Portreti Nade Zec Ivanović

U aktualnom hrvatskom slikarstvu portreti se rijetko susreću. Vjerojatno postoje jer slikari ponekad dobivaju narudžbe, no te slike uglavnom ne dospijevaju do izložbi i gledatelja

Miroslav Pelikan

S druge strane, ne bez razloga stvorena je fama kako se tek odabrani (umjetnici) mogu nositi s tim izazovom. Isto se tako sjećam davno višekratno izrečenih razmišljanja Matka Peića, kako je Albert Kinert najbolji hrvatski portretist.

Nedavno sam se susreo s nekoliko zanimljivih portreta suvremene hrvatske likovne umjetnice, akademske slikarice iz Dubrovnika, Nade Zec Ivanović, niz ulja na platnu srednjeg formata, koje su se skladno uklapale u moju ideju o portretima, kako su oni ponajprije zabilježeni, protekli i nepovratni trenutak vremena.

Portreti Marina Držića i Tina Ujevića ističu se posebice, obojica ključne figure hrvatske književnosti, uronjeni su u fantastični spleen, gdje uz pisca vidra (kako su zvali Držića) piše, a on promatra svijet svojim gorljivim pogledom, dok je Tin (sjedeći u Blatu) okružen motivima Van Gogha i njegovih zvijezda promišlja o doživljaju svijeta, barem za početak, onoga,koji ga neposredno okružuje.

Osobni meni, najimpresivniji je portret slikaričine majke koja izranja iz bajkovitog ambijenta, okružena  alejama cvijeća, prilazeći nam i tek što nije progovorila, dok je na licu brižni izraz.

Čekamo začuti riječi, koje nam ponekad u ovom življenju nedostaju, nema ih i samo ih majka može izreći.

Vrlo emotivni niz izvrsnih portreta Nade Zec Ivanović, slikarski snažan i vrlo samosvojan, jedinstven.