Mali ženski razgovori sa pjesnikinjom, književnicom, lektoricom i prof. hrvatske književnosti i fonetike Ružicom Marušić Vasilić

Nezahvalno je imati uzor jer nam se on kao uljez može uvući u poeziju i utjecati na našu originalnost

Gordana Igrec

Kako je moguće da vam netko falsificira mjesto rođenja i da to ne mijenjate do kraja života? Takvo što se, naime, dogodilo prof. hrvatskog jezika i književnosti i fonetike Ružici Marušić Vasilić koja je rođena u Bartolovcu, selu koje je devet kilometara udaljeno od Varaždina, a u rodnom listu joj je zapisano selo Žabnik. I tako je ostalo i do umirovljenja Ružice Marušić Vasilić. Iza ove pjesnikinje, lektorice i književnice su tri izdane zbirke pjesama. Do sada je, naime, napisala 3 pjesničke zbirke (Na tragu svijetlog traga, Preiskavaje sebe, Tiho skrovište) te jednu zbirku priča (Leptir, anđeo, grlice). Zbirka Preiskavaje sebe je u cijelosti pisana kajkavskim, Na tragu svijetlog traga na kajkavskom i hrvatskom standardu, a Tiho skrovište na standardu. Zbirka priča također sadrži nakoliko priča pisanih na kajkavskom jeziku. Mora se k tome napomenuti da je svoje zbirke upotpunila vlastitim crtežima. Osim svojih knjiga ilustrirala je i knjige drugih autora. Imala je i nekoliko izložba s glazbeno pjesničkim programom s obzirom da je profesor Ivan Mežnarić uglazbio tridesetak njezinih pjesama.

Gdje ste sve radili kao profesorica za svojega radnog vijeka?

Prvo radno mjesto bio mi je Metalsko-elektro centar Varaždin gdje sam predavala hrvatski jezik, a u nedostatku predavača, silom prilika, i njemački jezik kao moj tzv. treći predmet. Nakon godinu dana, kada se kolegica vratila s porodiljnog, zaposlila sam se u Vrtlarskoj školi „Arboretum Opeka“ u Vinici gdje sam ostala do 1980. godine. Nakon toga vraćam se u svoju bivšu školu koja je promijenila naziv u Elektrostrojarska škola Varaždin. Tu sam nakon 41 godine prosvjetarskog rada dočekala 2014. svoje umirovljenje.

Kada ste, međutim, počeli pisati poeziju?

Poeziju sam počela pisati još u studentskim danima. Prve pjesme sam objavila u zborniku Mladi hrvatski pjesnici 1973. godine. To mi je na neki način bio dokaz da ipak vrijedi to što pišem, ali i podstrek da nastavim s pisanjem. A motiv da sam uopće počela pisati, bio je jedan moj rad na fonetici vezan za istraživanje kajkavskog govora. Tom prilikom sam spoznala koliko je kajkavski melodiozan i željela to prenijeti u pjesmu. U pjesmi sam polazila od zvučnog doživljaja i žao mi je što nisam ostala na tom tragu, nego sam kasnije prihvatila klasični način pisanja. Eto jedne pjesme iz tog razdoblja:

                                        KAJ BUŠ

                                 Kaj buš, kaj buš
                                 Cielu te leto pije vuš
                                 I stričjak suhi bi te 
                                 fpičil kaj gladuš
                                 Kaj očeš još
                                 I zlatni broš isto pika
                                 Kaj hrđavi nož

Što je za Vas poezija?

Poezija je za mene jedan viši doživljaj svijeta koji u sebi treba nositi određenu ljepotu ili „ono nešto“ čime će dirnuti čitatelja, prenijeti mu emociju.

No, imate li uzore u poeziji?

Puno sam čitala poeziju raznih autora, ali neki posebni uzor nemam. Od svih dobrih, pa i onih manje dobrih pjesnika, uvijek se nešto može naučiti ili dobiti poticaj za pisanje. Možda je i nezahvalno imati uzor jer nam se on kao uljez može uvući u poeziju i utjecati na našu originalnost. Ja nastojim biti vjerna sebi.

Što je pak sa prozom?

Uz poeziju sam uvijek pisala i prozu, uglavnom priče koje sam najčešće objavljivala u Varaždinskom književnom zborniku. Kasnije sam ih sve sakupila u već spomenutu zbirku Leptir, anđeo, grlice. Ovome trebam dodati da sam se okušala i u nekim stručnim radovima koji su tematski bili vezani za kajkavski jezik u nastavi.

Jeste li moguće članica nekog književnog društva?

Članica sam Varaždinskog književnog društva od samog njegovog utemeljenja (1994.).
Bila sam sudionica mnogih povjerenstava, suurednica i lektorica petnaestak Varaždinskih književnih zbornika, u jednom mandatu i njegova predsjednica, a više puta i dopredsjednica. Stalno sam nazočna u radu njegovih organizacijskih tijela kao i u mnogim pjesničkim programima.

Što nam novoga spremate za ubuduće?

Trenutačno ništa konkretno. Inače mi je želja da u budućnosti pripremim zbirku haikua sa svojim ilustracujama. Neprestano sudjelujem na mnogim natječajima pa se nakupilo dosta pjesama koje ću možda jednog dana objaviti kao zbirku.

Bavite se lektoriranjem. Koliko ste zbirka lektorirali?

Mi u našem Društvu pomažemo jedni drugima u objavljivanju knjige. I nije rijetko da sam nekim kolegama lektorirala tekst, a nekima i izvan našeg Društva. Nisam brojila koliko sam zbirka lektorirala. Najčešće sam ispravljala već spomenuti naš književni zbornik.

Do kada ćete pisati?

Do kada ću pisati, i ja se pitam. Uvijek kad pomislim da je gotovo, javlja se ponovno neka ideja kao poticaj da nastavim s pisanjem.

Idemo dalje: Kako je pisati na kajkavskom, a kako na standradnom književnom jeziku?

Mogla bih reći da mi je kajkavski materinski jezik jer je to prvi jezik koji sam čula, na njemu govorila. Nažalost i ja sam već zaboravila mnoge riječi. Kad pišem na kajkavskom, u meni se javljaju drugačiji svjetovi nego kada pišem na hrvatskom standardu. To su dva različita jezična sustava koji zahtijevaju različiti pristup. Mogu reći da mi je na hrvatskom standardu lakše pisati jer sam njegov vokabular obogatila svojim obrazovanjem. Iako u ležernoj situaciji volim komunicirati na neformalnom kajkavskom, ipak kod stvaranja pjesme mnoge riječi prizivam iz sjećanja ili tražim nove riječi.

Gdje, dakle, pronalazite inspiraciju za svoje pjesme i priče?

Inspiraciju pronalazim svugdje. U dodiru s ljudima , prirodom, događajima…
Neke pohranjene slike nosim u sebi koje u određenom trenutku isplivaju na površinu i zrele su da se preobraze u riječi. Često razmišljam o nekim egzistencijalnim pitanjima ili aktualnim događajima koje nastojim izreći pjesmom. Razlika je između poezije i proze u tome što pjesma traži dubinu i sažetost, a proza ipak u pisanju dopušta određenu širinu.