MALI ŽENSKI RAZGOVORI SA UVAŽENOM PJESNIKINJOM I KNJIŽEVNICOM, PROF. HRVATSKOG I ENGLESKOG JEZIKA, BOŽICOM JELUŠIĆ

„Izgubiš na ćupriji, dobiješ na mostu“ meni najdraža uzrečica i to ona bosanska

Božicu Jelušić kao da svi znaju: od službenica na šalterima svih pošta u Hrvatskoj gdje su se prodavale decentne razglednice sa stihovima Božice Jelušić, do ljudi iz njezine struke, preko svih domaćih u Đurđevcu i Ćepelovcu i gotovo po cijelom svijetu. Kada ovu književnicu koja zauzima sam vrh Parnasa u hrvatskoj poetskoj, pa i onoj europskoj pisanoj riječi kao i svjetskoj, pitate što je po zanimanju ona će vam ovako odgovoriti: „Umirovljena sam gimnazijska nastavnica hrvatskog i engleskog jezika. To sam radila posljednjih 10 godina radnoga staža. Inače, promijenila sam nekoliko zanimanja, te sam radila kao novinarka (tvornička, u građevinskoj firmi), animatorica kulture, kustosica i voditeljica umjetničke galerije, pročelnica za društvene djelatnosti u lokalnoj upravi, te učiteljica raznih predmeta (osim onih koje sam diplomirala) u osnovnim i srednjim školama. Zanimljivo je da vam ne mogu odgovoriti „književnica“, premda sam članica DKH / DHK od 1974. godine i to kontinuirano radim. Ali u nomenklaturi zanimanja ne vidim da se to vodi kao „posao“, pa je valjda hobi i neka tako bude!“ Nama ništa drugo ne preostaje nego za ovih vrućih dana nagovoriti vas da uz šalicu kave ili soka sa nama se uputite u svjetove Božice Jelušić koja je prava rijetkost, ruku na srce (a drugu ne u džep sa figom), u književnom svijetu punom taštine i sujete, da kaže kako „ne voli pisati i kako je pisanje poezije i proze – hobi“.

Gordana Igrec

Dakle, od kada pišete poeziju?

Od malih nogu, službeno od 18-e godine, kada sam objavila u zbornicima HRVATSKI MLADI PJESNICI (Zaprešić) i VRIJEME ZAČINJANJA (Virovitica). Prije toga u novinama i časopisima, poslije 23-godine u samostalnim knjigama.

Koliko zbirka ste do sada izdali?

Pa, prema Wikipediji, imam 63 naslova, nisam brojila zbirke među njima. Mislim da polovica pripada pjesništvu. Ima knjiga svih žanrova. Ne dajem prioritet samo poeziji, iako sam primarno pjesnikinja, i to na dva izričaja: kajkavskom i štokavskom. Međutim, druge su stvari i oblici (žanrovi) bili izazovni: putopis, kolumne, monografske studije, kratka priča, eseji, roman, tekstovi za djecu, refleksivna i dijarijska proza i ostalo… tako da sam svim svojim apetitima udovoljila, rekla bih.

Gdje, međutim, pronalazite inspiraciju za pisanje poezije?

Svugdje, kako veli Stevens: „Cijeli svijet je pjesnička građa. Nema isključivo pjesničke građe“. Dakle, priroda, društvo, intima, svijet umjetnosti i artefakata, reakcije na stvarnost, osjećaji, intima, spoznaje, znanost, gastrolatrija, topofilija, flora, fauna, misticizam, pitanja ljudske opstojnosti u svemiru… sve su to teme, sve je građa. U neku veliku inspiraciju ne vjerujem. Vjerujem u budnost, osluškivanje, jezičnost, praćenje unutrašnjih duševnih stanja i pokreta, iz čega potom nastaju poetski tragovi, tekstovi, zapisi.

Što je onda za Vas poezija?

Poezija je moja spasilačka misija. Prvo, da spasim svoj život od banalnosti, da osjetim arome i senzacije intenzivnih doživljaja svijeta. Potom, da otrijebim i oljuštim jezik od fraza, natruha, praznoslovlja, te da proberem najbolje riječi koje postoje, a ako ne postoje, da ih sama izmislim. Da izreknem neke dosegnute istine na zgusnut, pregnantan ali jasan način, blizak ljudima. Dakle, tu već poezija postaje komunikacija, razgovor na tlu pjesme, s ljudima slične strukture. Traženje odjeka, sporazumijevanje putem poetskih šifri i ritmova, koji potiču memoriranje pojedinih stihova. Konačno, poezija je i način da se duh očuva u vječnoj „mladosti prvogleda“, u čuđenju, divljenju, euforiji, koju ponajprije nalazimo u prirodi, učiteljici sklada i stvarateljici čudesnoga na svim razinama.

Gdje živite danas?

Živim u Đurđevcu, gdje imam stan i u Barnagoru, starom plemićkom dvoru u Čepelovcu kraj Đurđevca. Povremeno živim negdje po par mjeseci, na studijskim putovanjima.

Koja prozna djela ste izdali?

Ne znam, desetak monografija, pet knjiga eseja, knjigu kolumni, dvije knjige refleksija i zapisa, pet knjiga za djecu, dvije knjige putopisa, kratke priče, roman… valjda tridesetak ukupno. Recimo neke poznatije naslove: OKRHAK KONTINENTA, ZNAK NA ZEMLJI, SLOVOSTAJ, SJEVERNA STRANA I DRUGI PUTI, ČIŠĆENJE GLOBUSA, POGLED STABLU. Upravo držim u ruci zbirku kratkih priča ZVJEZDANE JAGODE, od koje puno očekujem.

Što nam novoga spremate?

Ništa, hahaha… za moju 70-u obljetnicu u prosincu zaokružuje se šest naslova, oko 600 stranica teksta, i to je novo. Uslijedit će mala pauza, da se lijepo odmorim, a produkcija ide na internetu, gdje dosta intenzivno objavljujem na portalima.

Kako gledate na pojavu velikog broja pjesnika? Puno je danih, malo odabranih? Ili…

Ne bih to nazvala velikim brojem pjesnika, već prije kandidatima, aspirantima, ljudima koji traže svoj izraz, profil, svoju pjesničku osobnost. Pjesnika je malo, onih pravih, rođenih, koji bi pjevali na bilo kom jeziku, u bilo kojim okolnostima, neovisno o trendovima, modama, virtualnim mogućnostima oglašavanja svega i svačega. Ja mislim da ima sedamdeset posto samoproglašenih, oko dvadeset posto pravih, i još deset posto onih koji se muče preskočiti amatersku i diletantsku razinu, što im ponekad uspije, no osciliraju u kvaliteti. Od tog broja aspiranata, koje spominjete, preostat će manje nego što je prstiju na rukama, ali tako je bilo i u prošlim razdobljima i desetljećima i to je posve normalno.

Koji su Vam uzori u poetskom stvaranju?

Izravnih uzora sam imala u mladosti, sada više ne. Recimo, Parunica, Ahmatova, Cvetajeva…Brodski, Frost, Yeats, Milosz, Zagajevski, Blaga, Ujević, Goran Kovačić. Uzor su razina estetike i jezična invencija, obrasci mišljenja, tip osjećajnosti. To se sve složi i usloji u zanatskom iskustvu, u memoriji, no nakon nekih srednjih godina prestaje „odmjeravanje“ i samo slijediš svoj put.

Što volite čitati?

Čitam sve, oduvijek. Osim odbojnih američkih gluposti i trivijalija u vidu „uspješnica“, jer to je gubljenje vremena, te „nijanse sivoga i ostaloga glupoga“. Čitam europske pisce, neke po nekoliko puta, poput Sebalda, Milosza, Hamvasa, Tourniera, Barnesa. Čitam dosta poezije, uglavnom u originalu na 3-4 jezika, da ne izgubim na tehnici i vokabularu. Ponešto i prevodim, naravno.

Što trenutno čitate?

Dvije knjige odličnog Ludwiga Bauera, o kome se spremam pisati, da bih dobila cjelovitiju sliku (pišem o poeziji, naime). Spremam se ozbiljnije uhvatiti Olgu Tokarczuk, Nobelovku. Imam mnogo čitalačkih planova i malo vremena, ali i na to sam već navikla.

Koji Vam je pjesnik/pjesnikinja najdraži? I zašto?

W. B. Yeats. Zato što je savršen. I zato što sam ga odlično prepjevala na hrvatski jezik.

Ima li poezija budućnost kod nas?

Ako mislite na čitanje, uglazbljivanje, recitiranje, pamćenje, obožavanje, ima upravo toliko, koliko i do sada. Uvijek će netko čitati i pisati pjesme. I uvijek će netko drugi misliti da je to prenemaganje i gubljenje vremena, jednostavno stoga, što toj jadnoj osobi nitko nije pokazao kako se pjesme čitaju i kako im se prilazi.

A u svijetu?

Pa, ima nekih naroda, poput Poljaka, koji svoje pjesnike više vole i štuju nego što je to kod nas običaj. No, to se postiže odgojem, školskim sustavom, tradicijom, dostupnošću knjiga i još nekim metodama, koje smo mi propustili implantirati u naš kulturni život.

Uvažavamo li dovoljno našu poetsku tradiciju, pa i proznu? Ili mislimo kako „sve od nas počinje“?

Definitivno, kod nas ima više onih koji pišu a ne čitaju, nego načitanih koji ne pišu. Neukost ovdje nije sramota, niti slaba upućenost u jezik. Naši kandidati vole tu izvitoperenu „spontanost“, vjerujući da će urednici, lektori i korektori popraviti njihove splačine, a oni će samo pobrati slavu. I naravno, važnije je „umrežiti se“ nego li „opismeniti se“, kao što je važno naći klan, grupu, zaleđe, koji će te progurati u književnost, a o razinama estetike, poetike, originalnosti i poznavanja tradicije uopće se ne raspravlja.Najnoviji primjer: Bruno Ogorelec genijalno je preveo Nazorova „Cvrčka“, na kojemu je radio tri godine.To je još tri čekalo na objavjivanje u MOSTU, poradi raznih „okolnosti“. Kulturni i tradicijski pothvat najviše vrste! Za koji, jednostavno, nije bilo sluha. I tako idu te stvari u nizu.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Nemam slobodnog vremena. Vrtlarim, bicikliram, putujem i igram se s unucima u vremenu koje ukradem od sebe i proglasim ga „slobodnim“.

O čemu najviše volite pisati?

Znam da mi nećete vjerovati, ali ja uopće ne volim pisati. Međutim, imam ugovore, narudžbe, obaveze, koje su vezane uz pisanje , pa to uredno odrađujem. Ono što smatram „pisanjem bez obaveze“ su pjesme, dnevnik i moje bilježnice, pisne i risane rukom, u kojima pišem sve što mi se događa, što sanjam, što bih željela ostvariti da sam netko drugi i da živim negdje drugdje. No, mislim da će to nakon mene uglavnom progutati vatra, po mojoj izričitoj želji.

Koja Vam je najdraža uzrečica?

Jedna bosanska: „Izgubiš na ćupriji, dobiješ na mostu“. Ta hrani moj optimizam i održava me u uvjerenju da će sve ispasti na dobro, na kraju krajeva.

Kojim se motom vodite u životu?

„Ništa se ne gubi čekajući“. Velike stvari dožive svoj trenutak.

Gordana Igrec