Iris Bondora Dvornik, razgovor

Akademska slikarica Iris Bondora Dvornik, autorica je zapaženog slikarskog opusa, izlagala je na brojnim samostalnim izložbama

Miroslav Pelikan

Gospođo Dvornik, proteklo ljeto ispunili ste vrijednim i predanim slikanjem, zaokružili ste ciklus akrila na platnu?

Kako mi je iz javnih i privatnih okolnosti rad u Zagrebu onemogućen, koristila sam prigodu atelijera na otvorenom, što u principu i preferiram.

Kako nastaju Vaše kompozicije? Je li sve irealno ili potječe i iz stvarnosti?
Kompleksna smo bića, stoga svi podražaji našeg uma i emocija igraju neizostavnu ulogu pri stvaranju. Pritom nam sloboda stvaranja, dozvoljava igru osobnost 

Koliko stvarni motivi, situacije utječu na Vas?
Svakako potiču ili pak služe kao asocijacija tj. potpora ideji. No sve sam više sklona
mašti. 

Volite igru boja, njihovo susretanje s  raznim oblicim, a koji prevladavaju na Vašim slikama?
Moje su slike, slične u rukopisu, različite u opusima. Preferiram mijenjati, eksperimentirati, volim različitost, pokušavam se ne ponavljati.

Istodobno, Vaše nefigurativno slikarstvo otvara niz pitanju o stalnoj pokretljivosti, gibljivosti i boja i formi.
Upravo u toj igri vidim draž. Kritičari kažu da iz eneralnog nereda uspvijevam stvoriti savršenu harmoniju. Rekla bih daje to pitanje karaktera.

Slike su Vam pomalo tamne ali optimistične.
Kako koje. Dakle, u ishodu su uključene i faze. Na mene podosta utječu okolnosti, u kojima, doduše istovremeno stojim negdje izolirano,

Što je ključno za nastanak slike s kojom će slikari biti zadovoljni?
Prvenstveno rad. Ipak težite savršenijem, čak i nemogućem. Sa drugog pak rakursa, djela koja ste nekako rekli bismo, omalovažavali, tokom vremena vam se prezentiraju znatno zrelijima i bogatijima.

Kako bi opisali vlastiti opus?
Pa generalno, iz ove  dugogodišnje perspektive rekla bih da sam bila vrlo plodna, raznolika,  prema mogućnostima ambiciozna, u kretanjima i izjavama dolično nenametljiva. O toj bi se temi možda bolje mogli očitovati muzeji i galerije koji su u posjedu mojih radova,

Što je još novo u atelijeru?
Umjetnost je, budimo iskreni poprilično iscrpljena, izmučena i u novonastalim vremenima sve više nevažna ili bolje rečeno sve što je klasično i tradicionalno negdje postaje u širem smislu zastarjelo. I sami stvaraoci funkcioniraju po osnovnim zakonima fizike. Gdje postoji ulaz
ima i izlaz,
Sve više sam sklona vjerovati u faktor sreće. Entuzijazam, vjera, borba sa vremenom dovode do određenog zamora. Ipak dok smo prisutni, nadamo se, vjerujemo, tako posljedično i u daljnji razvoj.

Planovi, izložbe, monografije…?
Monografija mi je više puta obećana. Što se pak izložaba tiče, u većem su broju tokom godina  održane u relevantnim institucijama, pa ću se zasada zadovoljiti postavima Muzeja i Galerija, koja su u posjedu mojih djela, a doživim li da se ovaj oblak Svjetske krize ublaži, vidjeti ćemo… Svakako mirovanje te vrsti ne godi i ne pridonosi – nikome, no ostanimo iskreni i dosljedni. Budućnost nam duguje odgovore.