U galeriji Sveti Ivan Zelina obitelji Žiljak – izumitelja primjene infrared tehnologije u području dizajna i slikarstva, povodom dvogodišnjice osnutka grupe Infra (lipanj 2019.) upriličena je izložba radova šestero njezinih članica: Ane Divković, Marije Galić, Ane Jakić Divković, Dijane Nazor Čorda, Ivane Ožetski i Nade Žiljak, a jedna od njih, Ivana Ožetski predstavila se s jedanaest slika u ovoj jedinstvenoj tehnici, što je ujedno i njezina prva samostalna „infrered izložba“
Sanda Stanaćev Bajzek
InfraredArt iliti infracrveno slikarstvo spoj je umjetnosti i tehnologije. Inovacija na području eksploatacije infracrvenog spektra koja se temelji na stvaranju jedinstvene slike dvostruke pojavnosti, jedne vidljive prostim okom, a druge pomoću infracrvene kamere. Kao novi način slikanja pokrenuo je i istraživanja tonova standardnih boja koja se koriste u umjetničkom slikarstvu, a koja se razlikuju po svojstvu apsorpcije infracrvenog svjetla.
Prva koja je infrared slikom zakoračila u neslućene prostore u kojima se dotiču znanost i umjetnost je Nada Žiljak. Od 2009. godine njezino slikarstvo u svakoj novoj infracrvenoj slici poprima i nove, dublje akorde polikromne izražajnosti, slikarske materije i osnaženog crtačkog rukopisa. Nastaju „dvolična“ djela, skrivenih, dvosmislenih poruka kao odslik današnjeg svijeta dominacije višedimenzionalne stvarnosti. Nova umjetnost za novo vrijeme, i na sadržajnoj i na formalnoj razini. Nakon Nade Žiljak infrared metodu primjenjuje u svom umjetničkom izričaju i Dijana Nazor Čorda, produbljujući njome i znanstvenu praksu u području slikarstva.
Ta potreba za inventivnošću, za novim, „dubljim“ ili drugačijim pogledom (u)umjetnosti, za pronalaskom novog izraza koji će umjetniku kao stvaralačkoj individui omogućiti ulaske u nove, drugačije dimenzije, rezultirala je 2019. godine osnivanjem grupe Infra. Nju do danas čini jedanaestero umjetnika, a na ovoj izložbi uz Nadu Žiljak i Dijanu Nazor Čorda, nove uratke predstavljaju još četiri autorice: Ana Divković, Ana Jakić Divković, Marija Galić i Ivana Ožetski. Umjetnici grupe INFRA prilagodili su infrared metodu svome likovnom izričaju, počinju slikati bojama kontroliranog pigmenta od kojih neke ne vidimo prostim okom, skrivajući nam, a potom nam kamerom razotkrivajući što su to „sakrili“ u dijelu nama nevidljivog spektra. Tako boja prestaje biti tek estetska činjenica, fizikalno-kemijska smjesa uobličena u neku formu, već nam optička manipulacija očitovanja njezina spektra omogućava stvarati nova dvostruka obličja. Slikarima je dano novo znanje o boji. Boja i klasični medij slikanja na platnu dobili su novi poticaj. Otvaraju se mogućnosti dvostrukog izražavanja, ali i prilika da se skriveno i razotkrije.
A zašto se imamo potrebu skrivati, maskirati? Skriti svoje pravo stanje, svoju pravu prirodu, biti netko drugi ili nešto drugo od onog što inače jesmo? Sakriti svoj lik, zamijeniti ga maskom i preuzeti ulogu onoga što ta krinka predstavlja?
Ivana Ožetski u infraredartu kao novoj likovnoj formi otkrila je potencijal nadogradnje vlastita izraza. Sakriti nam, ali više i otkriti, o čemu razmišlja, što je nadahnjuje, kako doživljava sebe samu, ali i svijet oko sebe. Razvojna istraživanja u domeni suvremene psihologije zadržavaju i danas tezu da je „čovjek biće s maskom“. Ne maskiramo se samo fizički, već pojam „maskiranja“ ima svoju simboliku duboko ukorijenjenu u čovjekovoj psihi i društveno-socijalnim obrascima našega ponašanja. Poznato je da svako od nas ima svoje privatno i svoje javno ”ja”. Privatno „ja“ je najbolje znano nama samima i uključuje, pored ostalog, osobine i ponašanja koja ne pokazujemo pred drugima. Točno je da je većinom riječ o socijalno neprihvatljivim nagonima, za koje je C. G. Jung skovao termin, nazivajući ovu, ”mračnu stranu” naše osobnosti – sjena. No, ne nužno mračno, privatno ”ja” obuhvaća i našu idealnu sliku o sebi, pa „sjena“ nije samo negativna manifestacija osobnosti. U doslovnom ili prenesenom značenju u slikama Ivane Ožetski postala je gotovo osobni znak, izričajna konstanta, nematerijalnost materijalnosti opredmećena u brojnim interpretacijama. Zaslužna je za ugođaj i doživljaj promatranog, jer iz uobičajenog podređenog položaja, u Ivaninim slikama postavljena je u centar likovnog zbivanja. Pa i njezino značenje i uloga u samoj slici postaje složenija i slojevitija.
Nadalje, po Jungu sjena je jedan od četiri arhetipa kolektivno nesvjesnog koje, kao univerzalne praoblike nalik na ideju, ne možemo izravno percipirati, već tek u njihovim manifestacijama. U sunčevim odrazima, u entitetima koja nam omogućava svjetlost sama. Stoga nimalo začuđujuće, u Ivaninim novim slikama oplemenjena je novim znanjem o svojstvima boja i njihovoj sposobnosti apsorpcije svjetlosti, novom metodom slikanja koja sada njezinu „sjenu“ demistificira i „demaskira“, ostavljajući je i dalje meditativnom, a napose novom i neobičnom. Pa se sada u Ivaninim interijerima (u oku nevidljivom sloju slike), nekoć magičnim prizorima ljudske neprisutnosti, javljaju sjene ljudske prisutnosti. Antropomorfna obličja, koja od banalnog prizora stvaraju prostor nabijen značenjima u kojima elementi osobnog emocionalnog taloženja postaju simbolima općeg. Autoričina namjera bila je omogućiti pogled iz novog rakursa, upustiti se u aktualna traženja unutar suvremene likovne umjetnosti, u istraživanja novih izražajnih mogućnosti prikaza pojavnosti kao što je sjena. Infrered metoda kao novi slikarski način utječe tako i na novi promatračev odnos spram Ivanine slike, na njezinu logiku kao umjetničke kreacije. Slike u kojima sjena gradi i formira, postaju sada svojevrsni vizualni izazovi koji nam se nude kako bismo ih dešifrirali i doživjeli, a činimo to upravo pomoću infrered tehnologije, „zavirujući“ sada IR kamerom u prostom oku nevidljiva područja koja nam otkrivaju talent i sposobnost ove svestrane autorice. Slikarice koja pred sebe i pred nas postavlja izvedbeni izazov, oblikujući ga u uvjerljivu i jedinstvenu likovnu cjelinu. U djelo u kojem „padaju“ sve maske. U kojem smo i skriveni i razotkriveni, i egzibicionisti i voajeri. I persona i sjena.
InfraredArt potvrđuje i „razotkriva“ opće ljudsku potrebu za skrivanjem, postignutu kreiranjem ovog načina slikanja napojenog čežnjom za tajanstvenošću, ali i ukazivanjem na istodobnu potrebu za osobnim prikrivanjem, a razotkrivanjem i nadziranjem drugoga. Nije tek prezentacija tehnologije, već novi likovni izričaj, originalan i jedinstven pristup predstavljanja naše intime, naših misli i stavova, potreba da se neprestano skrivamo i razotkrivamo. U „sjenama“ Ivane Ožetski, u licu Isusa Dijane Nazor Čorda, u biblijskim citatima Ane Jakić Divković, u pukotinama razrušene baštine Marije Galić, u lucidnoj dosjetki -reinterpretaciji Trojanskog konja Ane Divković, u Suncem obasjanoj intimi Nade Žiljak.
