UZ ROMAN NIKOLE KUJUNDŽIĆA: DRUGO ĆE VRIME

Pero Pavlović
UZ ROMAN NIKOLE KUJUNDŽIĆA: DRUGO ĆE VRIME

Caucalis platycarpos

Nikoli Kujundžiću

Ubrao si tajnu u Božjem vrtu
Tihom javkom srca dotaknuo sklad
Navir ne zaskoči riječcu žarom škrtu
Duh se sveđer bori kako ostat mlad

Šture je retke previdio štilac
Podlanica rijek je proćućenja jetka
Što je bilo prije, gronja ili štitac
Umnaža se dragost doslućena tijeka

Herba je sunčica, folium et flos
Čestar udivljenja, pernaka mlada
Bokorit će svjetlost, trnut trh i tlost

Nije li smjernost dugu hodu nada
Ime trpku sudbu promeće u spas
Lijepost ozorenjem resi zlatan glas

Nikola Kujundžić svestrana je osoba. Sveučilišni je profesor, književnik i ljudina, pa bi se tu moglo dodati još epiteta, sve u pozitivnom smislu. Svojevremeno, bio je najmlađi doktor znanosti u bivšoj državi. Predavao je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu analitičku kemiju. U četiri mandata bio je dekan. Možda će netko prigovoriti, zašto ga toliko hvalim. Bio je profesor koji mi je predavao na spomenutom fakultetu, pa znam što radim. A nedavno mi je u ruke dospjela njegova nova knjiga Drugo će vrime. Nikola je Imoćanin. Ovom knjigom, romanom, diže dostojan spomenik svojoj rodnoj Imoti. Duhovni je to spomenik koji svojom veličinom daleko nadilazi materijalne spomenike. Nije to prvi spomenik svome zavičaju, više ih je. Ovaj posljednji, najvredniji je. Imao bi se čime Nikola hvaliti, ali to ne radi. Imao sam prilike vidjeti, kada ga netko u društvu od bivših studenata pohvali, samo se malo osmjehne, odmahne rukom te nastavi priču. On je antejski vezan za zavičaj. Oživljava ga u svojim književnim djelima. Tu je i duhom i tijelom. Kao znanstvenik stekao je mnoga znanja o ljekovitom bilju. Dobro ih je proučio i istražio. E tu smo, brate, slični. On se zabavio oko trava u Imoti, ja u Zahumlju. On trave uzgaja i bere i od njih ljekovite pripravke čini, a ja ih berem, u pjesme odijevam, spravljam čajeve, meleme, kreme, ulja i ljekovite tinkture. Posebno se svidjele moje pjesme o travama Ivanu Lackoviću Croati te je mnoge uresio divnim crtežima. A ja Nikolin dragulj, podlanicu, ovom pjesmom. Nikola, slučajno, u jednoj knjizi fra Silvestra Kutleše koja ima 776 stranica rukopisa našao opisanu podlanicu. Ima biljaka sličnih njoj, ali samo je jedna, ona prava imotska, Caucalis platycarpos L. koju Nikola uzgaja. I kao što je ovoj biljci posvetio mnogo vremena, te će ostati trajno živjeti u knjigama, isti je slučaj s njegovim knjiškim junakom Dlakanom koji će trajno živjeti u romanu Drugo će vrime. Roman je veličanstvena epopeja o ljudima i prilikama u Nikolinom rodnom mjestu od druge polovice prošlog stoljeća do danas. Dlakan je malo psihički poremećen tip, ali je u duši dobar i plemenit. Njegovo pravo ime je Dragan. Nije mogao izgovarati glasove r i g, pa je dobio nadimak Dlakan. Autor na vrlo uman, vješt a jednostavan način tka radnju romana. Nasmije nas nekada do suza, a ponekada i poteče suza iz oka. I što je najvažnije, autor ovoga djela ostaje čovjek, nikada se ne ruga Dlakanu, jednostavno suosjeća s njime, ulazi u njegov unutarnji svijet. Pa i sam život koliko se god poigrao sa sudbinom glavnog junaka, na kraju romana donosi nešto lijepo, ljupko, duboko humano u duše i srca ljudi autorova zavičaja i nas čitatelja.