MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA NAGRAĐIVANOM PJESNIKINJOM VESNOM ŠTULIĆ

Vrijeme poezije tek dolazi

Gordana Igrec

“Moji roditelji (majka otočanka šibenskog arhipelaga i otac iz Dalmatinske zagore) tih su se davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća trbuhom za kruhom nastanili u Dubrovniku, tako sam 1968. godine  rođena u Dubrovniku. Kasnije selimo u Zadar“, tako se prisjeća arhivistica i pjesnikinja Vesna Štulić, koja je danas baka i živi u Ninu, svojeg rođenja i najranijih dana. Vesna Štulić do sada je izdala devet zbirka poezije. Od tih devet neke su i zbirke poezije i proze. Iako, kako nam je kazala, ne radi u svojoj struci arhivista “uvijek je okružena knjigama i stalno uči, piše i istražuje“. Za današnjeg kišnog dana pođimo zajedno na putovanje kroz život ispunjen poezijom Vesne Štulić. Imamo što i čut’. Zavirite u taj čudesan svijet i uvjerit ćete se i sami.

Koje ste sve zbirke do sada izdali?

Do sada sam izdala devet zbirki poezije. Od tih devet neke su zbirke poezije i proze. Upravo je dovršena grafička priprema i za koji dan ide u tisak deseta knjiga, poetska priča Tango jedne ljubavi. Dakle moja prva zbirka poezije Sjećanja s posvetom izašla je davne 1999. godine. Za tu zbirku dobila sam priznanje Matice hrvatske, no zbirku je ipak tiskala nakladnička kuća Lambert. Zbirka sadrži niz pjesama zavičajne, domoljubne i ljubavne tematike i za tu zbirku mogu reći da je obišla pola svijeta.

Bila su to teška vremena i za autore i za nakladnike, bilo je obavezno tiskati minimalno tisuću primjeraka knjige, pa je to bio jedan od razloga zašto dugo godina, točnije sedamnaest nisam ništa objavila. Tada nisu postojale društvene platforme kao danas i poezija je čamila u kutku, negdje u nekim fasciklama, nadajući se boljem vremenu za nas autore. Svih tih godina neobjavljivanja, kao što sam rekla, pisala sam. Onda je 2017. inspiracija uhvatila zamah, dogode se te neke popratne životne stvari, koje te povuku da sve ono što si skupljala dugo godina u sebi, da naprosto moraju izaći u javnost, da sve potisnuto i kroz pjesmu “ispričano” mora ugledati svjetlo dana u tiskanom obliku. I tako je te godine izašla zbirka pjesama Dioba. Zbirka je dosta emotivna, obzirom da je posvećena mojoj netom preminuloj majci, koja bi zasigurno da je živa bila ponosna. Tom zbirkom lagano dotičem otok, njen otok, za razliku od prve zbirke u kojoj sam u tom zavičajnom dijelu bliža očevim korijenima. Upravo je majka nakon prve zbirke, kada ju je pročitala rekla: “Pa dobro Vesna, pišeš samo o tatinom kamenu, a ništa o mom morskom”. Ja sam joj pjesmom, koja će se naći u Diobi u jednom dijelu odgovorila stihom: “…možda ti majko nekad krivo bude, što o tvom moru ne mogu pisati, al ja ti majko zrak Zagore dišem…”

Uskoro, izlaskom mojih ostalih zbirki, vidjet će se, da to zapravo i nije baš istina ili su sve to neke u životu faze, kojima se autor okušava. Treća zbirka izlazi već sljedeće godine, Jerihonske zidine, zbirka misaono-refleksivne tematike, to su one pedesete godine života, prekretnica, kada sami sebe propitujemo što smo dobroga napravili u životu, jesmo li mogli drukčije i gdje smo zapravo “mi” u cijeloj toj životnoj priči. 

Stoga Jerihonske zidine posvećujem sebi. A onda onaj mamin otok okružen morem, najednom izrasta u meni, a ono more podvlači se pod kožu ili je zapravo cijelo to vrijeme bio u mojim genima, samo ga je trebalo probuditi. Paralelno pišem tada dvije zbirke poezije Galije iz nesanice, te zbirku Zemaljski versi. Iako su Zemaljski versi bili prije zaokruženi kao cjelina, Galije iz nesanice su se naprosto nametnule svojom ljubavnom tematikom i izašle prve. I meni je to bila novina u mom izričaju, pa su Galije iz nesanice jedno nježno, suptilno, krhko štivo. A zašto štivo, priča?. Pa zato što svaku svoju zbirku kada pišem zaokružim srodnim pjesmama, tako da kada čitate od početka prema kraju, imate dojam da ste pročitali jednu priču. Pomalo sam se bojala kakav će odaziv imati među čitateljima, jer zna se da kada pišete ljubavnu tematiku, čitatelji vas doživljavaju upravo kroz te stihove, autobiografski, no je li je, ipak ćemo ostavit na sud svakom pojedincu. Bitno je da pjesma dođe do srca čitatelja, a galije zaista jesu doplovile do onih koji su ih čitali. Peta zbirka Zemaljski versi, zbirka je maritimne i zavičajne tematike. Zatim slijedi Burtiž. Sukladno naslovu stihovima jedrim oko otoka i opisujem ili opjevavam sve ono što kroz kaleidoskop svojih promišljanja vidim. Pojedine pjesme iz te zbirke su humoristične, a neke su dobile i svoje akorde, na što sam jako ponosna. Sedmom zbirkom Hiperaktivno nadahnuće, nastalom zaista hiperaktivno u svega dva mjeseca, vraćam se ljubavi, ali na malo senzualniji način, nikad ne prelazeći onu finu dozu nazrete erotičnosti. Na žalost zbirka nije promovirana, zbog epidemiološke situacije, ali nadam se da je jednom budem ipak prestavila čitateljima. Kada me pitaju jesam li više autor ljubavne poezije ili zavičajne, ja se ipak osjećam autorom zavičajne. Tu sam nekako svoja na svome, premda se volim okušavati i u ostalim žanrovima. I naravno osmom zbirkom imaginarno silazim nogom na taj otok i u toj ophodnji ili bolje reći hodočašću po otoku, nižem pjesme koje skupljam u zbirku Kanat Božji. Sad sve ono unutarnje u nama oboma, i u meni i u otoku javlja se kao glas kao kanat onog za koji ma kako netko to shvatio, ja vjerujem da mi je On stihove kanalizirao kroz mene.

Da, zaista nije puno potrebno da ono što oko vidi, uho osluhne da pretočimo u poeziju, govori i činjenica da je Koralj mojih dubina, moja deveta zbirka poezije nastala na sasvim jednom kratkom putovanju, između Zlarina i Prvića. Zbirka je to ljubavne tematike, a koralji su ona okamenjena ljepota stihova kao perlica na ogrlici zbirke.

Kao što sam rekla na početku, upravo je dovršena poetska priča Tango jedne ljubavi, interesantna po tome što je podijeljena u dva dijela, prvi su pjesme pisane u muškom, a drugi u ženskom licu, ali dodirna točka im je što na gotovo identične situacije, dvoje ljudi ispisuje poetske retke iz svoga kuta gledanja. Izazov je bio pisati u muškom licu, ali mislim da sam se dobro u tome snašla, što i recenzije govore.

Međutim, nakon toliko broja zbirki, od kada Vi zapravo pišete?

Poeziju pišem još od školskih dana, prvo za prijateljice, za njihove ljubavi. Interesantno kako nisam pisala o tim svojim školskim simpatijama, ali zato sam se vrlo lako mogla “prišaltat” što bi mi rekla u misli mojih kolegica. Na žalost ti prvi uradci nisu sačuvani.

Što Vas je potaknulo da počnete pisati poeziju?

Ma poezija je u meni, ja ju dišem, živim, ne bi rekla da je kasnije bio nekakav poticaj, možda je čak bolje priznati i reći, bio je to okidač. Dogode se ti neki teški događaji u životu, poput smrti roditelja, nakon kojih sve ono skupljenu u duši, mora izaći vani. I upravo ti stihovi, su oni od kojih i dan danas zasuzim.

Što je za Vas poezija?

Poezija  je način života. Ne bi mogla niti jedan dan bez poezije, premda u svojoj kućnoj biblioteci imam relativno malo autora poezije. Svaki dan iznova živim za novi stih. Poezija je i terapeutska, jer ogolijevajući svoju nutrinu, rasterećujemo sve potisnuto. Pa čak i onda kada je pjesma šaljiva.

Odakle, međutim, crpite inspiraciju?

Već sam rekla da sve što oko vidi, uho osluhne može biti inspiracija. Svakodnevno prolazimo pokraj stvari koje nitko ne primjećuje, a pjesnik ima to posebno čulo kojim percipira, doživljava svijet oko sebe daleko senzibilnije od ostalih, ima moć ući u srž stvari i izvući ono najljepše i pretočiti u stih.

Koje domaće autore volite čitati, a koje strane?

Od domaćih autora volim čitati Brešana, Aralicu, Raka. Volim zapravo povijesne romane, pa makar bila kroz njih utkana i fikcija. Stoga nije čudo da sam i sama napisala roman povijesne fikcije Na vjetrometini triju svjetova, za kojeg se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana. Na njemu sam radila dosta godina i bila bi šteta da se ne tiska. Od pjesnika volim sve pjesnike koji pišu na tom za mene najljepšem dalmatinskom jeziku. Od stranih ne znam koga bi izdvojila. Za mene je knjiga Knjiga kada je poželim držati kraj uzglavlja i vraćati joj se iznova i iznova.

Na facebooku gotovo svaki dan pročitam jednu knjigu domaćih autora i to je divno.

Imate li uzore u književnosti?

Nemam uzore u književnosti. Ali ima nekoliko pjesnika koji su mi posebni u svom izričaju.

A nagrade za Vaše poetsko-prozno stvaralaštvo?

Obzirom da je facebook jedna društvena platforma koja pogoduje pjesnicima, tako i ja svoje radove ponekad šaljem na poetske natječaje i da imam diploma, zahvalnica kako kod nas tako i van Hrvatske… Rusija, Indija, SAD….

Koji Vam je moto u životu?

Moto? A moto u životu mi je. ono što ne želiš da tebi netko čini, ne čini ni ti drugome.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme je gotovo cijelo posvećeno pisanju, čitanju i naravno mojim dvjema unučicama.

Poezija ili proza? Što preferirate?

Oba žanra i poezija i proza su mi drage. I sama sam se okušala u prozi i volim je radi slobode izričaja, ne robuje nekih formama koje inače ograničavaju poeziju.

Što nam novoga spremate za blisku budućnost?

Upravo ispisujem novu zbirku poezije Maslina nedorečena. Maslina mi se valjda zbog mojih gena uvukla pod kožu i oko nje saplićem kao bršljan stihove, a u istu zbirku nastojat ću uvrstiti i ono na čemu trenutno radim, a to su stihovi kao moj imaginarni razgovor sa jednom poznatom pjesnikinjom, naravno poštujući i ne iskačući iz okvira onoga što je ona bila i jeste i danas u našoj književnosti. Studiozan je to projekt. Ne bi dalje o tome, za sada neka na tome ostane, čitatelji će saznati nešto više o tome, kada zbirka izađe.

Kada pišete?

Pišem kada god imam i jedan trenutak slobodan. Misao je takva, krilata, da ako je ne uhvatite i zapišete isti tren, ona ode. Stih me zna usred noći probuditi i srećom kraj kreveta su uvijek nekakvi papirići i olovka ili mobitel, jer tko zna bi li se ujutro sjećala tog nadahnjujućeg trenuka.

Ima li poezija po Vašem mišljenju – budućnost?

Mislim da vrijeme poezije tek dolazi. Ima jako divnih autora, za koje se na žalost ne zna, samo zbog financijske nemogućnosti da izdaju knjigu, jer izdavaštvo je “skup sport” i ako nemate da vas tko subvencionira i promovira na žalost neke divne pjesme nikada neće ugledati svjetlo dana u tiskanom obliku.

No, vjerujem u lijepu pisanu riječ, koja dotiče srca i dušu čitatelja.