MARIJA VALENTIĆ – Moj grad

Oko percipira, duša odabire, a ruka realizira i otkriva autoričino unutarnje, ostvareno likovnim sredstvima u dvodimenzionalnom polju slike, koje je sada izloženo našem pogledu

Sanda Stanaćev Bajzek

Slikarsku osobnost Marije Valentić odlikuje ustrajno stvaranje odmaknuto od trendovskih utjecaja i brojnih „izama“ kojima uporno odolijeva još od samih početaka svog likovnog djelovanja. No, ne postavlja ih ona pred sebe kao prisilu ili uvjet, već kao produkt predane borbe za vlastito viđenje i interpretiranje stvarnosti kojom snažno određuje vlastiti likovni jezik. Njezinim slikarstvom vladaju estetički kanoni i vrijednosti modernizma, priklonjenost figuraciji, nerijetko jasne stilske određenosti, a to je izričaj snažne kolorističke palete unutar ekspresionističke gradnje slike, ispunjene onim što je najiskrenije impresionira i draži njen umjetnički nerv.

U recentnom ciklusu slika kojima se predstavlja ovom izložbom, to su vedute rodnoga Zagreba, u kojima autorica pronalazi daleko više od prepoznatljive arhitekture ili tipične urbane flore. Prepoznatljive gradske „točke“ ona doživljava sudbinski, prepoznaje ih kao dio vlastitog i rodnog, genski određenog i predodređenog motivima i kolorističkim tipičnostima Grada. Osjetljivošću na svoju okolinu i vezanošću za ambijent, ona akcentira i akceptira ono najbitnije u odabranom toposu.

MARIJA VALENTIĆ
Moj grad – 25. 10. – 25. 11. 2021.
Galerija Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, 10040 Zagreb
Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 25. listopada 2021. u 19.00 sati

Prenoseći ga u polje slike, gradi ga politikom snažnog kromatskog tretiranja slikovnog polja protkanog naglašenim linijama geometrijskih konotacija, koje pripadaju bazičnom crtežu, a koje nam otkrivaju autoričin snažan crtački nerv. No, ono što gradi sliku proizlazi ipak iz snažne geste kojom zapravo ne gradi, već razlaže – jakim kolorističkim kontrastiranjem, nanosima boje koja se rasplamsava do krajnosti svog intenziteta, u najnovijim slikama postupno je oblikujući u šire fasete, koje otvaraju posve nove načine tvorbe slike i drugačije perceptivne vizure. Marija sada slika plohom, mrljom, slobodnim potezom kojim boja prati realne senzacije – tipične kolore i morfologije, mijene svjetlosti, izmjene godišnjih doba. Jer boja je nositelj likovnog izraza, taktilna, impulzivna, znalački odabranog pigmenta. Ona preobražava predmetnost, rastvarajući je ili njome akcentirajući, nastojeći motivu oteti doslovnu deskripciju.

Slikarski uradak Marije Valentić, sada već sasvim izvjesno, karakterizira težnja za rješavanjem slikarskih „problema“, ali  i jasno vidljivo uživanje u samom stvaralačkom činu. Karakterizira ga i raskoš kolora kojim autorica intenzivira prizor, te vješto kadriranje kojim iz plime dojmova izdvaja prepoznatljive zagrebačke topose, ali i one elemente Grada koji u njezinoj interpretaciji nose posebna značenja, određujući njen, sada već prepoznatljiv likovni metje – balans figurativnosti i apstrahirane oslobođenosti, iluzije i konkretnosti, plošnosti i prostornosti, spontanosti i promišljenosti.

Svjesna neponovljivosti doživljaja, Marija ostaje vjerna sebi, ali i samome slikarstvu. U slikanju prirode i gradskih veduta ona pronalazi područje intimne vezanosti za slikarstvo, u kojemu slika nije nalik razglednici ili dopadljivom promidžbenom turističkom slikopisu. Marija Grad doživljava gotovo sudbinski, percipira ga i prenosi na sliku kao da fragmentira vlastito biće, emanacijom snažnih osjećaja koji slici oduzimaju banalnu mimetičnost. Stoga su njezine slike produkti impresije „bilom grada“ i prirodnim fenomenima, ali i ekspresije koja „gradi“ sliku intimnim podražajima.

Motivi koje odabire prepoznatljive su točke Zagreba, njegovi simboli i metafore hrvatskog identiteta, spomenička građa poput Katedrale, Hrvatskog narodnog kazališta, Umjetničkog paviljona, Kamenitih vrata, Zrinjevca, Trga bana Jelačića, tržnice Dolac… Ipak, usprkos njihovoj arhitektonskoj prepoznatljivosti, mi ih možemo iščitati kao univerzalna, opća mjesta koja suautorici poslužila kao podloga za snažnu kolorističku i svjetlosnu igru, a otkrivajući formom i bojom izvanjsku pojavu odabranog motiva, ona pokazuje i ukazuje na bitnije – na tajnoviti labirint vlastitih mentalnih prostora ispunjenih unutrašnjim svjetlom i posve drugim značenjima.

Oko percipira, duša odabire, a ruka realizira i otkriva autoričino unutarnje, ostvareno likovnim sredstvima u dvodimenzionalnom polju slike, koje je sada izloženo našem pogledu. Pogledu kojim jasno možemo iščitati autoričinu namjeru -pokazati Grad kakvim ga ona vidi, poligonom realizacije vlastitih preokupacija, beskonačnih mogućnosti suodnosa kolora i oblika, skladnih sudara elemenata likovne građe, birajući „klasične“ teme i motive, ali ih smjelo i potpuno oslobođeno ugrađujući u polje svoga platna, ne podilazeći nikome, već usmjerenošću jedino ka iskrenom porivu za umjetničkim stvaranjem i neizmjernoj ljubavi prema likovnom izričaju. Ljubavi koju je sada koncentrirala u slici svoga Grada.

Marija Valentić rođena je 1964. u Zagrebu. Već od osnovnoškolskih dana prepoznaje se njezina nadarenost, što potvrđuju dobivene nagrade za likovne radove. Pohađala je Obrazovni centar za kulturu i umjetnost, današnju II. gimnaziju u Križanićevoj, od 1979. do 1981., te Centar za likovni odgoj grada Zagreba na Rokovom perivoju, kao pripremu za Likovnu Akademiju, od 1979. do 1981. godine. Kemijsko-tehnološki centar u Zagrebu završava 1983. godine. Od 2013. godine član je Hrvatskog društva naivnih umjetnika, s kojim aktivno surađuje. Izlagala je na brojnim skupnim izložbama diljem Hrvatske i inozemstva te sudjelovala na mnogim likovnim kolonijama i smotrama likovnog stvaralaštva. Živi i radi u Novom Varošu, Stara Gradiška.