Tradicija i umjetnost / tkanje, vezovi, boje i ornamenti, autorice i etnologinje Slavice Moslavac

Iz tiska je izašla knjiga pod nazivom Tradicija i umjetnost /tkanje, vezovi, boje i ornamenti, autorice i etnologinje Slavice Moslavac s uvodnikom Tradicija i umjetnost u etnovezu Slavice Moslavac ugledne književnice Božice Brkan

Knjiga na 104 stranice fotografijama i riječju te sažetom na engleskom jeziku predstavlja umješnost ženskih rijeđe muških ruku, skladnost boja i ornamenata na tradicijskom kostimu koji se u prostorima Moslavine, Hrvatske Posavine, Banovine i Bilogore nosio u prošlim vremenima. Primjena tradicijskog ukrašavanja na suvremenim tekstilijama dokaz je vrijednosti i skladnosti pučke umjetnosti i danas.

Neosporno je da su utjecaji građanske odjeće u tradicijskom odijevanju učinili svoje, postepeno je sve više istiskujući i naposljetku, pojava dostupnije industrijski proizvedene odjeće u potpunosti je iz svakodnevne upotrebe zamijenila tradicionalnu nošnju (oko 60-ih godina prošlog stoljeća), te se ona na selu nosi još samo u posebnim prilikama. Naravno, odmah po smiraju, pojavila se težnja za tradicijskim motivima i modni su dizajneri nastojali upotrebom, kompletnih nošnji, njihovih pojedinih dijelova ili motiva, osuvremeniti ovaj nadasve vrijedan narodni izričaj. 

Kao vrijedan izvor inspiracije, mogućnosti za korištenjem u suvremenom modnom izričaju zaista neograničene, a ako promatramo upotrebu tradicionalnih elemenata u modernom dizajnu, proces je nešto teži i dugotrajniji i javlja se periodično, pod utjecajem modnih smjernica, koje su srećom sve više i češće sklonije tradicijskim vrijednostima i upotrebi etno-motiva. Način na koji se koristi tradicijska nošnja u suvremenom odijevanju, bilo u cjelini, reinterpretacijom ili upotrebom samo pojedinih motiva, još uvijek doživljava podvojena mišljena stručnjaka. Međutim ni smjernice koje bi eventualno omogućile stvaraocu pravilnu upotrebu istih, još uvijek ne postoje. 

Vrlo je važno naglasiti da narodne rukotvorine svakako moramo zaštititi od uništavanja, jer danas postoje metode restauracije koje daju daleko vredniji predmet, od pomodnog predmeta čija će vrijednost trajati jednu sezonu. Modni stručnjaci koji često kritiziraju upotrebu tradicionalnog, pitaju se: „Kada je narodna nošnja, primijenjena s namjerom da postane moda, zapravo moda, a kada je upropaštena?“ i smatraju da mora postojati „etno-svijest kada se raskapa staro i sklapa na nov način“, što je neosporno, no ovdje svakako treba spomenuti i korištenje trajno oštećenih predmeta iz starih škrinja kojima na neki način produljujemo vijek trajanja. Izraz i primjena tradicije svakako ne bi trebali prerasti u kič, što se na žalost često javlja. U odnosu prema stvaraocima koji u svojem radu koriste etno-motive, modni stručnjaci ne trebaju biti previše strogi i kritični, već svoja znanja i iskustva prenositi na adekvatan način, boljom međusobnom komunikacijom, razmjenom iskustava, jer sama želja da se osuvremeni stečevina i pretvori u kvalitetan proizvod , mora proći svoj razvoj u kojem će se, naposljetku, prave vrijednosti prepoznati i biti općeprihvaćene i priznate. To će spriječiti i njihovu zlouporabu, što se ne događa često, ali na žalost nanosi trajnu štetu tradicionalnom identitetu. 

U nas je među prvima, počeo koristiti tradicijske motive panonskog područja 70-ih godina prošlog stoljeća Rikard Gumzej, aplikacijama posavskih ruža i zlatoveza, na odjeću modernu u tadašnje vrijeme i popularizirajući je ne samo unutar naše zemlje, već je svoje modele prvi puta pronio i izvan granica domovine. Danas postoji u stručnim krugovima dilema, je li ih koristio na pravi način, no budući da se još živo sjećamo njegovih pojedinih kreacija, nema sumnje da je njegov rad bio iznimno zapažen. Svojim ophodima sela i žena koje su izrađivale nošnje, potaknuo je svijest da se tradicionalnim vještinama može osigurati i egzistencija na selu, a s ponosom moram spomenuti da je i moja baka bila jedna od njih. Kako se tradicijski obrti danas u potpunosti ne bi zatrli, mnoge ga državne institucije potiču i djelomično financiraju njihov rad i osnivanje, no smatram da najveći utjecaj u svakoj sredini imaju kulturno-umjetnička društva koja čuvanjem nematerijalne i materijalne kulturne baštine onemogućavaju njen nestanak, vrlo često predstavljajući okupljališta u svome mjestu te rade na revitalizaciji izrade narodnih nošnji koje koriste pri vlastitim produkcijama. Ovdje o animaciji mladih i razvijanju pozitivnog stava prema tradiciji, ne treba posebno govoriti jer se to samo po sebi podrazumijeva. Stav prema tradiciji, u konačnici, ono je što nas razlikuje od ostalih naroda, i u eri opće globalizacije predstavlja različitost, ono po čemu postajemo prepoznatljivi i osebujni. Negiranje seoskog, narodnog i domaćeg postalo je prošlost. Mada ćemo još uvijek pronaći i negativne stavove prema tradiciji, ona je vrijednost koje se ne treba sramiti, već je treba njegovati, čuvati i njome se ponositi. 

Pojavom masovne industrijske proizvodnje i jeftinih sezonskih proizvoda, vrijednost tradicijskih predmeta postaje sve veća, jer je gotovo od proizvodnje samog vlakna pa do veza, izrađena ručno i time osebujna i neponovljiva. U najnovije se vrijeme sve više cijeni i ekološka strana proizvodnje jer su po svemu tradicionalno proizvedeni odjevni predmeti prirodni, ne narušavaju zdravlje i načinjeni od materijala koje naše tijelo prihvaća u potpunosti. 

Nerijetko iz životnih primjera, možemo polučiti na koji način tradicija utječe na stav prema odijevanju i njenu praktičnu primjenu u suvremenom svijetu. Kako to činiti, svakako ulazi u područje likovne teorije, koju će svaki autor ili kreator primijeniti prema vlastitim sposobnostima i nadarenosti. 

Narodnu nošnju smatramo kulturnom tekovinom prošlosti. Da bi je sačuvali za budućnost, moramo je smatrati jednim načinom seoskog umjetničkog izražavanja te dokazom volje i nastojanjem puka za naprednijim i boljim životom. Oblikujući narodnu nošnju, seoski je puk u svoj rad ulagao mnogo truda i umjetničkog nastojanja. Zbog toga nošnju smatramo dokumentom ranijeg razvoja našega sela, povijesnim dokazom o visokim proizvodnim kvalitetama i umjetničkim nazorima što ih je selo, usprkos teškim gospodarskim i društvenim prilikama, unosilo u život pokoljenja. Narodna nošnja ne treba, i ne može biti odjeća suvremenog čovjeka. Starinsko seljačko ruho treba ostati umjetnički izraz našega sela i njegove kulturne baštine. U najširem smislu, narodna nošnja treba postati opći umjetnički i kulturni izraz, jedna od značajnih tekovina stečenih kulturnim razvojem. Fotografije starih Moslavčana, Posavaca, Bilogoraca, Banijaca u narodnim nošnjama, naravno uz bogatstvo tkanja i vezova, fotografiranih krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, predstavaljaju izuzetnu etnografsku, kulturno-povijesnu i dokumentarnu vrijednost.  Njihovo čuvanje danas, u odnosu na prošla vremena, znatno se razlikuju. Stare crno-bijele fotografije čuvane su u kutijama, ladicama, ladlinima, za razliku od današnjih digitalnih koje se pohranjuju u kompjutere, CD-e, i DVD-e, te nemaju takvu dugotrajnost, kao prijašnje. Usto, ne samo što su rijetke, često s potpisom foto-atelijera gdje su izrađene, govore nam mnogo i o povodu, mjestu i vremenu nastanka. 

Narodna umjetnost počiva na tradiciji, kao umjetnost koja je u dugom vremenskom razdoblju vezana uz određeno naslijeđe i koja se preobražavala i prilagođavala na specifičan način društvenim i običajnim mijenama i pri tome iskazuje veliku sposobnost otvorenosti različitim utjecajima, preoblikujući i kreirajući vlastiti svijet simbola i značenja. Narodno ruho i njihovo ukrašavanje predstavljaju  pučku  likovnu umjetnost, pa kao takvu i značajan dio ukupne kulturne baštine. Iako ju se ponekad nekritički idealizira, ipak stoji činjenica da još uvijek nije dovoljno istražena i znanstveno valorizirana niti su određeni njeni esteski i društveni ,,dometi”, ne samo u kulturnom nasljeđu, nego i u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Njezina složena genetska struktura, naglašava Branko Đaković u djelu  Bezvremenost i regionalni slog narodne umjetnosti, nesvodiva je na jednoznačan nacionalni stil, a apliciranje pojedinih segmenata u ,,nove i moderne” trendove izvodi se iz njezine regionalne prepoznatljivosti. Uz to, višestoljetno prožimanje i amalgamiranje posve različitih utjecaja i reciprociteta u odnosu na elitnu umjetnost iz brojnih povijesnih umjetničkih pravaca i epoha daje joj posebno bogat kolorit.

Mjesto: Knjižnica i čitaonica Kutina

Vrijeme: 17. 11. 2021. u 18,00 sati

Tema: Tradicija i umjetnost /tkanje, vezovi, boje i ornamenti

Autorica: Slavica Moslavac

Promotorice: Božica Brkan, Slavica Moslavac i Suzana Pomper

U glazbenom programu nastupaju: VS Rusalke iz Kutine