Gorana Težak kroz svoje slike u kontinuitetu analizira te fenomene društva i pojedinca, no radi to s takvom lakoćom i ozbiljnošću istovremeno, da joj se zaista ništa ne može prigovoriti: njezino slikarstvo nije pretenciozno, (pseudo)aktivistički obojeno, niti umjetnica želi raditi tzv. hladno intelektualno / tzv. pametno slikarstvo
Iva Körbler
Naš svijet kakvog ga poznajemo je neupitno slomljen, dezintegriran i razbijen u tisuće komada. No, istovremeno se pojavljuje i sastavlja neka možda bolja dimenzija stvarnosti, kristalizira se iz krhotina ugođenih obrazaca prema kojima smo do sada bezbrižno živjeli. To se prije našeg vremena dogodilo nebrojeno mnogo puta, i mnoge su civilizacije bile na istom mjestu gdje smo mi sada, ali ne želimo si to priznati. To upravo skupo plaćamo.
Gorana Težak kroz svoje slike u kontinuitetu analizira te fenomene društva i pojedinca, no radi to s takvom lakoćom i ozbiljnošću istovremeno, da joj se zaista ništa ne može prigovoriti: njezino slikarstvo nije pretenciozno, (pseudo)aktivistički obojeno, niti umjetnica želi raditi tzv. hladno intelektualno / tzv. pametno slikarstvo. Ona promatraču ne nameće svjetonazor, niti ga guši ideologijom ili političkim kontekstom. Ništa u njezinim slikama nije patvoreno ili artificijelno, iako se radi o iznimno kompleksnom slikarskom senzibilitetu i svjetonazoru. Slikarica djeluje poput sonde u svojoj okolini i – kao brojni istančani umjetnici u korpusu modernog i suvremenog hrvatskog slikarstva – bilježi poput nekog intimnog dnevnika patologiju svakidašnjice na svim razinama. Gorana Težak jest socijalno osviještena, ima svoje formirane stavove i svjetonazor, no ne baca nam ih u oči kao zamjenu za neko osrednje slikarstvo.
Bliska tradiciji i svjetonazoru ekspresionističkih slikara 20. stoljeća – kao što je već kritika ranije zamijetila – ali jednako tako obojena ehom ideje Nove stvarnosti, ona je svoje slikarske impulse prezentirala više kroz gestu i kolorit nanosa tzv. drugog futurizma i orfizma Sonie i Roberta Delaunaya, tragajući za širokim mogućnostima kombiniranja i jukstaponiranja toplih i hladnih tonova bojâ. Taj njezin „koloristički ekspresionizam“ (Robert Kavazović) vremenom je prerastao u kompozicije koje su slobodne od bilo kakve stroge figurativno-apstraktne podjele, i u kojima je umjetnici kroz kompoziciju, pokret, planove i odabir tonske palete važna emotivna i značenjska povezanost motiva i teme. Zanatski superiorna, dosegla je razinu slikarskog procesa gdje se može slobodno igrati i istraživati svaku moguću prostorno-kompozicijsku devijaciju, skraćenje ili ubrzanu perspektivu koji joj padnu na pamet.
GORANA TEŽAK „Dobra stara budućnost“
Otvorenje izložbe u srijedu 13. listopada 2021. u 19 sati
Mala dvorana Galerije Prica, Pučko otvoreno učilište Samobor, Trg Matice hrvatske 6
Izložba ostaje otvorena do 21. 11. 2021.
Pa iako će sama reći za svoje najnovije slike da su svojevrsni „omnibus misli“, u kojima alegorijski prikazuje iščašenost današnjeg društva i svijeta, ona iz te truleži civilizacije ipak vjeruje u mogućnost iskupljenja i uspostavljanja neke nove harmonije i ravnoteže. Hoće li priroda biti ta poluga ili katalizator koji će nas naučiti pameti, ali gdje ćemo također vratiti ravnotežu svojim životima? Čini se da jest tako. Jer ispraznost naših utabanih gradskih života i rituala sve više rezultiraju tjeskobom i različitim psihosomatskim bolestima (na stranu sad i korona).
Dovoljno inspirirana i hrabra da bi mogla biti istinski autentična, Gorana Težak sklona je odati „hommage junacima u borbi protiv licemjernog i svim bojama i maskama premazanog establišmenta“ (triptih „Lovci na vjetrenjače“). Ili, primjerice, u slici „Izbrisani prostor“, gdje nas sa slike trenutačno obavija elementarna magija prirode, a arhitektura je tek ljudska konstrukcija koju će na koncu progutati Priroda, kao u dokumentarno-futurističkoj seriji „Life After People“.
U njezinim slikama vidim nastavak i fenomenalni spoj geste, stila i kolorita Tonija Franovića, Matka Vekića, Baneta Milenkovića i Zorana Šimunovića, a istovremeno je u potpunosti izgradila svoj izričaj i atmosferu, koji se opiru tendenciji slikanja praznih i „pametnih“ slika, gdje promatrač osjeća slikarevu muku kako da u sliku ugradi neke elemente, konstrukte uma i motive koji nisu drugima pali na pamet – pa hajde da se zadivi kustose i kritičare jer je to slikarstvo tobože drugačije od svega viđenog.
Za razliku od tog anti-fenomena recentnog hrvatskog slikarstva, Gorana Težak stvara divne paralelne slikarske dimenzije koje čak nisu ni utopija, i usput se ruga svima koji sebe previše ozbiljno shvaćaju, nose maske glumatajući svoje lažne identitete i selfove kako bi prikrili vlastitu prazninu ili male Narcise koji čuče u mnogima; od društva, politike, kulture do masovnih medija. Na nekim su slikama bijedne kulise lažnih egzistencija, a na drugima kristalni portali u druge, ljepše dimenzije koje nas okružuju. U konačnici, za umjetnicu nema dileme koji je put bolji ako smo samo malo hrabriji.
GORANA TEŽAK rođena je 1985. godine u Puli. 2000. godine upisuje srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. 2010. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Duje Jurića. Sudjelovala je u nekoliko likovnih rezidencija i humanitarnih aukcija: Art residence, Medana (Slovenija), Art residence, Varese (Italija), Artist in residence,Warberg ob der Aist (Austrija), Dekonstrukcija slike, Leipzig (Njemačka)… Izlagala je na 19 samostalnih i 36 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Njezine slike nalaze se u brojnim umjetničkim kolekcijama diljem svijeta. Živi i radi u Zagrebu i Puli.
