Osvrt na zbirku poezije “Dvije trećine” Adrijana Vuksanovića

Adrijan Vuksanović, kao istaknuti hrvatski intelektualac u Crnoj Gori, duže vrijeme prisutan kako na javnoj tako i na političkoj sceni, obradovao na je sa svojom zbirkom poezije Dvije trećine

Božidar Proročić

Ovu izuzetnu zbirku poezije pročitao sam u jednom dahu. No prije stupanja na javnu scenu Adrijan Vuksanović, se istakao mnogo ranije svojom poezijom. Adrijan Vuksanović piše poeziju oštrih ivica, njegove pjesme režu jače od snažnih naleta orkanskih bura plavog Jadrana uspijevajući istovremeno da vas natjeraju da se dobro zamislite nad mikrokosmosom autora koji probljeskuje u svim njegovim pjesmama.

Autorova poezija posmatra polove ljudske egzistencije, a na formalnom planu korespondira s parcelacijom iskaza, isječenošću i filigranskom isprekidanošću lirskog govora, sa zlatnim nitima koje čine vez s eliptičnošću i inverzijom, što nas, opet, vraća vječitim tajnama lirskog svijeta. Antun Branko Šimić, rano preminuli hrvatski pjesnik (1898-1925) jednom je zapisao: ,,Pjesnici su čuđenje u svijetu. Oni idu zemljom i njihove oči, velike i nijeme rastu pored stvari, naslonivši uvo na ćutanje što ih okružuje i muči – Pjesnici su vječno treptanje u svijetu. Upravo Adrijan Vuksanović svojim pjesmama, korača ovim stazama prenoseći nam fragmente čarobnih arabeski i slagalica nastalih u ,,tamnim vilajetima” pjesničkih promišljanja. Autor razvija svoj zreli poetski izraz, dajući mu posebnu konponentu liričnosti obogaćenu nekim novim, kako stilskim, tako i tematskim elementima. Neke od prepoznatljivih karakteristika Vuksanovićeve poezije, poput, na primer, naglašenog dijaloga između sebe i ,,drugih” daju nam jasnoću čistih i neposrednih pjesničkih slika, i čini se da je zbirka time umnogome dobila na svježini ali i oštrini. Potrebna je, nesumnjivo, ozbiljna smjelost da se iskorači iz zone poznatog i pokuša nešto novo, što je sasvim uspjelo autoru.

Jedna od pjesama gdje do izražaja dolazi njegov lirski izraz je Umiranje sa tobom

UMIRANJE S TOBOM
Umrijet ćeš ti ovdje.
Ostat će sveti Grb šahovskog kluba Kotor
da bude neshvatljiva radost
dalekoj djeci u kojoj trepti zadnja mrva genetskog materijala
od koje je sagrađena Katedrala.
Umrijet ćeš Ti ovdje.
Neka. Lijepo je umrijeti sa Tobom.

Da je život pjesnika, mistična sintagma često vođena lutajućim nemirima, koji se ispisuju razbacanim stihovima iza kojih se kriju svi problemi savremenog društva. U pojedinim pjesmama kao na primjer u ,,Mojim razlomcima” pjesnik se nalazi između erosa i tanatosa, razuma i ljubavi, želja i traganja o  prihvatanju i još više neprihvatanju nametnutog. Кroz ovu pjesmu nepredvidivo, je kao na šahovskoj ploči, autor nas vodi kroz emocionalno ništavilo u kojem mladi čovjek pokušava da od krhotina svoga bića isprati tugu koja ga parti na stazama samoće. 

MOJI RAZLOMCI
(Odlomak)

Ima jedna tuga
Od koje se živi.
Lijepo joj stoje sve boje i crte lica.

Zbog te tuge, te boje, misli i tišine,
Jednom će riječi zaparati zrak:
Ja sam spakovao svoje boli.
Kao putnik kufer.
Doviđenja.

Čitava zbirka poezije je psihološki, etički, jezički i sociološki portretisani, performans Adrijana Vuksanovića. Autor u svojim pjesmama  govori o tijelu i duši, prošlosti i budućnosti, o birokratiji, svjetlosti i svijetu, savjesti i podsvijesti, sreći i smislu čovjekovog života, o istini, strahu, prolaznosti. Tako se uspostavlja čitava mreža tema i motiva koje autor percipira i prikazuje iz perspektive svoje vizure. Njegova poezija koja govori o ljubavi kao vrhovnoj vrijednosti i mudrosti, i o samospoznaji kao osnovi za razumijevanje ljudi i svijeta u kom se nalazimo. U razumijevanju Adrijanove poezije leži razumijevanje prirode koju otkriva zakon stvaranja. Jedino je ljubav izvan zakona i izvan razuma svakog od nas. Poezija na nas utiče direktno, budi nas i smjelo postavlja pitanja o kojima do sada nije bilo toliko riječi u poeziji ili koja barem do sada nije imala svoje  centralno mjesto, ali u izvjesnom smislu i obespokojavajuće, autor se svojim pjesmama trudi da razbije tabue i društveno određene, vjekovima ucrtavane zabrane, nesumnjivo karakteristične za balkansko podneblje. Zbog toga je ova pjesnička zbirka data iz intimne i naoko introspektivne pozicije, pjesnik prikazuje svoje prikrivene lirske sjenke i naznake, skicirajući ih tako da se uvjek  nalazi u središtu svih pjesničkih poetika svoje generacije. Stihovima koji svojom snagom odnosno smjenjivanjem pjesama koje govore jednom ili drugom filozofijom jezika, pjesnik je uspio da uspostavi dinamiku na nivou čitave zbirke. Ta dinamika je umnogome potpomognuta suptilnim efektima i figurama kojima se služi, da kroz lični poetski prostor ukazuje kao na ruralno, otvoreno, slobodno i gotovo utopijsko mjesto, za koje (ga) se vežu lijepe uspomene. Siguran sam da će zbirka poezije ,,Dvije trećine” probuditi u čitaocima one najdragocjenije otiske i lične pečate pregalaštva za sami kraj bih citirao hrvatskog pjesnika Dobrišu Cesarića (1902-1980) koji je jednom  zapisao: ,,Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, samo je dio mene koji spava. I ko je čita – u život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java.” A ja bih na kraju zapisao : ,,Sanjajmo uz Adrijanovu poeziju.”