Željko Kranjčević Winter – MEMORIJA & INTUICIJA

U ovom je kontekstu ciklus upozoravajući. Iščitavamo da su portretiranom ideje blokirane razrađenim i zadanim putanjama, uvjetovane sustezanjem i bez stava

Eugen Borkovsky

   Željko Kranjčević Winter: Memorija & intuicija      

   Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. Tijekom povijesti umjetnosti ili povijesti oblika, čovjek je najobrađivaniji likovni motiv, bilo da je vizualiziran prikazima tijela ili je pažnja usmjerena na glavu. U našem slučaju, Željko Kranjčević Winter pažnju usmjeruje na lice. Predstavlja kolekciju portretnih radova. 

   Ovaj ciklus crtačkih radova nastao je prije nekoliko godina. Radi se o portretima, ili preciznije, pred nama su krokiji koji nude ideju portreta. Umjetnik zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje promatrač. To je formalni, fizionomski te posturalni identitet modela, svodljiv na psihologiju karaktera. Ali, posebnost ovog ciklusa jest način njegova nastanka. Umjetnik svjedoči: „…radio sam ovu seriju crteža pokušavajući zatvorenih očiju prikazati ljudsko lice. Nikoga konkretno, samo zamišljajući različite fizionomije…“ Bez ovog saznanja kolekciju bi mogli pripisati ideji karikature. Ovako poštujemo umjetnikov čin koji otvara mnoga druga pitanja vezana za suvremenost. Važan aspekt premise je mijena, kako ju doživljava autor. Inicijalni pokretač uvijek je trenutak. Rezultat je uvijek viđenje, a ne vidljivo. Autora zapravo ne zanima realnost. Motiv mu je potreban kao polazište, kao bojno polje na kojem može izgovoriti osobno. Svi radovi izvedeni su tušem na papiru. Autor eliminira boju iz radova. Ova očišćena estetika bijele pozadine i tamnih linija u prvom dojmu počiva na realističkom motivu, ali zamjenom živog modela memorijom i iskustvom, naginje nadrealnom.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
subota / sabato, 29. V. 2021, u 19.00 h
Željko Kranjčević Winter
MEMORIJA & INTUICIJA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos izložbe: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura:
subota / sabato, 29. V. 2021, u 19.00 h
Gradska lođa / La loggia della città –
Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana

  Crteži, njihov nastanak i prezentacija propituju konvencionalni pristup motivu. Kad se laća slikanja portretnih situacija, umjetnik poznaje pravilo tradicije. On zna koja značenja od prikazivanja lika očekuju slikar, a koja promatrači slike. To su formalni,  fizionomski te postularni identitet modela, svodljiv na psihologiju karaktera. Portret je poput znaka društvenih pravila. Naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje. Ovdje je zanimljiv socijalni kontekst. Temeljem dojmova možemo zamišljati da su akteri zadubljeni u neku svoju trenutnu aktivnost: možda čitanje, komuniciranje, ali i poziranje. Zaustavljeni u ocrtanim situacijama, portreti plijene pažnju upravo time. Ovi portreti dodiruju ideje enformela, gdje je oblik do neke mjere podčinjen materiji. Gesta presuđuje formi, ne dozvoljavajući građenje bez tragova akcije. Autor potezu ili liniji dopušta traženje oblika s obzirom na izbor načina izvedbe: bez gledanja na podlogu, napamet, temeljem sjećanja. 

   Ovakva izvedba unosi pojam sumnje. Winter si zadaje motiv: ljudski lik. Poštujući sumnju, umjetnik pristupa osobnim propitivanjima. Iako autor tvrdi kako nije želio izvesti obličje ni jedne konkretne osobe, neke prikaze možemo percipirati po tipu fizionomije. Osim vjerojatnosti da na nekim vizualizacijama nalazimo ženska, a na nekima muške likove, ostale asocijacije prepuštene su promatraču. Tako ga umjetnik na neki način angažira, da iz svoje memorije izvuče lik čiji mu portret nalazi među ponuđenima.  

   Ova obličja kojima nas Željko Kranjčević Winter okružuje nemaju znakova angažmana ili stava. Niz doživljavamo kao ponudu maski. Rijetki su osmjesi. U ovom je kontekstu ciklus upozoravajući. Iščitavamo da su portretiranom ideje blokirane razrađenim i zadanim putanjama, uvjetovane sustezanjem i bez stava. Eventualna iskakanja uklonjena su, a običaji su postali alibiji sistema. Ova izložba događa se u intervalu između perioda tzv. zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Politički, bankarsko administrativni, zdravstveni, socijalno nepravedni sistem nalazi se pred slomom. Za to vrijeme fizičari/filozofi spoznajama kvantne teorije, fraktalima, strunama, bozonima redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Tope se nametnuta uvjerenja. Tako, univerzum u našim shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu, već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Morfološka polja preklapaju se sa znanstvenim spoznajama. Čovjek, osoba nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same. Ovdje se znanost približava budizmu koji nije vjera, već način doživljaja univerzuma i stil života.    

   Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Oni izazivaju interes u prvom čitanju. Nove konotacije javljaju se podrobnijim pogledom, postavom, a neke bivaju asocirane temeljem saznanja o nastanku. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada i spoznaje o ostvarenju ovog niza. Umjetnik kao da ovom serijom upozorava na suvremenost. Prenoseći radove u sadašnjost u kojoj bi portretirani morali imati masku, dobivamo nove asocijacije. U recentnom vremenu svjedoci smo prikrivanja lica, što rezultira prikrivanjem identiteta. Iako većina ljudi tzv. medicinske maske nosi kako ne bi platili neku (nezakonitu) kaznu, ima i onih koji su povjerovali u nametnutu opasnost od „nevidljivog neprijatelja“. Posljedica ove diktature utonuće je u stanje alijenacije, potpunog otuđenja pojedinca od društva kojim je okružen. Autor odlično komentira: “Živimo u vremenu u kojem su ljudi prisiljeni, a neki su se baš i uživjeli u to, prekriti svoje lice, svoj vizualni identitet. Tako da, u stvari, trebamo izmaštati cjelokupni izgled čovjeka ispred nas. Pogotovo ako komuniciramo nekoga tko nam je nepoznat…“

   Radovi su nastali na temelju ideje portreta. No, ovo nije izložba portreta. Ovo je kolekcija bilješki stanja. Dojam koji stičemo, prolazeći kroz galeriju u kojoj su postavljeni Winterovi radovi, izaziva nas. Tražimo smisao, najprije na njegovim radovima, a malo poslije i unutar nas samih. Autor nam poklanja svoju osobnu inicijaciju. Od nas traži da se pogledamo u ogledalo. Ne samo zbog popravljanja frizure. Pogledati se dublje, preispitati svoju nutrinu. Sugerira nam preispitivanje naše osobnosti. Umjetnik upozorava da postajemo poslušni marginalci, a ne akteri okruženja. Postajemo figure na koncima koje kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita. Evidentiranje ovog stanja uklapa radove u recentno vrijeme. Akteri su zadubljeni u svoju poziciju i izazivaju dojam osamljenosti. Osamljeno se često osjećamo iako smo okruženi grupom. Osvješćujemo nemoć. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje nelagodu. Praktične nauke ne pomažu. One su oruđe kontroliranog progresa i ne rješavaju probleme. Pod krinkom neutralnosti služe kao isprika za manipulaciju i represiju vlasti. Kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojime se manipulira. 

   Umjetnik se postavlja u poziciju igrača igrom. On predstavlja kolekciju tematski povezanih radova koje možemo prihvatiti, a da ne ulazimo u svaki pojedini, jer pred nama je niz, kolekcija. Nižući radove, postiže da postav postaje instalacija, jedan rad. Ovakav obredni pristup problematizira ritualne funkcije umjetnosti. Ovaj način smjera na dekonstrukciju stvarnosti. Svijet nije objektivno realan. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu reinterpretacije. Potrebno je brisati stari pojam – promatrač, a na njegovo mjesto postaviti novi – sudionik. Iskustvo promatrača bitna je činjenica pri opisivanju sustava. Tako je u projekt uvučen promatrač. Kao u realnom životu, i ovdje, unutar galerijskog mira promatrač mora postati sudionikom. 

   Radeći na ovom projektu, autor se kontrolira, primiruje, bilježeći likove i koncentrirajući motiviku unutar samozadane ideje motiva i izvedbe. Kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Radovi osciliraju između doživljenog, dokumentarnog i fikcije. Igra i kreativnost putovanja su u nepoznato. Pomiriti stečeno sa svojim osjećajima i senzibilno reagirati na spoznaju može samo umjetnik. Bez kalkulacija. Igrajući se. Naravno, temeljem obrazovanja, iskustva, senzibiliteta. Umjetnik-igrač je kao avanturist koji se usuđuje krenuti u nepoznato. Rizik gubitka maleni je ulog u odnosu na  zadovoljstvo igrača. Jer: igra je jedino igra kad se igra zbog igre. Kada se igra zbog rezultata, onda to više nije igra. Izloženi ciklus ili njegovi dijelovi postaju ideogrami. Podastrtu situaciju promatrač dekodira sukladno osobnoj poetici i svom senzibilitetu. 

   Željko Kranjčević Winter, diplomirao je 1990. godine na Pedagoškom fakultetu u Rijeci,na odjelu grafike (prof. J. Butković). 1992. Počinjem raditi u HNK Ivana pl. Zajca u rijeci kao skulptor. Izlagačku aktivnost započinjem iste godine na Salonu mladih u Zagrebu. Od tada izlagao na državnim žiriranim izložbama, strukovnim (član HDLU Rijeka od 1994) žiriranim izložbama, samostalnim izložbama. Sudjelovao sam na likovnim manifestacijama (tipa Ex tempore), likovnim kolonijama i simpozijumima u raznim medijima; crtež, slikarstvo, skulptura, performans. Realizirao više skulptura u javnim i privatnim prostorima.