Lea Popinjač ovu inspirativnu, aktualnu i značenjski višeslojnu temu u svom ciklusu „Koža“ interpretira na svoj autorski specifičan način, odmaknuvši se od predstavljačkoga, mimetičkoga i narativnoga, a okrenuvši metaforičkome i strukturalnome; slobodno-likovnome i materički-asocijativnome
Sanja Benčić
U petak, 6. kolovoza, MMC galerija Grada Umaga ugostila je radove zagrebačke umjetnice Lee
Popinjač. Autorica se predstavlja radovima iz ciklusa “Koža”. Riječ je o slikama-reljefima,
slikama-objektima i instalacijama (materijal: papir, tehnika: akvarel) koje na temu „kože“
(projekt „Starenje“) autorica razvija još od 2016. godine, a u ovoj izložbi koju je pripremila za
Umag predstavlja poglavito najnovije radove, nastale tijekom 2021. godine.
Izložbu su u prisustvu autorice otvorile likovna kritičarka i autorica predgovora kataloga Višnja
Slavica Gabout i voditeljica MMC galerije Grada Umaga Sanja Benčić.
Autorica predgovora katalog, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka rad Lee Popinjač
izložen u MMC galeriji Grada Umaga opisuje sljedećim rječima: „Koža je oduvijek bila
predmet čovjekova posebnog interesa. Taj najveći organ, površine oko dva kvadratna metra i
debljine u prosjeku tek dva milimetra, obavija cijeli naš organizam, štiteći ga od vanjskih
utjecaja i održavajući stalnu temperaturu i hidrataciju. Zbog osjetljivosti na dodir, bol, toplinu i
hladnoću, brižljivo je njegovan i čuvan. Stalno se mijenja i obnavlja – ali i stari, jer je starenje
kože prirodno povezano s našim biološkim satom. Upravo zato se tijekom vremena na koži,
posebno onoj lica, ispisuju bore, kao svojevrsni životni „zemljovid“. Kao zapis životnog
putovanja, tragovi sjećanja, otisci emocija i pejzaž duha. Bore su odrazi prirodnih procesa, ali i
unutarnjih emotivnih stanja, koja na taj način postaju vidljiva. Jer zapisi u koži, u njezinim
borama, posebne su autorski ispričane priče, s ekskluzivitetom osobnog iskustva.
Lea Popinjač ovu inspirativnu, aktualnu i značenjski višeslojnu temu u svom ciklusu „Koža“
interpretira na svoj autorski specifičan način, odmaknuvši se od predstavljačkoga, mimetičkoga
i narativnoga, a okrenuvši metaforičkome i strukturalnome; slobodno-likovnome i materički-
asocijativnome. Krenula je od najjednostavnijih elemenata, papira i akvarelne boje, koji postaju
gradbena matrica cijeloga ciklusa. Matrica koju ugrađuje u modularni sustav čiji je B1 format
element svake slike-reljefa i svake instalacije ovoga ciklusa. Kroz stvaralački proces ona tu
matricu – dvodimenzionalne ravne plohe papira, transformira u trodimenzionalne reljefe,
stvarajući dinamičnu igru ispupčenoga i udubljenoga, linearnoga i prostornoga, zaobljenoga i
ravnoga, kiparskoga i slikarski-grafičkoga. Čineći da djeluju kao detalji rastvorenoga plašta
nekih imaginarnih volumena čija naborana površina obiluje reljefnošću i chiaroscuro-efektima,
dajući dojam plasticiteta i opipljivosti. Ove žive epiderme napinju se, pulsiraju i „dišu“,
kreirajući u konačnici niz novih i drugačijih prostornih odnosa u ambijentu, istodobno ističući
svu ljepotu plasticiteta novoizrađenih papirnih tekstura i struktura te bogatstvo vizualno-
haptičkih varijacija.
Tekstura se odnosi na karakter površine. Doživljavamo je čulima, ponajprije okom ili
dodirom, pa ona stvara vizualni ili taktilni doživljaj. Teksture umjetničkog djela otkrivaju
njegov tvorbeni karakter, karakter materijala od kojeg je djelo sazdano i tehniku kojom je
stvoreno. Sama riječ tekstura dolazi od lat. textura – tkanje, tkanina, sklop, sastav, pa je time
pojam direktno povezan s tekstilom i njegovim tkanjem – ali i s tekstom, što ukazuje na
širinu značenja, međutim i množinu disciplina koje pokriva. Sugerirajući da se tu želi ne
samo usko asocirati na materijalnost djela, nego i na fine i višeslojne načine nizanja,
ispreplitanja i „pletenja“ elemenata od kojih se djelo „tka“. Na brojne očekivane i
neočekivane načine „tkanja“ – od slaganja i nizanja opipljivih materijala, preko reljefiranja
površine, do „upletanja“ u nju linija i mrlja. Pritom sve ovisi o izričaju i načinu rada
umjetnika. Jer tekstura je (i) umjetnikov rukopis po kojem ga prepoznajemo. Ona je tekst
kroz koji iščitavamo “teksturirani“, odnosno „rukopisni“ aspekt umjetničkog djela. Ali daje i
nove mogućnosti iščitavanja „prepleta“ disciplina i medija, pružajući time širok
interpretativni diskurs. U Leinom projektu „Koža“ slikarska istraživanja vezana su uvelike uz
propitivanje struktura i tekstura, u kojima je zapisan dio unutarnjeg svijeta ove autorice.
Struktura u kojima je otisnut njezin mikro geo-krajolik gdje ona kombinira grafičku poetiku i
kiparsku konstrukciju. Ali isto tako i struktura u kojima se njeni postupci rada s akvarelnom
bojom i papirom približavaju postupcima rada u tekstilu, čime autorica imaginativno spaja
medije i prevodi njihov govor iz jednog sustava u drugi, na taj način simbolički
transkribirajući primarnu sliku (image) iz jednog medija u drugi te time otvarajući beskrajne
mogućnosti kreativnog eksperimentiranja. Iskoristila je ona maksimalno u ovom slučaju
vizualne i taktilne karakteristike materijala, ali i njegovu organsku tvarnost, pokazujući
visoku osjetljivost za harmonični dijalog slikarskih, grafičkih i kiparskih elemenata. Postižući
u radovima pročišćenost, prozračnosti i jednostavnosti. Ali i živost i životnost.
O svojim radovima Lea Popinjač priča:“„ Kroz ovaj ciklus radova provlačim misli,
asocijacije i doživljaj kože. Pri tome mi je jedan od poticaja bio citat iz knjige „Vezivanja“
Emannuele Pagano: „Volim mijene godina na njemu (licu), bore i nabore, pojavljivanje
madeža i staračkih pjega. Pitam se nastaju li ti motivi odjednom ili malo-pomalo. Vrebam
njihovo pojavljivanje. Vrijeme oprašuje njegovu kožu cvjetovima, očicama, zvijezdama.“
Vodila me osjetilnost i taktilnost reljefnosti slikarske površine koju sam nastojala oplemeniti i
dodatno personalizirati tek neznatnim kolorističkim intervencijama. Reljefnu površinu, „bore
i nabore“, dobila sam tako što sam prvo močila papir, zatim ga gužvala formirajući grudu,
koju sam potom rastvarala i prostirala na horizontalnu podlogu. Tako položen, još mokar,
podatan i ugrubo nabrani papir dodatno sam s pažnjom nabirala prstima, svaki rad različito,
kod jednog stvarajući sitne i plitke, kod drugog dublje i krupnije nabore, što je rezultiralo
variranjem u intenzitetima i ritmovima izmjene kontrasta svjetla i sjene površine.
Kolorističke intervencije ili „oprašivanje kože cvjetovima, očicama, zvijezdama“ izvodila
sam polako i postepeno, slojevitim lazurnim nanosima akvarelne boje. Pri tome sam viškove
pigmenata dodatno uklanjala, a nakon što bi se prethodni sloj osušio, ponavljala bih postupak.
Malo-pomalo, taloženjem više ili manje transparentnih slojeva, nastajale su kože, starije ili mlađe,
svjetlije ili tamnije puti, svaka sa svojom ispričanom i još neispričanom pričom.“
Lea Popinjač, magistra edukacije likovne kulture, rođena je 1981. u Zagrebu. Godine 2003.
diplomirala je na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Nakon toga tri je godine radila u
struci, kao viši modni dizajner, da bi 2006. upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu,
Nastavnički odsjek. Diplomirala je na ALU 2012. godine, u klasi prof. Zlatana Vrkljana i poslije
diplome radila osam godina kao profesorica likovne umjetnosti u zagrebačkoj Gornjogradskoj
gimnaziji. U međuvremenu, 2014. godine započela je suradnju s Tekstilno-tehnološkim fakultetom,
gdje je kao vanjska suradnica u Zavodu za dizajn tekstila i odjeće TTF-a održavala nastavu pri
skupini kolegija iz područja kreiranja tekstila. Od godine 2020. stalno je zaposlena na Tekstilno-
tehnološkom fakultetu, trenutno u umjetničko-nastavnom zvanju docentice. Pored rada na fakultetu, kontinuirano slika i izlaže na samostalnim i skupnim izložbama, sudjeluje na umjetničkim
rezidencijama i likovnim simpozijima u zemlji i inozemstvu te osmišljava i vodi likovne radionice.
Godine 2016. boravila je na dvomjesečnoj rezidenciji u Cite Internationale des Arts u Parizu
(Francuska). Članica je HDLU-a i Tekstilne sekcije ULUPUH-a, a zajedno s Martom Živičnjak i
Irenom Topić članica umjetničke grupe EDU GRUPA. Dobitnica je likovne nagrade 5. bijenala
slikarstva „Ivana Vraneković – Vladimir Dodig Trokut, umjetnici umjetniku”. Živi i radi u
Zagrebu.
Izložba ostaje ostvorena do 25. kolovoza 2021. te se može razgledati od utorka do nedjelje od 9:00
do 13:00 te od 19:00 do 21:00 sat.
Izložba je financirana sredstvima Ustanove Festum, Grada Umaga i Ministarstva kulture i medija
Republike Hrvatske.
