Josip Botteri Dini – O umjetnosti i stvaranju

Akademski slikar Josip Botteri Dini, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor opsežnog opusa europskog renomea u kome se posebno ističu sakralni ciklusi, izlagao je na brojnim izložbama, djela mu se nalaze u brojnim svjetskim galerijama i muzejima i sakralnim objektima

Miroslav Pelikan

Što je važno u nastanku likovnog djela?

Slikarstvo je samo posrednik, pa može se kazati i jezik, kojim umjetnik nudi svoje umjetničke i ljudske doživljaje povijesti, sadašnjosti i slutnju budućnosti. Posebno moram istaknuti ljudsku patnju, koju doživljavam i izražavam u mojem djelu. U teškim tragedijama jedino mi lebdi nad patnjom trpeći Krist, kao utjeha i nada. Krist nam je blizak, jer on je za nas, za naše vječno spasenje kao Bog, nedužan, iz neizmjerne ljubavi trpio i podnio muku križa, čak,kako su Rimljani govorili: ludost križa.

Što je ključno za umjetnost danas?

Smrt umjetnosti, dobroti, ljepoti, uzvišenosti, svetosti, duhu, estetici!

To su težnje koje se nameću čovjeku danas na početku trećeg tisućljeća. Valjda će se naći neki Noa da u našem vremenu koji će sagraditi lađu spasa.

U vremenu anarhije koja davi i demokraciju, svaki red i znanja bivaju izopćeni iz svijeta umjetnosti. Umjetnik je pozvan odoljeti zamamnom zovu sirena medija, koji su se davno već pokorili tim “trendovima“, kao i većina galerija i muzeja sve do najoficijelnijih ustanova političke moći u kojima se odlučuje o potporama stvaralaštvu u umjetnosti.

Vaš ključni savjet svakom umjetniku?

Krenuti svojim putem za svakoga, a možda posebno za umjetnika, nalik je mornarevoj plovidbi nepredvidivom morskom pučinom, koja u sebi krije tajnovite izazove i opasnosti.

Umjetnik u svom stvaralaštvu mora u samoći, hodočasnički, tragati za svojim idejama, svojim novim djelima.

Umjetnik neprestano traži svoj zanos u kojem je tek moguće stvoriti ono novo djelo. Ne mora značiti da je ostvario ono novo jer ono doista mora biti umjetnička stvarnost, neponovljiva i autonomna, bez usporedbe s drugim umjetničkim djelima drugih autora i njegovih vlastitih.

Ovdje govorim o iskrenom umjetničkom predanju i stvaralačkom činu. Iskreni umjetnik, naoko je čudan jer svoje darove pretpostavlja svim svakodnevnim ljudskim uobičajenim navikama i svakom drugom radu.

Mene u životu nadahnjuje jedan religiozni uzdah a glasi: “Od nemara za nadahnuća Tvoja, Gospodine, oslobodi nas!“.

Mogu kazati kako se osjećam odgovoran za Božje darove koje sam primio i nastojim se žrtvovati da s njima ostvarim na najbolji meni poznat način najbolja moguća likovna djela.

Ponekad me zatekne sumnja i strah okraju stvaranja. Poznat je pojam „pjesničke smrti“. No taj osjećaj straha kratkotrajan je i nema moć da me obeshrabri i zaustavi. Vrulja iz koje naviru nove ideje jača je od svake takve napasti.

Vi ste jedan od naših najpoznatijih sakralnih slikara. Kako odabirete motive? Kako mu pristupate?

Sakralna tema, to je moje svakodnevno razmišljanje i molitva. Moj dan traje uz molitvu, od ranoga jutra do kasno u noć. Moje me razmišljanje vodi kroz molitve, posebno kroz Krunicu, razmišljam o Kristovu životu i o životu svetaca, posebno hrvatskih s naglaskom na život blaženog Alojzija Stepinca, kojemu sam pribivao na sprovodu, kao đak Sjemeništa u Zagrebu i vidio ga mrtvog na odru, u zagrebačkoj Prvostolnici.

Koliko je važno za umjetnika izlaganje? Izlagati ili ne?

Izlagati ili ne? Bilo je umjetnika, čak i profesora na Akademijama, koji gotovo nikada nisu izlagali. Mislim kako se mora i izlagati. Naporno je zaustaviti i onako kompliciran atelijerski rad, ali bez komunikacije s publikom, gubi se smisao našeg rada.

Drugi su danas običaji. Tiskanje obilnih kataloga, knjiga, filmovi i medijski nastupi… itd.

Nemam nikakve preporuke osim, vjerno, redovito, što je bolje moguće tražiti novo, novu i koliko je moguće dobru vlastitu sliku, potvrđujući sve prije stvoreno.

Jer slikar, kipar, grafičar, glazbenik, pisac, filozof, arhitekt, filmski režiser ili bilo koji drugi umjetnički stvaratelj rade jednako: ono što misle i vide u sebi i osjećaju, sriču i izriču u svojem umjetničkom govoru. To je govor iz dubine bića upućen suvremenom čovjeku. To je razlog i izlaganja i objavljivanja ali i samoga stvaranja.

Umjetničko djelo, kao medij-posrednik između autora i općinstva, autora i svijeta u svom vremenu, istodobno je i djelo kojim se nastavlja kontinuitet kulturne sredine i naroda u kojemu nastaje, a partipicira i u kulturi svijeta.

I dalje, svaki ste dan u atelijeru.

U atelijeru boravim redovito, po mojem raspoloženju, kada me nikakvi drugi razlozi ne ometaju. Umjetnikov problem je vraćanje iz svakodnevne stvarnosti u svoju stvarateljsku samoću. Ako se ne može biti sam, tada se ne može stvoriti ništa od posebne vrijednosti.

Uvijek valja težiti samostalnom putu.

Naravno, dobro je i najbolje je, ako mladi umjetnik već osjeća svoj svijet likovnosti, neka ga i bilježi, makar u skicama i na bilo koji drugi način jer svaki duhovni bljesak i svako nadahnuće originalno je vrijedno i neponovljivo. Ono se ne smije odlagati. Sakupljajući takve bilješke u raznim tehnikama, umjetnik će voditi razgovor s onim tajnovitim i njemu u njemu samome.

Na zagrebačkoj Akademiji su djelovali i Ljubo Babić, Maksimilijan Vanka, Ivan Meštrović, I. Kerdić, B. Čikoš Sesija, I. Frangeš, V.J. Jordan, I. Labaš, Đ. Seder, V. Becić, J. Miše i mnogi drugi. Ističem sve ovo kako bi bili svjesni te bogate duhovne baštine koju su svojim naporima i darivanjem svojih iskustava i znanja stvarali veliki hrvatski umjetnici.

Što mislite o vlastitom djelu?

Nisam zaljubljen u vlastito djelo, ali mogu reći kako ga neprekidno stvaram odgovorno, sa ciljem da izrazim potpuno, što potpunije sve što u sebi nosim. To je odgovoran, zahtijevan pa nekada i veoma naporan pothvat.

Nastojim, poput one izreke, dopuštati, da stablo izraste, pa ćemo naknadno odstraniti suvišne grane. U slučaju umjetničkog opusa učiniti će to buduće vrijeme i stručne analize pozvanih.

Umjetnik nije nikakav prekršitelj i ne bi trebao čekati sudski proces za svoje djelo.

Ovo stablo, poput smokve, rađalo je radosno, bez vlastitog komoditeta.

Često sam osjetio naklonost mojem djelu. Mnogi su ljudi, kako pojedinci tako i zajednice podupirali nastajanje mojih slika u različitim tehnikama.

Najčešće, to su bila djela sakralnog nadahnuća.

Hvala svima koji su me podupirali i poticali kako u domovini, tako i po svijetu.