I. Petrić – divlji kesten

Igor Petrić
divlji kesten

od svih klupa u parku
ima jedna malo drugačija
posebnija od drugih
i izgledom i položajem
uopće se ne ističe
kao da je nevidljiva
samo svoja
savršena za skrivanje
savršena za dvoje

i nije baš
najudobnija
konstrukcija
hrđom načeta
drvenarija neravna
potrošena
i kod svakog
malo dužeg sjedenja
osjetiš ju na mesu i kostima

podne je odavno prošlo
malo dalje od klupe, rijeka
i ona dosadnjikava kiša
što pada satima
površina vode nestalna
koncentrične kružnice
istom brzinom nastaju i nestaju
valovima se međusobno sudaraju
isprepliću, spajaju, Suncu se još ne da

sjedim na toj istoj klupi
okružen šimširom
skriven sjenom krošnje
divljeg kestena
sam
ispred mene rijeka
u rijeci oblaci i kiša
i sunce što se sramežljivo probija
čekam, vrati se