FEMININOLOGIJA 2021. – FREKVENCIJA ŽENE

Femininologija 2021. predstavlja suvremene hrvatske umjetnice koje odabirom izričajnog medija izlaze izvan okvira klasičnog, spajaju klasične likovne izričaje s konceptualnim i primijenjenim. Svojim djelovanjem utjelovljuju temeljne ženske, ali nadasve ljudske principe koji se kroz složenu morfologiju i interdisciplinarni pristup djelu jasno iščitavaju iz njihovih recentnih uradaka. To su Ivana Bakal, Gordana Drinković, Ivana Ožetski, Lada Tomašić i Jana Žiljak Gršić

Sanda Stanaćev Bajzek

“Žena” – označava imenicu ženskog roda koju definiramo kao ljudsko biće ženskog spola. Otuda je izveden i pojam feminin(um), kojim označavamo ženski rod, odnosno sve što je ženskoga roda. Upravo on mi je poslužio za izvedenicu „femininologija“ – kao znanost o ženskom – umjetnosti, izložbi, slici, grafici, skulpturi, pa i frekvenciji, pojmovima koji su svi, znakovito, ženskog roda. Inspirirana radom Ivane Ožetski simboličnog naziva „What is Your Frequency?“, odlučila sam ovogodišnjom Femininologijom predstaviti recentne uratke hrvatskih suvremenih umjetnica pod okriljem teze kojom sama Ožetski opisuje svoj rad: „Sve oko nas uključujući i nas same energija je napravljena od valova različite dužine koji vibriraju na različitim frekvencijama.“ Novom izložbom pet hrvatskih vizualnih umjetnica otkrivaju svoju stvaralačku frekvenciju, potičući nas da, izlažući se pozitivnim vibracijama njihove umjetnosti, namjestimo na višu i pozitivniju frekvenciju.
Izložbeni projekt “Femininologija” predstavlja stvaralaštvo vizualnih umjetnica koje u cijelosti ili segmentima akceptira višestruki identitet žene, brojne arhetipove i stereotipove kojima su izložene, pokušavajući proniknuti u ženinu bit i krenuti kroz umjetnost u potragu za njezinom stvarnom ulogom i značenjem u društvu u kojem živimo. Umjetnice nerijetko svojim djelovanjem utjelovljuju temeljne arhetipske principe. One tematiziraju vlastiti identitet prolazeći „općim mjestima“ naših civilizacijskih spoticanja – spolnosti, osobnim slobodama, nametnutim ulogama, ali bivajući i auto referencijalne, dotičući se vlastite intime, osjećaja, otkrivajući nam sebe kao iznimna duhovna i umjetnička bića. A njihove likovne priče nadilaze matično vrijeme te postaju opće i univerzalne, i klasične i suvremene, dokazujući da velike teme nisu ni „ženske“ ni „muške“ već samo ljudske.

U petak, 24. rujna otvorena je u suradnji s Muzejom Prigorja u Sesvetama, jedanaesta izložba izložbenog projekta Femininologija započetog prije sedam godina (2014.). Uz nazočnost brojnih posjetitelja otvorenje su uljepšale same umjetnice, a o izložbi, ženskoj suradnji, podršci institucija i Grada govorile su redom: Morena Želja Želle, ravnateljica Muzeja, Sanda Stanaćev Bajzek, autorica projekta i kustosica izložbe te Ivana Crnković, izaslanica gradonačelnika i pročelnice Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba

Femininologija 2021. predstavlja suvremene hrvatske umjetnice koje odabirom izričajnog medija izlaze izvan okvira klasičnog, spajaju klasične likovne izričaje s konceptualnim i primijenjenim. Svojim djelovanjem utjelovljuju temeljne ženske, ali nadasve ljudske principe koji se kroz složenu morfologiju i interdisciplinarni pristup djelu jasno iščitavaju iz njihovih recentnih uradaka. To su Ivana Bakal, Gordana Drinković, Ivana Ožetski, Lada Tomašić i Jana Žiljak Gršić.

Vođena snažnim istraživačkim nervom, premošćujući okvire tradicionalnog u formalnoj i u sadržajnoj domeni slike, Ivana Ožetski osobni svjetonazor i potrebu za likovnim stvaranjem nerijetko gradi na suprotnostima, na oblosti forme i grubosti materijala, na kolorističkim kontrastima, apstraktnom i figurativnom, koncentriranim sada u crveno-crnoj grafičkoj „dihotomiji“, u „oblicima-sferama“ kao entitetima mikro svjetova koje nam njima otkriva, u „silnicama-formacijama“ koje pak nastaju iz promatranja grupiranja čestica i živih organizama u prirodi, svjedočeći umjetničinoj ideji kako su svi oblici „zapisani“ u nama i samo čekaju transformaciju u drugi medij, čekaju da novom kreacijom iz svijeta nevidljivog postanu vidljivi novi entiteti. Čudesne morfologije koja dolazi iz izvora snažne ženske intuitivnosti i vibrira na nekoj višoj potenciji. 

Na frekvenciji koju je „uhvatila“ i mlada tekstilna dizajnerica Lada Tomašić, posežući u bogati trezor indoeuropske kulture prožete snažnom duhovnošću, uspješno je reinterpretirajući u suvremenom i nadasve originalnom vizualnom mediju. Naime, smatraju je prvom od mlade generacije hrvatskih umjetnica koja se odvažila tekstilni dizajn upotrijebiti isključivo u umjetničke svrhe, izrađujući tekstilne slike jedinstvenom tehnikom koju je sama osmislila, kombinirajući nevjerojatnom slobodom različite tehnike. Pristupajući tekstilnome platnu kao slikarskom, gradi svoju likovno-tekstilnu senzaciju komadima raznovrsnih tkanina, koji postaju partikule slike, prišivajući i prošivajući koncem kao linijom, svoju jedinstvenu „sliku“ o istovremeno nježnoj i snažnoj ženi. Sliku koju je originalnom i također jedinstvenom tehnikom isproducirala Jana Žiljak Gršić, čije tipografske portrete s prvom možemo nazivati suvremenim ikonama, jer inovativnom infrered tehnologijom predstavljaju današnje ikone – fatalne poznate žene, glumice i pjevačice. Nastaju usporednom izvedbom fotografije, konkretno foto-portreta i latiničnog slova kao znaka i osnovnog gradivnog elementa „slike“. Takvom gradnjom mijenja ne samo značenje, odnosno ulogu slova, već i značenje same slike koju sada i gledamo i čitamo. Ovi, „likovni rebusi“ koji nam svoj konačan odgovor otkrivaju u skrivenom infra sloju slike (koji otkrivamo pomoću  infracrvene kamere), kao da svoju trodimenzionalnu inačicu imaju u „ženolikim“ instalacijama, kostimima-figurama Ivane Bakal. Iznimna vizualna elokvencija, ženska aktivistička komponenta i konceptualno promišljanje kostima kao objekta ili instalacije, koncentrirane su u djelu ove kostimografkinje, koja svojim vizualnim kazalištem stvara „žive figure“, žive slike koje poput odašiljača snažnih emocija i poruka dojmljivo komuniciraju s gledateljem, progovarajući o autoričinim, ali i opće ženskim egzistencijalnim, etičkim i estetičkim dvojbama, otkrivajući njezina afektivna i emocionalna stanja putem kritičkog stava prema slabostima vlastita spola. Jer od djetinjstva do smrti, moć, zavist, želja za uspjehom, ženu inficiraju jače i trajnije nego bilo kojeg muškarca.

A ona koja svoje slabosti i svoje boli gotovo fatalistički razotkriva zasigurno je Gordana Drinković. U fragilom mediju stakla, kojega je prigrlila kao svoju drugu kožu, stvara senzacionalističke poetske vizualne doživljaje, iskrene i bolne, kao staklene „suze koje se uspinju prema nebu“. Ove bezbojne, sive i crne kristalne staklene forme otkrivaju iznimno zanatsko majstorstvo umjetnice, skrivajući iza svoje krhke ljepote snažnu emotivnu dimenziju, tugovanje za preminulom voljenom osobom. Puštajući staklo da se istegne do granice pucanja, suobličuje se s njim osjećajući njegov drhtaj, njegovu nakošenost, vijugavost. Čini to i posudama iz kolekcije „Afrika“, koje pak kao da dolaze iz koljevke, iz primordijalne forme, asocirajući morfologijom na žensko tijelo kao na životodajnu posudu. Na onu koja kreira i rađa. Koja bilježi i pamti. Baš poput stakla. Stvarajući u trenutcima najveće ranjivosti neponovljivu ljepotu. 

Ljepotu koju su nam svojim djelom, uštimane na božansku frekvenciju donijele žene umjetnice.