Pero Pavlović
STVORAK BOŽJE DOBROTE
Don Đuri Kulašu
Urešen vijencem brda
Krajolik
U zelenu prepjevan čipku
U blagu oku
Modri mir treperi
Dubine i daljine
Pune su svjetlosti
I kremenita jezika pradjedovskog
Sa zvonika
Širi se
Simfonija rajska ozarenja
Javom tvoje šutnje
Dospije on
Stvorak Božje dobrote
Laticu po laticu ljubavi
Radost
Spusti na tvoj dlan
Među tvoje mile
Što su daleko
Trublja nebeska
Gromoran anđeoski glas
Stećak s velikim križem
Majka zemlja
Nebo dosanjane nade
Don Đuro Kulaš župnikovao je u Gradcu od 1948. do 1970. i od 1971. do 1980. Bio je velik svećenik, dobar čovjek blage naravi. Svetačkog izgleda i življenja. Tebi, dragi štioče, koji ne poznaješ Gradac želim ukratko predstaviti ovo mjesto. Gradačko polje okruženo je niskom kamenitih brda na kojima su mitske gradine. Kamene latice zagrlile brojna seoca na prisojnoj strani krajolika. Na sjevernoj strani Gradca je planina Žaba. Na južnoj, sinje more. Svojom ljepotom sve nadmašuje gradačka crkva posvećena Velikoj Gospi. Eto, uz tu crkvu vezana su mnoga događanja kojih sam i sam svjedok a i za koje znam iz knjiga. Gradcu je nekada gravitiralo dvadesetak sadašnjih župa. Jedno vrijeme tu je bila organizirana škola za sjemeništarce. Školu su organizirali misionari, isusovci. Zabilježen je slučaj egzorcizama kojega su oni provodili. Ostao je najzanimljiviji slučaj čudotvorne slike Majke Božje gradačke. Ta slika je tri puta čudom dospjela iz Gradca na brdo Grad u Slivnu koji se vidi s Jadranske magistrale u blizini Neuma. Dva puta su sliku Gračani vraćali u procesiji u Gradac a onda je slika trajno ostala na brdu Grad gdje je kasnije sagrađena kapela, pa crkva posvećena Velikoj Gospi. Čudotvorna slika je čuvana da je ne bi uništili Turci koji su pustošili hrvatske krajeve u zaleđu Neuma. Gospa je na čudesan način povezala hrvatske krajeve koji danas pripadaju BiH i Hrvatskoj. Prisjećam se uspomena iz djetinjstva kada bi iz susjedne župe Vidonje dolazili bosi hodočasnici za blagdan Velike Gospe u Gradac. Dobro se sjećam jednog siromašna dobroćudnog čovjeka iz Vidonja, Ante Vidovića, koji je više puta bio gost mojih roditelja u Gradcu. Mislim da je to otac nadbiskupa mons. Martina Vidovića. Slušam i nedavno svjedočenje biskupa mons. Ranka Vidovića koji je u ranoj mladosti, poslije teških muka, doživio čudesno ozdravljenje zahvaljujući gradačkoj Gospi. Veliki su to događaji za obične male ljude našega podneblja.
