ili čak nezadovoljstvo.
Iz plemenitog, znalački izvedenog sivila, proviruju ruke koje, kako se čini, od strane starijeg muškarca, obgrljuju mlađeg. Možemo pretpostaviti da je stariji lik zabrinut za mlađeg. Uz to, simbolična linija prolazi kroz obje glave, pa je moguća asocijacija razmjene ideja. Moguće nagovaranje ili složnost.
Rad se u konačnici može doživjeti kao homage međugeneracijskim odnosima. To mogu biti otac i sin ili djed i unuk, što je češći slučaj bezuvjetne ljubavi, izuzetnog slaganja između dvije osobe.
