FENIKS / PREPOROD u Vugrovcu

FENIKS / PREPOROD

Izložba Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara kao multimedijalni događaj upriličena je u crkvi sv. Franje Ksaverskog u Vugrovcu – Sesvete i parku Župnog dvora Vugrovec, u četvrtak, 3. lipnja. Uz izložbu, u župnom parku, jedinstvenom tematskom parku arkanđela, svečano je obilježeno postavljanje pete skulpture, koja je rad mag. art Ivane Ožetski

Sanda Stanaćev Bajzek

Izlagati u zaštićenom spomeniku kulture kakav je crkva sv. Franje Ksaverskog u Vugrovcu izazov je koji privilegira, ali i obavezuje, ne samo poradi svoje dvostoljetne vremešnosti i sakralnosti, već i stanja u kojem se sada nalazi, stanja razrušenosti i ogoljenosti. Prostora u kojem je donedavna odzvanjala Riječ Božja, klečalo pred Tijelom Kristovim, čula pjesma i žamor molitelja. Sada njime odzvanja tišina, ispunjava ga praznina i puni prašina. No, upravo time on nas inspirira i poziva na djelovanje. Na tračak ljudskosti i dodir umjetnosti. 

smart

Četrnaestero likovnih umjetnika, odazvalo se pozivu i poduprlo moju ideju da se vlastitim djelom referiraju na potresom oštećenu baštinu, ali i opću situaciju uzrokovanu pandemijom, ispunjenu osjećajima otuđenosti i beznađa, kada strah nadvladava duh i trne sve duhovno u čovjeku. No, umjetnost je, iako izolirana u svojim radnim prostorima/ateljeima, itekako bila živa, jer se rađala i živjela u umjetničkom djelu svog autora. Poput feniksa rodila se iz krhotina i pukotina ranjene baštine, regenerirala i duh i tijelo unatoč smrtnom virusu. Jer duh nikada umire, on je vječan. Stoga se i duhom oplemenjen i uzdignut dar, a istinska umjetnost to jest, izdiže iznad okolnosti, iznad apatije, iznad ruševine i boleštine, svjedočeći da se samo duhom živi možemo ponovno roditi. Poput feniksa izdići iz vlastitog pepela, sposobni gledati „u daljinu“. 

Feniks je sveto mitološko biće, vatrena ptica koja se svakih 500 godina (u židovskoj predaji 1000 g), nakon što izgori, iznova rađa iz vlastitog pepela. Zbog ovakvog pučkog vjerovanja, feniks je u ranome kršćanstvu postao simbolom uskrsnuća, nerijetko slikan u blizini kršćanskih grobova kao jedan od glavnih simbola rane Crkve. Izliječi se kada je ozlijeđen, rađa se iz vlastite smrtnosti. O njemu govore i pišu i crkveni oci, poput pape Klementa I, nazivajući ga čudesnim znakom uskrsnuća. „Kada dođe vrijeme njezine smrti, ova ptica sebi načini gnijezdo od miomirisa, uđe u njega i umre pa ponovno uskrsne. Zar nije divno i čudesno kako Stvoritelj svih stvari uzdiže one koji su mu ponizno služili u sigurnosti dobre vjere, kad nam već po ptici pokazuje veličinu svoje snage, kojom će ispuniti svoje obećanje?“ Znakovita je (i za nas kršćane) i židovska predaja koja tvrdi da je Eva, ljubomorna na besmrtnost i čestitost drugih stvorenja, svima ponudila zabranjeno voće, no jedino ga je feniks odbio pojesti. Zbog njegove vjernosti, Bog mu je darovao neobično dug život. Neki su u njemu vidjeli i simbol djevičanskog načina začeća, pa su ga smatrali simbolom Isusovog začeća u Marijinoj utrobi. Feniks je u cjelokupnoj kršćanskoj umjetnosti, osobito tijekom srednjega vijeka, bio i ostao trajan znak, a svojom ljepotom i simboličnošću privlači pozornost i danas. Nadilazi i prostor i vrijeme, simbolizirajući svugdje i uvijek besmrtnost, pobjedu nad svim nedaćama, ponovno rođenje, nadu i vjeru, postojanost i čestitost, vječnost i svjetlost. I čovjek se u pobjedi nad vlastitom nedaćom nerijetko poistovjećuje s feniksom, doživljavajući svaki svoj pad kao priliku za novim rođenjem, priliku da iz svega izvuče pouku i krene dalje, ne osvrćući se. 

Mercedes Bratoš, Jovica Drobnjak, Andreja Hojnik Fišić, Ana Guberina, Irena Gayatri Horvat, Marijan Jakubin, Petar Koši, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski, Ivica Petraš, Petar Popijač, Deša Popović, Krunislav Stojanovski i Nada Žiljak, integrirali su ovo sveto biće u svoje djelo, ali ne kao motiv, već kao simbol novog rođenja, duhovnog preporoda koji će postati i zamašnjak regeneracije naše materijalne kulturne baštine, našeg kolektivnog nasljeđa, koje će se, zajedno sa svim našim razrušenim domovima, izdići iz vlastite ruševine i zasjati u novom sjaju. Poput feniksa.

Eksterijer Župnog dvora u Vugrovcu od 2015. godine oplemenjuje se skulpturama arkanđela, poprimivši do danas izgled pravog jedinstvenog „Parka  arkanđela“. Ideja koja je rodila ovu inicijativu, potaknuta je činjenicom da je sv. Mihael arkanđeo od 13. st. zaštitnik mjesta Vugrovca, danas zagrebačkog naselja, te je odluka da se u vanjskom prostoru Dvora, kao zaštićenog kulturnog dobra, postavi sedam skulptura arkanđela bila posve razložna. Nova skulptura izrađena za župni park, autorsko je djelo mag. art Ivane Ožetski i predstavlja jednog od sedmorice arkanđela – Zahariela (ili Zachariel). A zašto i kako Zahariel? Arhanđeo Zahariel (što znači “Božja zapovijed”) jedan je od primarnih anđela koji vodi duše na sud. Anđeo je iscjeljenja, također predsjedavajući anđeo Sunca i anđeo djece, posebno djece roditelja koji su sagriješili. Ima i vlast nad zemljom. Ovi atributi, odnosno uloge ovog arkanđela ogledaju se jasno u samoj formi i simbolici skulpture Ivane Ožetski naslovljene „Arkanđeo-Sfera“. Naime, sfera osim što primarno označava loptu, kružnicu, fig. može predstavljati krug ili područje djelovanja, određeni društveni ili čak duhovni krug. Upravo u tom sinonimu sfere kao određenog kruga djelovanja, pronalazim kompatibilnost s anđeoskim djelovanjem, jer kako kaže sv. Augustin, anđeo označava upravo službu, a ne narav. Po naravi je duh, a po onome što čini – anđeo. Služenje čovjeku po Božjoj nakani anđeoska je „sfera“. Sfera djelovanja, praiskonska kao i njezina arhetipska forma. Skulptura ”Arkanđeo – Sfera” iznimno je moderno rješenje geometrijske forme koja na neki način imitira prirodan živi svijet, a opet snažno odmiče u apstraktno i simbolično. Zaokupljena zamahom oblika, no štujući zakonitost prirode, autorica traga za materijalima koji će zadovoljiti potrebu za razmjernom ravnotežom dopadljivosti i umjetničke kakvoće, izvedbene zahtjevnosti i oblikovne lakoće, za skladom arhetipskog i suvremenog. Postiže to u idealnoj morfologiji sfere i odabiru materijala – čeličnih šipki koje naknadno patinira bojom hrđe.  Arkanđeo-Sfera vrhunac je i posljednji u nizu Ivaninih objekata-sfera koji nastaju kao plod znatiželjnog istraživanja sakrivenog svijeta oblika koji uz vidljivi simultano postoji. U objektima koji nastaju razotkriva se, svijetu prirode inherentni, red i organiziranost na koje nailazimo svaki puta kada zavirimo u dubine geometrije prirode, često nazvane i svetom geometrijom. Materijaliziranom sada u fragilnu prostornu konstrukciju sastavljena od tetraedara, zadržavajući prozračnost i propusnost, snagom koncentriranom u samoj jezgri sfere, tajnom sakrivenom u sredini, u jezgri do koje zbog gustoće slojeva, prosto oko promatrača (smrtnika) ne može doprijeti. Svojim radijalnim širenjem u prostor skulptura zahvaća prostor, ali i prostor ulazi u nju. Kao što se mi služeći Dobru suobličujemo s anđelima ili oni s nama kada nam služe, u tom čudesnom krugu života, savršenom Božanskom planu čovjekova povratka k Njemu. U iskon, u samu jezgru, u vječnu i savršenu Božju sferu.