MALI ŽENSKI RAZGOVORI S OSEBUJNOM PJESNIKINJOM IZ STUBIČKIH TOPLICA, MIRJANOM KRIŽANOVIĆ

U početku bijaše Riječ

Gordana Igrec

U vremenima kad su svi hrlili u grad, moji roditelji su se, zaželjevši se seoske idile, životinja, vrta i mira odlučili vratiti na selo, u srce Zagorja, u Belec – tako je svoju priču o sebi započela pjesnikinja Mirjana Križanović. “Na selo koje je baš tada počelo umirati. Ta samoća… prirodno okruženje… manjak djece za igru… disfunkcionalni brak mojih roditelja… i sve ono čime je selo oskudijevalo… u velikoj je mjeri… okrenuvši me prema unutra, a ne prema van odredilo moj život“, nastavila je pjesnikinja Križanović čiji su stihovi i nagrade razasuti po zbornicima, a prva zbirka je u pripremi kao i sve ostalo. Po završetku srednje škole jedan kraći period života živjela je u Mariji Bistrici, a onda se 1992. seli u Stubičke Toplice u kojima živi i sada. “Kad danas  razmišljam o tome… čini mi se… sudbinskim… da sam došla živjeti u mjesto gdje će svoje posljednje godine života provesti neponovljiva Vesna Parun, gdje ću svakoga jutra na gotovo istom mjestu susretati Hrvoja Kovačevića…, gdje je Nikola Kristić prije par godina osmislio prekrasan Festival na kojem ću i ja uz bok velikih imena našega pjesništva imati čast nastupati… Čini se posve čudesnim da sam živjela u ulici S. S. KRANJČEVIĆA…, a  sada u ulici VLADIMIRA NAZORA… Kao da se sve urotilo… e da bih se i ja dala u stihovanje…“, tako na glas razmišlja pjesnikinja Križanović inače po zanimanju prirodoslovno-matematički tehničar. Kazala je još i ovo: “Dijete sam Šuvareve reforme… dijete sam doba kada se od nas seoske djece tražilo samo jedno, da se čim prije skinemo s roditeljske grbače i počnemo zarađivati kruh naš svagdašnji. Dakle to bi bio ekvivalent sadašnjoj matematičkoj gimnaziji. Fakultet je ostao trajni san… ali urotilla se protiv njega bolest roditelja, teška financijska situacija, nedostatak potpore mojih bližnjih, a ona budimo posve iskreni i nedostatak rekli bi moji prijatelji s Juga, dišpeta… da se za svoje snove izborim. No želja za znanjem nije umrla, dapače u mojoj su torbi uvijek knjige, učit ću dok sam živa, a tko zna možda čisto iz dišpeta i da pokažem da mogu… upišem nešto. Već punih trideset godina  družim se s kamiondžijama… malo šale… Nimalo poetski… znam… ali gotovo su svi moji stihovi nastali među vijcima, ležajevima i kojekakvim vjerujte mi na riječ nimalo inspirativnim stvarima… Traktorski i kamionski dijelovi moja su svakodnevnica. A na stolu među katalozima, i kalkulacijama… knjige! Trenutačno Povijest Japana, roman Marka Gregora i knjiga poezije Miljenka Markovića… Nespojivo?!… Svašta je u životu nespojivo… tako je to.“ Slobodno se „naluknete“ vu svet ove osebujne pjesnikinje iz Hrvatskog Zagorja. Bute se iznenadili kuliko mudrosti ima tu med njezinim rečima. No, sada vas pozivamo na standardnom štokavskom da zavirite u osebujan svijet pjesnikinje Mirjane Križanović koja vješto balansira između surove stvarnosti i poezije…

Koliko ste zbirka do sada izdali?

Moja prva zbirka je u pripremi. Zašto tek sada? Prvi razlog je taj što sam ja koliko toliko željela biti zadovoljna svojim pisanjem. Godinama sam slala pjesme na brojne natječaje… ima ih u zbornicima diljem Lijepe naše… rekla bih šezdesetak. Ima tu i pohvala… nagrada… duhovne… kajkavske i ljubavne poezije. Drugi razlog je mala sredina gdje se do potpore za takve stvari teško dolazi. Bilo one materijalne, bilo one druge koja je rekla bih, puno puno bitnija.

Naime ja još uvijek svako malo čujem rečenicu: “Kaj nemaš niš pametnešega za delati?”  

Od kada pišete poeziju?

Pjesme pišem još od osnovne škole. Poeziju pokušavam pisati tek sad. Da pojasnim. Znam da ljudi ta dva pojma poimaju isto. Ali ja ne. Usudila bih se reći da bi gotovo svatko solidno obdaren raskoši vokabulara znao sjesti i napisati pjesmu. Dobru pjesmu. A Poezija. E to je nešto drugo. To je nešto što po meni sadrži nešto vilinsko… izvanzemaljsko… čuvstveno na onom tankom nivou gdje se spoje nebo i zemlja, a mi se baš u tom trenutku imamo li sreće… tu zateknemo.

Što je za Vas poezija?

Poezija je za mene bijeg. Iz surovog svijeta u još suroviji… još jasniji… još napaćeniji… još nježniji… ranjiviji… Poezija je za mene hrana koje se nikada neću nasititi, piće od kojeg sam uvijek još mrvicu žednija. Poezija je moje dijete kojeg nisam rodila… moja majka koje više nema… ljubav koja me nikada nije pohodila… a ja znam da je tu negdje… ili možda nije… Poezija je dodir božanskog… ona punina kojoj svi težimo… Poezija je meni… sve.

Koje pisce i djela volite najviše čitati?

Postoje knjige i autori kojima se uvijek i uvijek… iznova vraćam. Dostojevski i njegovi Braća Karamazovi, Tolstoj i Ana Karenjina, Ivo Andrić i Prokleta avlija, Meša Selimović i Derviš i smrt, Miroslav Krleža i Na rubu pameti… Cervantes i Don Quijote… mogla bih nabrajati do sutra. Pa onda prekrasni domaći autori… Pavličić, Tribuson, Jergović, Šojat, Matanović, Gregur, Novak, Karakaš, Prtenajča… ne bih dalje nabrajala da ne bih ne daj Bože koga izostavila… Orhan Pamuk… Amos Oz… toliko predivnih autora je okolo nas. O poeziji da ne govorimo… od klasika do modernih autora… problem je samo vrijeme kojeg nikad nema dovoljno. Nedavno sam ušla u knjižnicu i kroz glavu mi je protekla misao… Bože… gledaj ovu ljepotu… umrijet ću, a ni djelić toga neću pročitati.

Imate li uzora u poeziji?

Na jednom recitalu prije dosta godina poštovana je Julijana Matanović kao predsjednica žirija izrekla jednu rečenicu: “Kod nekih se autora vide mama i tata”. To me toliko potreslo da sam cijelu večer vrebala priliku da je upitam je li tako i kod mene. I kad je rekla “Ne”, srce mi je bilo na mjestu. Pišem slijedeći taj svoj unutarnji ritam. Sve počinje s jednom rečenicom oko koje prvo gradim, a onda nemilosrdno kljaštrim. Po nekom svom unutrašnjem nahođenju, posve bezobzirno spram “zanata”… spram uzusa… pravila pjesništva. Jer to u stvari  uopće nisu slova … to su čestice mene razasute po papiru.

Odakle crpite inspiraciju?

Unutar sebe. U svarenom  trenutku proživljenoga. U prirodi koja je do najmanjeg svoga dijela dio mene. Rastavljam je i sastavljam u slike samo meni znane preobličavajući ih u emociju. Emociju koja mora biti čista… rubna… to je možda i najveća mana mog pisanja… ta moja potpuna otvorenost… ranjivost… slobodan prolaz do moje biti. To je strašno bolno… ali i prelijepo… opasno, ali i uzbudljivo. Ali takva sam u svemu… pa onda i u poeziji.

Što nam novoga pripremate u bliskoj budućnosti?

U novijoj budućnost pripremam svoju prvu zbirku. Pripremam i jedan mali roman Janje moje malo… spremne su i kratke priče… planova je puno…, ali volje i želje još više… pa što Bog da. Uglazbljena mi je i jedna pjesma, pa se i na tom planu kanim malo okušati. Ali jedno po jedno, u cijeloj je priči najbitnije to da kvantiteta ne naruši kvallitetu, bolje jedan mali slatki zalogaj, nego bezukusni švedski stol.

Koji Vam je životni moto?

Moj životni moto je pomalo čudan. Moto je to koji me je koječega… koštao. Ali koji mi je i koješta dao. Nek nitko ne plače zbog mene! S tim se motom rekli bi u nekim prošlim vremenima “ne ide u Europu!!”. Međutim, s idealizmom sam se rodila i bez obzira na ironiju i sarkazam kojim moje biće obiluje… s njim ću i umrijeti. Bez obzira što me život gotovo svakodnevno uvjerava u sasvim suprotne stvari… ja još poput nekave blesave male princeze vjerujem u ljubav… poštenje… dragost… poštovanje… žrtvovanje. I to me košta. Jer čovjek se i suviše često žrtvuje… pogrešnim ljudima i stvarima. Uskraćujući sebi sreću.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme provodim čitajući. Slušajući glazbu. Volim samoću… Oduvijek sam je voljela. Puno više od kakofonije bezličnih lica kojima ja, a ni oni meni nemaju što dati. Da. Samoća je moje slobodno vrijeme. U koje pripuštam samo one rijetke… one s kojima se u toj nekoj  čudesnoj točki, a da se možda nikada nećemo ni vidjeti ni sresti, prepoznajem. Ponekad sam to sama ja… ja koju svakodnevno upoznajem.

Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze?

Moj se život već toliki niz godina odvija po nekakvoj ustaljenoj ruti da je to usklađivanje zapravo čisti mehanizam. Ja zapravo živim dva paralelna života. Jedan ovdje… ruke… noge, tijelo obavljaju svoje…, a jedan u mojoj glavi… tamo je jedan sasvim drugačiji svijet… svijet u kojem vrijede neka druga pravila, žive neka druga bića, odvijaju se neki drugi životi. Tijek vremena je sasvim drugačiji… događaji dobivaju drugačije značenje. Netko će reći… idi… posjeti jedan odjel u bolnici… ja ću reći da nema tog svijeta pitanje je bih li u ovome preživjela.

Da li je za poeziju Facebook dobar medij?

Dugo… dugo sam se protivila bilo kakvom sudjelovanju na društvenim mrežama. Naime samo gledajući novinske portale i komentare na članke ispod njih… bivalo bi mi zlo. Pod raznim lažnim profilima ljudi iz tko zna kojih pobuda siju neznanje, predrasude, mrak… Niti to, a ni potreba da netko u svakom momentu mog života mora znati što ja radim, gdje sam bila, što sam obukla, rekla, jela nisu mi bili jasni. No onda sam se zbog jednog Recitala na kojemu je zbog Covida glasovanje za nagradu publike bilo ONLINE… predomislila. I nisam požalila. Ako izuzmemo  optužbu za plagijat… kojom me jedna uvažena pjesnikinja čije pjesme inače jako volim čitati optužila, doživjela sam samo lijepe stvari. Ono zbog čega sam najsretnija je to što sam svakodnevno u prilici čitati divnu poeziju mojih dragih prijatelja. Iskreno voljela bih da je u komentarima malo više iskrenosti i kritike… a ne samo brdo srca i superlativa. Lijepo je da jedni druge podupiremo… ali bilo bi još ljepše da svi skupa učinimo sve pa da to što objavljujemo bude što kvalitetnije.

Ima li poezija po Vašoj procjeni budućnost?

U početku bijaše Riječ. Riječ je rušila i gradila civilizacije. A poezija je onaj najljepši cvijet… još bolje nektar sakriven duboko u čaški cvijeta. Jasno… nove tehnologije sve, pa i samu poeziju prenose na jedan drugačiji… novi nivo. Nekad davno poeziju su pisali i čitali rijetki ljudi… eto sad sam se sjetila, pa Shakespeara sam zaboravila spomenuti tamo gore… jaooo!! sad je pišu mnogi…, a rijetki je i dalje čitaju… hoće li se u toj šumi pogubiti neka mala dragocjena stabla… stabla koja zbog manjka svjetla nikada neće postati deblima… to ćemo tek vidjeti..

Što preferirate: poeziju ili prozu?

Ja bih rekla da volim poeziju… i prozu koja sadrži poetske elemente… Volim kad proza teče… kad ne zapinje… kad nije ćoškasta… već  fluidna… kad sadrži poetske opise karaktera… ljudi… okruženja… volim kad sadrži elemente eseja… volim kad zastanem i kažem – To je to!, baš ovako i nikako drugačije bih ja to rekla, da znam. U poeziji volim male sitne bravure, kad čitam, više se lovim za njih… nego za  samu cjelinu. Volim te male sitne stihove u koje stanu sve istine.. sav svijet. Da… baš… to… volim.