MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA NAGRAĐIVANOM PJESNIKINJOM DR. ORTODONCIJE MIRNOM WEBER IZ VARAŽDINA

Želim da me se pamti po dobroti

Za sebe odmah na početku kaže da je rođena u prekrasnom baroknom gradu Varaždinu, gradu po mjeri čovjeka. Kao dijete. Kao dijete, mnogo je vremena provodila u bakinom vrtu prepunom cvijeća, a roditelji su joj usadili ljubav prema prirodi i životinjama, vodili je u muzeje, kod kuće se slušao jazz i klasična glazba. Kao u pjesmi Vesne Parun, Za sve su kriva djetinjstva naša, samo što je, prema njezinim riječima njeno djetinjstvo bilo sretno. Riječ je o doktorici dentalne medicine točnije ortodoncije i pjesnikinji Mirni Weber. Kako nam je kazala u djetinjstvu je svirala glasovir, te smatra kako joj e ta muzikalna crta prije deset godina  potaknula želju za pisanjem poezije kao umjetničkom alternativom.

Gordana Igrec

Dr. Mirna Weber radi u Specijalističkoj ordinaciji dentalne medicine za ortodonciju. Ortodoncija je, prema njezinim riječima ,,kraljica“ stomatologije te je također uz zdravstveni i funkcionalni djelokrug, ova znanost povezana sa estetikom, a time i umjetnošću korekcije zubi i čeljusti u djece i odraslih. Kako kaže: “Voli svoj posao i uživa u njemu. Njen otac, koji je sada u mirovini, je također bio ortodont, a sin Nikola je isto tako izabrao ortodonciju, pa se može reći da je njihov posao dio obiteljske tradicije.“ Odškirnimo vrata ovog osebujnog i maštovitog svijeta doktorice ortodoncije i pjesnikinje Mirne Weber i zajedno uživajmo u njemu.

Što radite nakon  što odložite bijelu kutu i kada onda pišete poeziju?

Nakon posla nastojimo živjeti tipičnim građanskim životom te uvriježeno blagujemo za istim stolom, kad god je to moguće. Taj obiteljski način redovitog kuhanja i blagovanja je na nas prenijela moja majka, a baka mojoj kćeri Dori i sinu Nikoli. Za stolom prepričavamo dnevne dogodovštine, iznosimo trenutke sreće, uspjeha, ali i probleme. Smatram da su obiteljski obredi vrlo važni, jer nas povezuju te unose osjećaj zajedništva, prisne ljudske interakcije, osjećaj zaštićenosti i oslonca jednih na druge. 

Poeziju pišem navečer, kada je u kući tišina. Ti trenuci su neprocjenjivi za mene, jer me odvlače u svijet koji je samo moj unutarnji kontemplacijski kutak. Uvijek pišem slušajući u pozadini klasičnu glazbu, koja me nadahnjuje, a istovremeno i smiruje.

Kada ste počeli pisati? Pišete na kajkavskom i na standardnom štokavskom književnom jeziku? Gdje se možete bolje izraziti kao pjesnikinja?

Pišem na štokavskom standardu i kajkavskom varaždinskom idiomu od 2011. godine. Dvojezični pristup je izazov, koji na mene djeluje stimulativno. Dva različita pjesnička izričaja pružaju dvije različite slike svijeta. Kada razlika ne bi bilo, ne bi bilo ni dijalektalne poezije (književnosti), a ona pak postoji stoga jer je dijalektalna slika svijeta neprevodiva na književni jezik. Kajkavština je za mene sasvim prirodan izričaj koji izvire iz moje podsvijesti, a štokavštinom pišem kada želim probuditi i pobuditi svijest, razmišljanjem i zapažanjem. Međutim, što duže pišem, i standardni izričaj mi postaje sve prisniji te sam spontanija pri pisanju. Vladimir Nazor je rekao: ,,U akcentu je možda najplemenitiji dio duše, a pjesnik oblači svoje vlastite osjećaje u ruho koje mu u određenom momentu najbolje pristaje.“ 

Što se forme tiče, preferiram klasičnu formu tj. vezani stih, poglavito sonetnu formu, ali pišem i slobodnim stihom.

Jeste li do sada objavili koju zbirku? 

Godine 2014. je objavljena moja prva zbirka pjesama na kajkavštini ,,Božja ofčica“, koja je ušla u najuži izbor za književnu nagradu ,,Katarina Patačić“. U toj zbirci su pjesme intimističkog sadržaja, gotovo dijarijske bilješke, pisane iz potrebe da se neki dragocjeni trenuci sačuvaju, iskustva sažmu, uspomene memoriraju, da se uputi zahvalnost i ljubav najbližima te da se pospreme one duboke ladice, u koje pohranjujemo stvari kojima se više nećemo vraćati. Godine 2016. sam objavila zbirku soneta ,,Zvonjelice za vječnograd“ posvećenu rodnom gradu Varaždinu. To je zbirka od 12 soneta, u kojima sam pokušala sažeti duh grada koji čine ljudi, tradiciju, atmosferu, sinergiju, ljubav za lijepo i za život plodni (Ujević) i, nadasve, stupanj očuvanosti obrazaca života koje vučemo iz davnina. Godine 2017. objavljena je moja zbirka intimističkih i razgovornih pjesama ,,Akvarij“. Za pjesmu iz te zbirke, pod nazivom ,,Dodirni me bezvremenski“, dobila sam priznanje na natječaju ,,Zvonimir Golob“ 2018. godine, za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu. Godine 2019. su objavljene dvije moje zbirke pjesama. Prva na standardnom književnom jeziku, pod naslovom ,,Jerihonska ruža“, u kojoj sam obuhvatila različite teme, koje su prije svega iskustvo krhkosti našega postojanja, koje je svakodnevno ugroženo gubitkom dragih nam ljudi, mjesta i krajolika, zatim strast za životom, ljubav prema moru, ljudima koji me okružuju te prirodi općenito. Druga stihozbirka objavljena iste godine je zbirka pjesmama pisana na kajkavštini ,,Gda z serca kapleju svetki“. Za tu zbirku sam 2020. godine ovjenčana Maslinovim vijencem, na jubilarnoj tridesetoj smotri ,,Croatia rediviva ča-kaj-što“, u Selcima na otoku Braču. Na Zidu od poezije 2021. godine je svečano otkrivena ploča, na kojoj su uklesani moji stihovi: ,,Navek naj bu nekaj samo tvoje, med zvezdami da letiš potkovan.“ Za istu zbirku sam 2020. godine dobila i nagradu ,,Katarina Patačić“.

Što je za Vas poezija?

Poezija je za mene način življenja, te pogled na svijet oko sebe. Kao što je rekao John Keats: ,,Poezija su emocije pretočene u misli, a misli u riječi tj. stihove.“ Pjesma je po meni također muzičko djelo za autora i čitatelje. Poezija je plod intimnih podražaja na događaje, emotivni dnevnik ali i refleksija. Ona je stimulans, igra, sedativ i adrenalin, sve u jednom. Ona me podiže, i bez patetike iskreno kažem, da ona svakodnevno teče mojim venama, struji neuronima, te sudjeluje u mitozi zamišljenih stanica. Zagrizete li jednom u zlatni dukat poezije, otvoriti će vam se cijela škrinja sakrivenoga blaga. Poželjet ćete jedrenjak i vjetar u jedra, mnoštvo novih poetskih putovanja i doživljaja. Pisanje poezije je također i zanat, mnogo učenja i čitanja. Pjesnik nije bogomdano biće, već ljudska duša koja želi mnogo toga savladati i naučiti, predznanje koje se kuje cijeli život, široko obrazovanje, smisao za estetiku, i tek na kraju talent. Dakako, bez talenta ne možete biti dobar pjesnik, nego tek korektan pjesnik. Kada se poklope svi faktori koje sam nabrojila, tek tada nekoga možemo nazvati dobrim pjesnikom.

Odakle crpite inspiraciju?

Inspiraciju, tj. nadahnuće crpim iz svega. Od vizualnih, olfaktornih i auditivnih senzacija u šumi, polju i livadi, životinjskog svijeta, glazbenih fraza, sjećanja na bosonogo i sretno djetinjstvo, u kontempliranju o tajnama postanka svijeta, teme iz Biblije, Kurana, Veda, svijet znanosti, tehnologija, astronomija, alkemija, medicina te mistične slojevitosti duše. Okidači nadahnuća su za mene vrlo zgusnuti, oni su baš u svemu; u ljudima, kamenčiću iz mora, dječjem osmijehu, ruži ili ježu iz vrta, zavičaju, ljubavi, obitelji, transcendentalnosti itd..

Rilkeovski gledano: ,,Ja živim u krugovima koji se šire, i njima sve više obuhvatiti žudim. Ja možda neću obuhvatiti posljednji, konačni krug, ali se trudim.“

Jesu li Vam pjesme objavljivane u časopisima? Kada ste postali članicom Društva hrvatskih književnika?

Što se tiče javnog diskursa, iza mene stoje javni nastupi, susreti, časopis ,,Kaj“ 2018. godine objavljuje moj Pjesnički portret te osam još neobjavljenih pjesama, a časopis ,,Kolo“ 2019. godine objavljuje mojih deset kajkavskih pjesama.

2018. godine sam postala članicom Društva hrvatskih književnika.

Kakva je budućnost poezije kod nas i u svijetu?

Budućnost poezije je veličanstvena, ali istodobno i minorna. U cijelom svijetu se piše, ali ne prodaje se. Dobro je što ljudi čitaju poeziju na društvenim mrežama, rekla bih, više nego ikada, međutim, nema ih tko uputiti u kvalitetu onoga što pročitaju. Svijet se promijenio. Vrlo je malo vrsnih kritičara koji žele zaista pravedno odvagnuti što valja, a što ne valja na poetskoj sceni. Pjesnika ima  mnogo, ali malo je zaista kvalitetnih. Mislim da će se tijekom vremena sve te nedoumice ipak iznivelirati, te da će na vrhu piramide zasjati najbolji. 

Jesu li i danas ,,pjesnici čuđenje u svijetu“?

Pjesnici su čuvari jezika, kreatori i izumitelji novih riječi i sintagmi. Oni su epohalni arheolozi i arhivari, iscjelitelji, okidači za plač i smijeh. Pjesnici su ljudi koji opisuju ono, što drugi ljudi nazivaju neopisivim. S pjesnicima, tj. s njihovim pjesmama se ljudi poistovjećuju, mađioničari su i liječnici. Oni su pogled na svijet.

Imate li uzore u poeziji?

Moj najveći pjesnički uzor je pjesnikinja Božica Jelušić, koja je ujedno i moja mentorica. Ona živi poeziju od malih nogu. Po meni je ona najbolja živuća hrvatska pjesnikinja i autoritet. Altruistički mi je pomogla svojim savjetima, te sam u razgovorima s njom naučila mnogo toga o poeziji. Izuzetno je važno kada komunicirate s osobom koja vam ukazuje jeste li na pravom putu, ili vaše pisanje ne valja, pa morate poraditi na usavršavanju samih sebe.

Koji su Vam najdraži pjesnici/pjesnikinje i književnici/ce?

Volim čitati B. Jelušić, Ujevića, Vesnu Parun, Luku Paljetka, a od stranih pjesnika Frosta, Ahmatovu, Cvetajevu, Plath, Rimbauda, Brodskog…

Najdraži književnici su mi Dostojevski, Shakespeare, Dickens, Virginija Woolf, Hemingway, Kristian Novak, Ludwig Bauer, Predrag Matvejević, Božica Jelušić, Miljenko Jergović…Momentalno sam oduševljena norveškim autorom Karl Ove Knausgardom.

Kakva je kultura čitanja kod nas? Posebno čitanja poezije?

2021. godina proglašena je Godinom čitanja u Hrvatskoj, pretpostavljam upravo stoga što Hrvati prema istraživanjima čitaju ispod svjetskog prosjeka, tj. oko 40 posto populacije pročita jednu knjigu mjesečno, a najviše čitaju Nijemci (73 posto). Zbirke poezije se čitaju još manje, tj. manje se kupuju i posuđuju, međutim, smatram da je postotak čitanja poezije mnogo veći zahvaljujući upravo društvenim mrežama. Poticanje građana na čitanje, jedan je od ključnih smjerova i odrednica politike o kojoj treba voditi računa u budućnosti.

Što nam novoga spremate u bliskoj budućnosti?

Intenzivno pišem poeziju, te ću možda sljedeće godine pripremiti za tisak dvije pjesničke zbirke. Jedna će biti kombinacija dvaju jezičnih izričaja u jednoj pjesmi (smatram to osobnom inovacijom), a druga će biti pisana na standardnom hrvatskom jeziku.

Koja je Vaša životna maksima?

Moja životna maksima je: Želim da me se pamti po dobroti.