ZUBLJA PONAD GRADINE

Kamen pamti, Kažimir Vrankić, vlastita naklada, Zagreb, 2021.

Ljubo Krmek

Oduvijek sam mišljenja kako mnogi romani mogu biti potka za film, doduše neki više neki manje. Oni koji uz potku imaju i osnovu, tkaju slovima slike kao na tkalačkom stanu kad se iz raznih boja stvaraju smislene šare. Čitajući roman Kažimira Vrankića Kamen pamti, gledao sam film. Njegova sklonost osmišljavanju i režiranju dokumentarnih filmova, utjecala je i na slikovit opis pojedinih događaja koji se provlače kroz ovo prozno djelo. Neprikosnoveno je da je auktor imao unutarnju potrebu da priču, koja je vjerojatno kuhala godinama u njegovoj duši, podijeli s javnošću. 

Kamen pamti je zbirka od devetnaest međusobno povezanih priča koja počinje i završava s Gradinom. Poglavlja su to (ne)običnoga ljudskog života koja su češće skrivana, nego javna ili su izvan interesa suvremenog brzog života, ali sklona zanimanju javnosti kada su u pitanju prirodno daroviti pojedinci, osobnim saznanjima zalutali igrom sudbine u neistražena područja. Naime, Gradina je brdo ponad Trebižata – Čapljine, na kojemu je stožerni lik romana Ivo jedne noći, u ranom djetinjstvu, ugledao neobičnu svjetlost. Ta ga je svjetlost toliko zaokupila, ta će njome biti zaokupljen cijeloga svoga budućeg života, ma gdje bio i što god radio. Kroz cijeli roman, a i Ivin život, traje neprekidno iščekivanje – nada ponovnog viđenja svjetlosti. Živi, čeka i nada se ne bi li došlo ono što ne dolazi. Življenje u neprekidnom nadanju ponovnog viđenja svjetlosti na Gradini, u Ivi stalno potiče gorući plamen koji mudro plamti kroz cijelo njegovo djetinjstvo. Pa i onda kad je krenuo drugim putem, od onoga kojim bijaše zaokupljen kao dječak, ta se vatra nije ugasila. Neprestano je tinjala i čekala ložača da nabaci drva kako bi buknula, te bila istovjetna onoj viđenoj djetinjim očima. 

Iako Vrankić provlači kroz roman sve teškoće življenja ondašnjeg vremena, neimaštine, nemogućnosti, prilika u mjestu, legendarnoj Morinoj gostionici i jegulji, šaputanja na svoje uho – da ne bi čulo tuđe uho i dojavilo komunističkim vlastima, zajedljivost i podrugljivost djece – što i danas nije rijetka pojava, ipak to nisu melankolična sjećanja. Ivu vitlaju svemirski zapusi, bio u rodnoj Dolini, Zagrebu, Kanadi ili drugdje po bijelom svijetu. Na prvo čitanje sadržaj i radnja romana Kamen pamti, po fabuli i kompoziciji, izgleda jednostavno. No međutim, oni koji poznaju pisca ove proze, u kojoj radnje-scene prečesto podsjećaju na autobigrafske podatke, te poznajući mjesto Trebižat i brdo Gradinu, vidjeti će kako je to slojevita i višeznačna proza. Rijetko se netko dohvatio pera u Hercegovini, a da nije pisao i pjevao o kamenu. Kamen je naprosto, trajanje u tradicionalnoj svijesti čovjeka koji živi, ili je živio, na njemu. A, zapravo, riječ je o jednom cijelom misteriju odnosa čovjeka i kamena. Kamen je za čovjeka vječan. Neprolazan. Koliko god ga čovjek dirao, prevrtao, lomio… on ostaje nepromjenjiv. Velika je moć kamena. Jer Kamen pamti, kako kaže Ivo.

Što bismo mi danas znali da stećci nisu upamtili slike i slova ljudi svoga vremena koji su ih htjeli nama prenijeti. I uspjeli su preko kamena. Stoga se ovdašnji čovjek odnosi prema kamenu kao prema biću. Što je kamen?! Po pokojnom profesoru Peri Marijanoviću …vapnenački litološki član, narod zove kamen, stijena, spila ili hripa. Vapnenačke tvorevine iz svih geoloških perioda, mlađih ili starijih od gornje krede, i neovisno od toga, čovjek jednako tako zove kamenom. Riječ je o taložnoj tvorevini, nastaloj u dubokoj ali i plitkoj morskoj sredini. Od tada pa do danas, prošao je burnu i zanimljivu kamenu historiju koja je, dakako, ostavila bezbroj vidljivih i manje vidljivih tragova na njemu. A uz kamen neminovan je i krug, u kojemu se sve vrti. Poveznica u romanu je navještaj i upozorenje neznanca Ivi, prigodom sudjelovanja na svjetskom kongresu provokativna naziva Granice znanosti, da se s pravca povrati u krug, te otkriće koncentričnih (kamenih) krugova na Gradini prijatelja mu Kamenskog, roman pobuđuje u nama još veću radoznalost. Htjeli ne htjeli, te slike ostaju u nama, slike koje postavljaju mnogo pitanja, a daju tako malo odgovora. 

Vječiti odlasci s naših prostora, kao jedini vid uspjeha onih koji se ne zadovoljavaju s običnim životarenjem i preživljavanjem, nametnuli su potrebu za čvrstom nakanom, da se jednom u životu neizbježno valja vratiti. U tu nakanu, na simboličan način, čovjek je postavio svoj dom – svoj kamen, kao vlastiti cilj povratka. To nije nekakvo nepisano pravilo, niti težnja za dokazivanjem stečene imovine i bogatstva, nego jednostavno osjećaj koji se stječe od rođenja u kamenom okružju, koji se nosi u duši i osjeća u grudima. Stoga je dobro da je Kažimir napisao ovu knjigu. Uz Vladimirovu Kad su se koze smicale, Zoranovu Malo ponagela i Akorde Trebižata, Kamen pamti pomoći će da se bogatije slože kockice u trebižatskom prošlosnom mozaiku. 

Sam Ivin povratak starom domu, u kojemu se začuo njegov prvi plač, uvlači ga u krug. Vraća ga u krug svjetlosti obiteljskoga doma gdje naviru sjećanja. Sve u njegovom domu sja i za njega će vječno sjati, makar ne zasjala zublja ponad Gradine, makar mu se taj san nikad ne otjelovio. Ili je ipak zasjala?! Je li ili nije, to samo znaju Adam, Jakov, Ivo i vino…