Skip to content

Darija Stipanić – REVIZUALIZACIJA SLUČAJNOG

Darija Stipanić, kroz veliki dio svog opusa, impresije ostvaruje uz poštovanje principa igre. Ovaj put predstavljamo djela kojima autorica iskazuje vizualizacije koje tek indirektno dodiruju iskaze o socijalnom

Eugen Borokovsky

Ovdje su na uvid osobnija propitivanja likovnih formi. Pred nama su vizualna istraživanja posvećena intimnim komunikacijama s materijalima koje umjetnica očito poštuje i koji ju iniciraju ka oblikovanju.
Za sve radove ovog projekta osnovni materijal je drvo. Na različitim oblicima uvijek su vidljivi tragovi prirodnog rasta. Ponekad su oni naglašeni, a ponegdje im se pridružuju tragovi decentnih intervencija autorice. Čini se da ona najprije izabire oblik. Ovaj izbor nije vezan za neku zamišljenu formu, nije dosljedan, već je oslonjen da izgrađivanje odnosa sa svakim od raznorodnih oblika. Proces se nastavlja koncentracijom na pojedinu izabranu početnu formu. Promišljanje inicira djelovanje, intervencije.
Za ovaj postav izabrani su radovi koji nude ideju geometrijskih formi kao prevladavajućih. U manjini su prisutni i oni koji naglašenije podržavaju zatečene organičke modalitete. Umjetnica se poigrava, čini se, nađenim, zapaženim, njoj zanimljivim oblicima. U prvi tren nismo sasvim sigurni kreće li autorica od oblika ili teksture koju redefinira, preoblikuje u plohu artificijelnog predmeta. Tako je pred nama ponuda heterogenih radova. U postavu, prema finalnom izboru, možemo razlučiti one na kojima je poštovan „nađeni“, zapaženi oblik kojemu slijede tek neznatne intervencije. Tako na nekim radovima zapažamo stari, hrđavi čavao ili spojnicu. Drugu grupu čine trodimenzionalne forme na kojima zapažamo znatne autorske intervencije. Treća grupacija radova su reljefi. Na njima nalazimo mješavinu spomenutih tendencija. Ovdje su očitiji koloristički istupi jer ih autorica doživljava kao područja slike. No, i ovdje nalazimo umjerenije, usklađenije prostore kojima dominira reljefnost, tekstura i umjereni kolor.
Geometrija se bavi idejom zauzimanja raznovrsnih modela prostora. Darija Stipanić uvijek nudi baš to, prostorne konformacije. Ovdje radije koristim termin ‘objekt’ iako bi se radovi mogli nazvati skulpturama. To, možda, više zbog manjih dimenzija i naznačenog poštovanja ili naglašavanja teksture, koje se očituje ili u detalju ili unutar formiranja cijelog oblika. Zapravo je u pitanju usklađivanje organičkog s geometrijskim. Čini se da Darija geometriju poštuje formalno. Jer, ne inzistira na nekom savršenom obliku, već ga ostavlja nepravilnim. Kao da joj nađeni, početni oblik već zadaje konačnu formu koju ona samo cizelira. Autorica se igra uslagivanjem struktura prirodnih oblika unutar geometrijskih gabarita. No, u postupku ju nerijetko zavodi tekstura do koje dolazi krećući s obradom. Tu se zaustavlja jer ju zavodi trag prirodnog tijeka struktura unutar sloja do kojeg dolazi. Brušenjem u postupku oblikovanja, fraktalni oblici naturalnog progresa bivaju obnaženi i privedeni vidjelu. Autorica tu ne zaustavlja činjenje. Lazuriranjem oblika dobiva naglašenije kontraste tijeka godova. Uz to, ponegdje rasjekline koje se pojavljuju ispunjava materijalom koji nije ponavljanje nekog od tonova originala, već je kontrastan. Ovo daje dodatnu dimenziju pojedinom obliku.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
Otvorenje: 4. 9. 2021., u 19.00

U daljnjem razvijanju ideje, Darija Stipanić kao da se prepušta eksperimentiranju, igri. Forme ostaju geometrijske, pojednostavljene, ali manje stroge. Njima kao da je naglašeno poštovana forma prostornog rasta. Oni prestaju biti materijal i postaju predmet. Na njima nalazimo teksture, zapise prirodnih struktura debala, ali tu su i dodatni autorski zahvati. Ponekad su im pridruženi najčešće jednostavni, gestualni segmenti. Tako, neke od formi, posebno iz serije mekše geometrizacije, nose tragove znatnijih autoričinih intervencija. Neke reljefne tragove autorica ponekad kolorira. To daje izvjesnu etnološku notu. Očito je da umjetnica ponekad prati ritam prirodnih zapisa rasta debla, a ponegdje intervenira sasvim proizvoljno, kako joj nalaže osobni trenutak. Ovo je očitije na zidnim reljefima na kojima zapažamo čak i slikarski pristup iskazan kolažiranjem i koloriranjem segmenata.
Reljefni radovi podložni su igri sklapanja tekstura. Kao sastavnice, uz njih, nalazimo kolorističke intervencije koje ponegdje naglašavaju elemente kao granična područja komponenti. Ponegdje ih akcentiraju jer ih nalazimo na cijelim segmentima pozadine reljefnih površina. Kao i kod objekata, autorica ponekad ostavlja vizualne tragove, ne poštujući sasvim prirodni tijek godova, slojeva, strukture materijala. U ovom postavu, najrjeđi su objekti oblih formi. One jesu prisutne u ovom problematiziranju, ali su uvijek značajno pojednostavljene. Ovdje je najčešće prisutno poštovanje, ostavljanje dijela naturalne forme kojoj je pridružena intervencija uglađivanja neke od površina objekta.
Unutar postava nalazimo istraživanje topologije. To iskazuju svojstva objekata koja ostaju geometrijska, idejno nepromijenjena, iako se oblici uvjetno izobličuju rastezanjem, pomacima od pravila ka poštovanju zatečenog stanja. Ovdje je očita suradnja autorice i materijala. Uvođenje ovih radova u projekt, iskazuje ideju propitivanja dojma oblika. U topologiji je važnije kvalitativno od kvantitativnog, pa je zakrivljenost ploha i nekih kvadrata istaknuta kao tendencija iste ideje.
Kao i često kod mnogih umjetnika, zanemarujemo pojedine nazive koji mogu biti samo trenutne asocijacije, svojevrsno osiguranje autora od nesigurnosti odnosa s novostvorenim oblikom. Tako i u ovom slučaju, seriju ostavljamo ujedinjenu zbirnim naslovom kojeg nude asocijacije, impresije, a koji se često može preklapati s umjetnikovim htijenjem koje se naknadno, s vremenskim odmakom, usloži s premisom.
Opći dojam je da umjetnica na neki način sprema, spašava, arhivira i decentno uređuje zapažene/nađene drvene segmente. Najčešće su u žiži njena interesa kvadratne forme. Čini se da je i sama začuđena bogatstvom mikro i makro oblika koje i nama podastire na uvid. Možemo reći da mikro i makro kozmos funkcioniraju i isto i različito. Na mikro kozmos teško utječemo jer kroz ovu civilizaciju razvijamo samo grube, materijalne, površne osjete. Makro kozmos, isto tako, ne možemo spoznati, također, zbog nerazvijenih osjetila. Tako nas umjetnica drži negdje u sredini, pokazuje nam posebnosti, fraktalnu ljepotu dijela univerzuma koji, zbog naše površnosti rijetko, ali ipak možemo dosegnuti. Tu je bazirana atraktivnost ovog projekta. Neznatni oblici predočeni na pojednostavljenim, geometričnim radovima, pokazuju svu zanimljivost i ljepotu detalja iz prirode. Ovaj projekt upućuje nas na oblike koje nalazimo tek kad ogulimo koru predmeta, kad zakoračimo prema bitku stvari.

Darija Stipanić (rođ. Brajan), rođena 1973. u Rijeci. Diplomirala 1997. na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Rijeci; smjer Likovna kultura s temom „Ikonografija Dalijeve skulpture” kod mr. Ervina Dubrovića i kiparstvo kod mr. Josipa Diminića. Sudjelovala na nizu skupnih umjetničkih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Južnoafrička Republika, Poljska, Srbija, Slovenija, Italija, Slovačka, Meksiko, Kina, Litva, Makedonija, Japan, Bugarska…). Bavi se kiparstvom, slikarstvom te povremeno grafikom. Članica HDLU Rijeka. Dobitnica više međunarodnih nagrada i priznanja.