MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA SPISATELJICOM SONJOM SMOLEC

U poeziji, bez obzira bila ona pisana vezanim ili slobodnim stihom, mora postojati priča, mora postojati emocija, energija

Gordana Igrec

Rođena u Puli, spisateljica Sonja Smolec za svoj rodni grad kaže: “U gradu kojeg posebno volim i kojem se uvijek rado vraćam. Uživam u ostavštini Rimskog carstva čija arena još i danas privlači ljude iz cijelog svijeta i austrougarska arhitektura kojom obiluju pojedini dijelovi grada, koja je desetljećima bila zapostavljena i koja je napokon prepoznata te se sve više ljudi odlučuje na obnovu tih vrijednih objekata“. Sonja Smolec je ekonomski tehničar po zanimanju, ali svi koji je znaju poznaju je kao jednu od urednika časopisa za književnsot „Kvaka“ i kao članicu Uredničkog odbora „Mali Pero“ Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Iza nje je 16 knjiga za djecu i mlade, no ako se ubroje da je jedna prevedena na engleski, a jedna na njemački jezik, onda osamnaest. Dvije knjige poezije na hrvatskom i deset na engleskom jeziku. Dakle, sve zajedno tridesetak knjiga. Iza ovog respektabilnog opusa krije se bogat duševni život Sonje Smolec, pa za ovog kišnog dana neće biti ništa ljepše nego uz šalicu čaja ili kave zavaljeni u udobnoj fotelji, pomno se posvetiti tom svijetu. Nećete požaliti.

Što je za Vas poezija?

Poezija je za mene jedan od najtežih ali i najljepših načina pismenog izražavanja. Mnogi bi mogli pitati, zašto najtežih? Najtežih jer se u malo riječi mora reći mnogo toga. Ne smatram da je sve što je posloženo u nekih desetak redaka koji podsjećaju na stihove – poezija. Ili, dobra poezija. U poeziji, bez obzira bila ona pisana vezanim ili slobodnim stihom, mora postojati priča, mora postojati emocija, energija, ono nešto što će me dirnuti, nešto s čime se mogu povezati ili će me navesti na razmišljanje, a ne da me zbunjuje na taj način da ne znam bi li bilo bolje čitati je od prvog ili posljednjeg reda, jer je rezultat razumljivosti jednak. Jednako tako ne volim forsiranu rimu. Mnogi misle da je dovoljno da im zadnja dva sloga budu jednaka, a ne pokušavaju ono što su napisali pročitati naglas. I poezija pisana slobodnim stihom mora imati svoj ritam. Možda griješim, ali nisam pobornik poezije gdje se u svaki red upiše jedna riječ, možda dvije, poezije gdje su riječi rasipane po cijelom papiru pa ne znam kojim redom ju treba čitati, ili one koju zovu modernom gdje autori koriste riječi koje podsjećaju na vrijeme Dadaizma. 

Je li Vam draža poezija ili proza?

Jednako su mi drage obje forme. Sve ovisi o kvaliteti i trenutku kada se čita ili piše. 

Vi ste i lektorica i urednica zbiraka svojih kolega. Kako ocjenjujete suvremeno hrvatsko pjesništvo?

Suvremeno hrvatsko pjesništvo ima nekoliko izuzetno dobrih i već prepoznatih pjesnika i pjesnikinja. Kao što sam već ranije spomenula, i ovdje ima onih koji smatraju da je sve dozvoljeno i da mogu pisati kako god žele. No, dobro… jedna stvar je moći tako pisati, to im nitko neće zabraniti. Druga stvar je kolike će čitatelja poezije moći prihvatiti njihov izričaj. Biti „borac“, naročito u današnje vrijeme, za nešto drugačije, sklizak je teren za neiskusne ili manje iskusne pjesnike, naročito one koji potvrdu svoje kvalitete vide samo u broju lajkova na društvenim mrežama.

Ima li poezija budućnost?

Po tome koliko ljudi piše poeziju, da, mislim da ima budućnosti. Na žalost, malo je onih koji su u svom pisanju okrenuti svemu oko sebe, koji ne pišu samo ljubavnu poeziju. Većina takve poezije sliči jedna drugoj kao jaje jajetu. Srećom, ima onih koji kvalitetom odskaču od tog „standarda“, koji su sam vrh hrvatske poezije, kao što su Božica Jelušić, Sven Adam Ewin, Tomislav Domović, Darija Žilić, Slavko Jendričko, Tomisav Marijan Bilosnić, i od mlađe generacije Monika Herceg. Mogla bih ovdje dodati još nekoliko imena, neka se ne ljute oni koje nisam spomenula.

Koja Vam je Vaša knjiga najdraža?

Nikad nisam niti jednu svoju knjigu svrstavala u više ili manje drage. Postoje one za koje sam trebala više vremena da bi ih napisala jer je za njih trebalo više vremena kako bih došla do važnih znanstvenih podataka koji su mi bili potrebni za radnju i one za koje mi je trebalo manje vremena. Sve su moje i svaka ima ono nešto posebno, ali niti jedna mi nije manje draga.

Gdje pronalazite inspiraciju?
Inspiracija pronalazi mene. Sve je pitanje trenutka. To može biti bilo što. Meni je najvažnije da samu sebe nikad ne silim na pisanje. Kad krene – krene.

Koje književnike volite čitati?

Moja najdraža književnica je ona koja je u životu napisala samo dvije knjige, Ubiti pticu rugalicu i Idi, postavi stražara, Harper Lee. Posebno volim čitati romane Joanne Harris. Od domaćih to su Božica Jelušić, Ludvig Bauer, Julijana Matanović, Kristijan Novak, Ivica Prtenjača, Stjepo Martinović, Tomislav Beronić, Davorka Čeč… Puno čitam i sigurna sam da sam dosta imena izostavila. Na taj popis moram dodati i dvije književnice za koje vjerujem, ako tako nastave, da će se još čuti, a to su Ankica Kale Morinjka i Marica Žanetić Malenica.

Imate li uzore u književnosti? I koje?

Uglavnom ne razmišljam o tuđim djelima dok pišem, no kad bih birala uzore to bi mi sigurno bile Harper Lee, Joanne Harris i Božica Jelušić.

Što nam novoga spremate za ubuduće?

Trenutno ništa.

Jedna ste od urednica u časopisu Kvaka. Po kojem kriteriju odabirete neafirmirane
pjesnike za tiskanje njihovih pjesama?

Jako je teško odabrati što objaviti kad nam stiže veoma mnogo sličnih pjesama. Uvijek pokušavamo odabrati one koje barem po nečem odskaču. Posebnu radost nam pričinjaju novi autori koji do sada nisu nigdje objavljivali, a pošalju nam poeziju izuzetno visoke, a poneki čak i antologijske kvalitete pa se pitamo „A gdje ste do sada bili?“ Ponekad ostavimo čitanje po dan ili dva ne bi li i u poeziji osrednjih pjesnika pronašli onu iskru koju su pokušali ugraditi u svoje stihove i dati im šansu. Vjerujte, nimalo lagan posao. 

Koji je Vaš moto u životu?

Moj moto? Nisam nikada o tome razmišljala. Možda: „Sutra je novi dan?“

Kako provodite slobodno vrijeme?

Ono što bih mogla nazvati slobodnim vremenom koristim za pripremu obroka, za čitanje. Ponekad prošetam, razgovaram sa sinom… Volim pogledati i neku dobru seriju na TV-u. Volim dobre krimiće, a ponekad mi, kad se psihički želim odmoriti odgovaraju i filmovi tipa Hallmark uz koje ne moram trošiti živce jer su svi na jedan kalup i većina ima sretan završetak. Takve filmove mogu početi gledati i na polovici i znati da nisam ništa propustila. Volim pogledati i emisije o znanosti i kulturi. Ove zadnje su, na žalost, najčešće veoma kasno. 

Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze?

Iskreno? Teško. U zadnje vrijeme, zbog problema s vidom, sve teže.