Zagrebačku kulturno-umjetničku ponudu ovog ljeta obogaćuje izložba Jovice Drobnjaka, zagrebačkog fotografa koji nam se u galeriji Muzeja Prigorja u Sesvetama predstavio izložbom fotografija „Mrtva priroda – cvijeće“
Sanda Stanaćev Bajzek
O stvaralaštvu ovog „majstora svjetlopisa“ govorili su na otvorenju ravnateljica Muzeja Prigorja Morena Želja Želle, autorica stručne koncepcije i likovnog postava izložbe likovna kritičarka i kustosica Sanda Stanaćev Bajzek te dugogodišnji Jovičin prijatelj i likovni kritičar i kustos, voditelj kultne zagrebačke galerije Forum Feđa Gavrilović. Izložbu možete pogledati službeno do 25. srpnja, no vjerujmo da će biti produžena do konca kolovoza.
Slikanje svjetlom
Fotografija (hrv. svjetlopis), kako joj značenje otkriva lijepi hrvatski prijevod, je „crtanje pomoću svijetla“. Crtati svjetlom, pokušati ga zapisati, pohraniti u neki medij, oduvijek je bio san, koji je ostvaren izumom camere obscure, a potom i prve fotografske kamere. Od tada, bilo to zapisivanje kemijsko ili digitalno, crno-bijelo ili u boji, postalo je najpouzdaniji i najprecizniji medij za pohranjivanje vidnih senzacija, ali i jedan od najzanimljivijih i najintrigantnijih suvremenih medija. Uvriježen je stav sociološko-kulturoloških arbitara kako je 21. stoljeće, doba vizualne komunikacije, doba „slike“. I to one koja u trenu može zabilježiti zanimljivi, intrigantni događaj, stanje, ljepotu prirode, lica ljudi,… Jednostavno, zabilježiti život. No, ne trebamo biti fotografi da bismo to činili. S fotoaparatom i suvremenim uređajima, poput smartphona, iphona ili tableta, možemo načiniti bezbrojne snimke, no koja je njihova vrijednost, svrha? Jesu li one nešto više od samog zapisa? Fotografija je nepresušan izvor informacija, sredstvo koje nam može pomoći da utažimo žeđ za spoznajom, preko nje se upoznajemo sa sudbinama i životnim pričama. Fotografijom prenosimo poruku, pobuđujemo osjećaje i spoznajemo dublju istinu o pojavama, hvatajući onaj odlučujući trenutak kojim otkrivamo pravu narav onoga što nas okružuje. A gotovo dvjesto godina (od prve fotografije koju je uslikao N. Niepce, 1826.) zaokuplja kreativne pojedince koji su je, koristeći se zakonitostima likovnosti, odnosno kompozicije, tonskih vrijednosti, ritma linije, plohe i kolorita, uz neizostavan snažan emotivan naboj, inaugurirali u novu artističku vrstu – u umjetničku fotografiju. Njena gotovo filozofska uloga, kao sredstva otjelovljenja potrage, vodi se duchampovskom sintagmom „da umjetnost treba tražiti, a ne stvarati“. Jedan od „tragača“ koji je s fotoaparatom u ruci u mogućnosti, u dubini nekog prizora, pojave, lika ili krajolika, uhvatiti onaj čudesan trenutak, pronaći ljepotu i predstaviti ju drugima je Jovica Drobnjak. Otjelovljujući nevidljivo u vidljivom mediju fotografije, novom izložbom starog ciklusa „Mrtva priroda – cvijeće“, iznova potvrđuje dosljednost vlastitim stvaralačkim iskustvima i vjernost osobnim preokupacijama – propitivanju izražajnosti i efekata svjetlopisa. Fascinacija igrom svjetla i virtuozna manipulacija njegovim efektima načinila je od klasično komponirane mrtve prirode s cvijećem mnogo više od tehnički korektno izvedene fotografije. Postaje više nalik umjetničkoj slici, čudesnom svjetlopisu ponegdje izražajnih kontrasta, drugdje pak tonske ujednačenosti, negdje svjetlošću „omekšane“ pozadine, a drugdje dramatično osvjetljene draperije. Sami motiv temeljen je na tradicionalnoj kompozicijskoj postavci, u samo središte smještenoj vazi s cvijećem, nerijetko postavljenoj pred draperijom ili na stolnjaku. Drobnjaku kao fotografu, kao i svim slikarima mrtve prirode, osigurava tako potpunu kontrolu postava: igru kolorističkim komplementima, sklad proporcija, strukturu plohe, i u konačnici zbog svoje statičnosti, mogućnost „beskrajne“ igre svjetlom. No, završni „okvir prizora“, konačna organizacija elemenata, događa se u tražilu fotografskog aparata. Tu sve počinje i završava. Nakon okidanja, nema dodatnih korekcija, novog formatiranja. Ta čista ljepota uprizorenja, oslobođena bilo kakvih konotacija i namjerne simbolike, no s dopustivom asocijativnošću u oku promatrača, rezultat je vitalne prisutnosti umjetničkog, posebno naglašene u intenzivnim kolorima i zanimljivim teksturama, osjećajem za kadriranje te svjetlosnim impostacijama. Potvrđujući Drobnjakov snažan senzibilitet i njegovo intuitivno poznavanje osnovnih principa gradnje „slike“. Prva fotografija kompozicija je suhih supruginih ruža u maloj staklenoj pivskoj krigli, nastala 2011. godine, anticipirajući ciklus kojeg, nakon deset godina, kao malu obljetnicu Jovica Drobnjak predstavlja u, za motiv i format fotografije, idealnom ambijentu galerije Kurija Muzeja Prigorja. Dvadeset i tri digitalna printa na platnu svjedoče tehničku perfekciju izvedbe, iznimnu fotogeničnost i dopadljivost cvijeća kao motiva, ali i simboliku cvijeća ili same kompozicije koja se, iako nije bila autorova prvotna namjera, jasno iščitava s nekih fotografija. Pa joj i sam naziv poput „Pakao“, „Raj“, „Bombonjera“ ili „Japan“ gotovo i nije potreban. Većina fotografija naslovljena je vrlo prozaično, otkrivajući nam zapravo irelevantnost dubljeg značenja. Ipak, u Jovice Drobnjaka fotografija je mnogo više od same vizualne snimke. Ona je u svakom segmentu pa tako i njihovom zbiru, umjetničko djelo koje u sebi nosi sve elemente likovnog. Postajući čudesna inverzija fotorealističke slike. Fotografija koja se poigrala našom percepcijom. Uradak koji je svjetlom načinio umjetničku sliku.
