Prošli tjedan u popularnoj splitskoj galeriji Studiju 21, otvorena je izložba koja je spojila dvije rođake, dvije iznimne umjetnice, ali i dvije zemlje – Hrvatsku i Sloveniju, dva grada – Split i Zagreb, odnosno Split i Maribor, crno i bijelo. Izložba je prava poslastica na kraju uspješne splitske kulturne sezone, a pohodili su je brojni splitski likovni umjetnici, ljubitelji umjetnosti, kolekcionari…
Sanda Stanaćev Bajzek
Kompariranje kroz izlagačko sučeljavanje dviju rođakinja, Andreje Hojnik Fišić i Cvetke Hojnik koje se bave istovjetnom umjetničkom granom prilika je da ponovno, posve suprotnim principom znanstvenome, potvrdim ili opovrgnem gensku uvjetovanost našeg zanimanja, odnosno poziva.
Jesu li geni čvrsto uporište za sigurnu valorizaciju i komparaciju stvaralaštva dviju rođakinja koje su osim rodbinske veze, ukorijenjene u istovjetnom umjetničkom izričaju.
Spašavaju li nas geni od neminovnosti kidanja veza koje nas spajaju s prošlim vremenima i ljudima u njima, s tradicijskim i obiteljskim vrijednostima, s onim što trebamo svjesno nasljedovati i oplemenjivati vlastitim djelovanjem.
A njihova potreba za umjetničkim djelovanjem iskristalizirala se iz potrebe kanaliziranja stvaralačke energije u medij putem kojeg će moći realizirati produkte vlastitih misli, vlastitih strasti. Osjetiti čaroliju igre i neizmjernu lakoću stvaranja. Zajednička je izložba stoga svojevrsno istraživačko putovanje, odgovor na pitanja kako i koliko im je genska određenost izvorište i inspiracija? Je li njihov (iako su rođake), ne tako davni prvi susret bio sudbinski i koliko je uvjetovao formu i tijek njihove zajedničke izložbe?
Recentne slike Andreje Hojnik Fišić i Cvetke Hojnik odabrane su, odnosno nastale su iz želje za zajedničkim izlaganjem, koje će njihov međusobni odnos rasvijetliti stvaralačkom kompatibilnošću unutar krajnje individualnih likovnih zapisa. Izložena djela Andreje i Cvetke sučeljavaju se na dva načina, i komplementiranjem i kontrastiranjem. Naime, podudaraju se srodnim stilskim, morfološkim i nadasve strukturalnim karakteristikama, po kojima su istovremeno i oprečne. Jer djela koja reprezentiraju njihov likovni odnos odabrana su istim kriterijem. Polazište im je sama materija – upotreba „neslikarskih“ materijala i igra strukturama, izlazak iz dvodimenzionalnog polja slike u prostor treće dimenzije, dominacija jedne neboje. Podatci su to rodnog lista njihove umjetnosti, osobna karta Andrejine i Cvetkine slike. No, u umjetničkoj srodnosti, najbolje se očituju i njihove razlike: snaga Andrejine geste, a Cvetkina odmjerenost i „racionalno“ komponiranje forme, morfološka askeza kojom Cvetka gradi svoju crnu sliku, naspram bujne izražajnosti Andrejine raskošne bjeline. Andrejin jang – muški, sunčev princip, a Cvetkin jin – ženski, mistični, mjesečev princip. Upravo na primjeru komplementarnosti segmenata ovog drevnog simbola (Jin-Jang), na njegovoj savršeno usklađenoj dihotomiji kao da počiva zajedničko izložbeno predstavljanje dviju Hojnikica. Jer kao što se jin i jang po svojoj vijugavoj stranici sklapaju u savršen oblik kruga, oba sadržavajući u sebi djelić drugoga (crni kružić u bijeloj polovici i bijeli kružić u crnoj polovici), u Andrejinoj se slici u odmjerenim, također kružnim akcentima ogledava Cvetkino „crnilo“, dok se u Cvetkinoj crnoj slici, multiplikacija crnog kruga zaokružuje bijelim krugolikim nizom.
U četverokutnom formatu slike Andreje Hojnik Fišić nižu se sada krugolike i kuglaste forme, akcentirane crvenom kolorističkom gestom kao novim pomacima unutar vlastite slike, koju ova umjetnica već dva desetljeća gradi strukturalnošću platna i bijelom (ne)bojom. Svaka nova izložba Andreje Hojnik novi je pomak, prostor novim imputima unutar medija vlastite slike, u kojoj i dalje vješto sljubljuje „grubost“ platna i cementnog veziva s čistoćom bijelog kolora. Nova djela produkt su Andrejinog likovnog usklađivanja s njezinom „genetskom“ i umjetničkom srodnicom, koje se najjasnije očituje u intervencijama crnom – Cvetkinim dominantnim kolorom, te implementaciji crvenih žičanih traka kojima upotpunjuje svoju središnju sliko-instalaciju, triptih u kojem se multipliciranjem osnovnog spiralno formiranog krugolikog elementa najviše približila Cvetkinom umnožavanju istolikih formi unutar strogog geometrijskog rastera slike. Oblici koje je sada moguće iščitati, materijalizirani su repetiranjem istih morfoloških jedinica, od kojih neke asociraju na ružolika obličja, neke na bijele ledene grozdove, neke na fina paučinasta tkanja, druge pak na kaligrafiju il’ japanski zen. Kao crveni trag, na krvnu vezu, na ženski princip, na neprestano obnavljanje. U tim raznolikim mogućnostima vizualnog predstavljanja doživljenog svijeta i njegovih zakonitosti, mnogi asociraju i navode i na drugu aktericu izložbe, na srodnost njene semantike i prijenosa u polje slike.
Sliku koju Cvetka Hojnik odabire za ovaj „obiteljski dijalog“, karakterizira oblikovno načelo smislenog poretka geometrijskih formi unutar pomno usklađenog odnosa strukture i crne (ne)boje. Cvetka odabire komunikaciju geometrijskim oblicima – krugom i kvadratom, izražajnim mogućnostima crne (ne)boje te njihovom simbolikom. No, njezin likovni izraz ne temelji se samo na značenjskim karakteristikama boje i oblika, već je Cvetkina namjera usmjerenje djelovanja prema sintezi likovnog govora i svojevrsnom istraživačkom pristupu likovnom djelu kao umjetničkoj kreaciji. Repetirajućih intervencija, slikom dominira proces finih, monokromnih(crnih) tvorbi nastalih različitim materijalima i tehnikama, kroz koji progovara progresivan duh sklon eksperimentu u mediju boje i forme. Cvetka oslobađa likovni znak, neopterećeno se koristeći ikoničkim repertoarom u igri arhetipovima – krugom i kvadratom. Do kruga kao glavnog motiva svoje slike Cvetka ne dolazi slučajno. On dolazi kao sinteza njene stvaralačke i životne filozofije, spoznaje da krug kao savršena forma simbolizira cjelovitost, sjedinjenje, univerzalnost i božansko, ali i emanira znakovitošću ženskog principa, jasna je asocijacija na majčinu utrobu, na plod, na stanicu. On poziva na akciju, na sveukupnost, fokusiranost, zajedništvo, na perfekciju, revoluciju i evoluciju. Stoga prosto navodi i opravdava i „gensku“ umjetničku suradnju dviju rođakinja. A njegovim multipliciranjem Cvetka postiže izrazitu dinamiku slike koju pojačava i strukturalnošću podloge te imputom crvenih niti koje doslovno ušiva u samu sliku i crno obojanih traka čipke, komplementirajući tako snažnoj oblikovnoj gesti i kompozicijskoj razigranosti Andrejine slike. Ipak, završnu formu slike ipak čini kvadrat kao nasuprotni pol ove „savršeno usklađene dihotomije“ koja se, osim u kolorističkom suprotstavljanju dviju autorica, ogleda sada i u morfološkom suprotstavljanju unutar same slike Cvetke Hojnik. On je pak oduvijek predstavljao moćan simbol integracije i sinteze. Pa iako mnogi u njemu vide simbol ograničenosti, on je i znak sjedinjenja (četiri elemenata – zemlje, vode, vatre i zraka, ili četiri osnovne strane svijeta). Sjedinjenja kojeg Cvetka sada demonstrira u skladnom i pomno promišljenom genetskom dijalogu s Andrejom Hojnik. Jer kvadrat nas i poziva da donosimo promišljene odluke, da “radimo u fazama“, da svoj rad gledamo kao proces. Proces kojeg Cvetka sada finalizira, usklađujući vlastito bilo s Andrejinim stvaralačkim „otkucajima“.
U osobnim interpretacijama, odnosa kruga i kvadrata, crnog i bijelog, kao simboličkog odnosa muškarca i žene, života i smrti, duha i materije, kao genski i umjetnički uvjetovan odnos Andreje i Cvetke Hojnik.
Izložba se može pogledati do konca rujna.
